Foto: Sime Sokota / CROPIX

TAKO JE PISAO DENIS KULJIŠ: Gradska gerila protiv ZG-faraona

Autor: Denis Kuljiš

Grad je prepun vrana, koje su zavladale parkovima i krovovima. Holdinške vrane, vrane-bandićevke, corviadae bandiensis, pojavile su se prije nekoliko godina, nastanivši Zagrebačku piramidu. Ona je nešto manja od kairske, koju je podigao Khufu, bolje poznat kao faraon Keops. Vladao je čak i nešto duže od Bandića, vjerojatno 23 godine, dok je Milan na vlasti tek oko devetnaest godina, a na izbore mora izaći 2021. godine.

Keopsova piramida načinjena je od kamenih blokova, a Bandićeva od smeća. Tu su se naselile holdinške vrane koje teroriziraju gradske golubove i vrapce. Vrane se smatraju najinteligentnijim od svih ptica, što je i logično, jer su predatori, koje je nužda dotjerala s polja u pustoj provinciji u glavni grad. Umjesto malenim sisavcima, bobicama i strvinom, hrane se ljudskom hranom koju otimlju smetlarima.

Kad ti vrana sleti na prozor, ne da se otjerati vikom – gleda te drsko, crnim, netremičnim okom i vidiš – misli si svoje, pa se pokušaš dosjetiti gdje je onaj trofejni 7,9 iz rata i jesu li svi meci ispaljeni zadnje Nove godine. Vrane su nasrtljive i ratoborne, neustrašive, ne daju se otjerati i tko misli da ćemo ih se lako riješiti, vara se…

Ove godine opet se zapalio zagrebački deponij, piramida smeća, najveće zdanje što su ga ljudske ruke i bager stvorili u Zagrebu i to upravo u mandatu, Milana Bandića, faraona Treće dinastije.

Milijarde iz ‘prenamjena zemljišta…’

Prva, hadezeovska, trajala je samo deset godina, ona druga, prijelazna, koja je bila tek transmisija moći s Pantovčaka dvije, a zatim je uslijedila treća, esdepeovska, s tim što je sitni partijski činovnik, Račanova ulizica, u Gradskoj skupštini napravio mali državni udar, osamostalio se toliko da nisu mogli bez njega, a zatim prešao na tamnu stranu i počeo voditi svoju politiku sa svakim tko je imao vlast – sa Sanaderom, Milanovićem, Josipovićem… Na kraju se “institucionalizirao”, jer su uvedeni direktni izbori za gradonačelnike, koji su kreirali svoje hunte, pa postali gospodari lokalnoga reketa.


Bio je to finalni ukras hrvatskog političkoga sustava kojeg obilježava korupcija – ovo je omogućilo megakorupciju, jer lokalne bande koje akumuliraju golemu moć na terenu, svoje političke usluge pružaju vodećim strankama. One bez njih ne mogu, jer se po ministarstvima ne može toliko nakrasti da se zadovolje svi vodeći pripadnici jedne nacionalne političke organizacije.

Nije stvar u tome da “gore” kradu malo, kradu puno, ali to ide u mali broj ruku, a kako moraš nahraniti stoku sitnog zuba, uveden je ovaj sustav koji i predsjedniku najmanje otočke općine ili grada, omogućuje da samostalno vlada bez nadzora lokalne skupštine i namakne milijune za sebe i za svoju i stranačku političku operativu. Kako? Vrlo lako. Kreirana je rupa u zakonu kroz koju se svake godine izvuku milijarde kuna. Riječ je o već rutinskim “prenamjenama zemljišta”…

Vruća Piruška – spretna pregovaračica

Kupiš, dakle, poljoprivredno zemljište, a lokalna hunta pretvori ga u građevinsko i, ako je na poželjnom mjestu, vrijednost nekretnine skoči pedeset ili sto puta. Urbanistički planovi su u nadležnosti županijskih uprava, a moć da ih se promijeni u rukama onih koji upravljaju gradovima. Cijeli problem mogao bi se riješiti za nekoliko mjeseci, upisivanjem u odgovarajući zakon paragrafa koji bi propisao da se prenamijenjeno zemljište kod sljedeće prodaje oporezuje po stopi od 90 posto. Što znači da korist od javnog vlasništva – urbanistički je režim zajedničko i javno dobro – pripada zajednici, narodu, državi…

Kad se bezvezna livada na kojoj će se sagraditi, primjerice, “Ikea”, prenamjeni u građevinsko, da bi se korporaciju motiviralo da podigne robnu kuću blizu Zagreba, to je u redu, ali ako ga sad oni prodaju nekoj banci i njenoj leasing-kući, kao što je to bio napravio Todorić sa svim svojim nekretninama, logično je da se veći dio plaćenog novca vrati državi.

Jer, grad je dao Todoriću da gradi veledrogerije, što je spretno ispregovarala vruća Piruška, cjeloživotna partnerica već zaboravljenog majstora igre staklenih perli, Zlatka Canjuge, koji je bio Bandić prije Bandića, ali zatim su te nekretnine prodane bankovnim lieasing-kućama, koje su ih natrag iznajmile Todoriću, upisavši se same u zemljišno vlasništvo. To je kao u onoj igri sa staniolskom kuglicom i tri kutije šibica – ne znaš gdje je i kako točno kuglica dospjela, ali znaš da si ispušio ako si na banak stavio bilo kakvu lovu…

Ljudi-vrane oko gradonačelnika

Nema razloga da grad ili općina uskraćuju građevinsku dozvolu na poljoprivrednom zemljištu onome koji će tamo podići kuću i stanovati, ili čak iznajmljivati, umjesto da se kao svaki razuman čovjek – preseli u Irsku. Ionako će ga dovoljno oderati za sve pristojbe i priključke. Ali, ako je to shema, pa poduzetnici-žmukleri u dogovoru s huntom, prenamjenjuju zemljište, dižu bankovni kredit i zatim grade stanove za prodaju, jasno je da su javno dobro preselili u svoje privatne džepove i da je onaj koji ima moć da im to omogući ili ih spriječi – velika manga – čovjek oko kojega se ugiba svemir. Postoji još savršenija dogradnja te sheme, koju nitko nije mogao zamisliti ni provesti, nego ljudi koji okružuju zagrebačkog gradonačelnika, a karakterno nalikuju onim pametnim vranama koje žive na njegovu deponiju.

Dakle, možeš sam uzeti i prenamijeniti zemljište – ti si grad i županija i daješ sam sebi – a zatim digneš kredit kod banke i sagradiš stanove… Čak ih ne moraš prodati, tisuću ili dvije neka stoje prazni na zagrebačkoj periferiji, ali stekao si veliku zahvalnost građevinaca kojima je povjeren taj posao. Odakle ti pare za nj? Dobro, za to je trebalo zaista mućnuti mozgom, ali rješenje se brzo našlo. Hrpa zagrebačkih komunalnih poduzeća koja imaju sedam tisuća zaposlenih, a nikakav profit, jer su i osnovana da servisiraju građane i naplaćuju im cijenu usluga, objedinjena su u Zagrebački holding, megafirmu, jednu od pet-šest najvećih u Hrvatskoj, koja je tako postala kreditno sposobna na međunarodnim financijskim tržištima, pa posudila skoro milijardu eura. Kako je to moguće?

Penzionere je najlakše ovršiti…

Pa oni koji uzajmljuju pare nikad ne gledaju, ima li onaj koji pozajmljuje profitabilni biznis ili nema. Gledaju samo to, kakve su mogućnosti naplate, a to je u ovom slučaju čvrsto kao beton, jer građani Zagreba uvijek će morati plaćati račun za odvoz smeća, makar se deponij svake godine zapalio, kako se i pali, pa otrovni dioksin koji se razvija, potamanio pola stanovništva. Druga polovica podmirit će uredno dospjele obaveze, čak i penzioneri, koje je najlakše ovršiti jer pare koje im se daju ionako nisu njihove, nego državne, pa se to lako transferira na gradski račun, a penziće uputi prema kantama za smeće da pomognu kod reciklaže.

Ako to pali kod izgradnje stanova u koje se nitko ne useljava, jer se ne mogu prodati (pa ostaju u knjigama prazni, da povjerioci ne zatraže likvidaciju duga), može se to prenijeti i na druge projekte. Možeš, recimo, kupiti sportsku dvoranu koja ne zarađuje ni toliko da pokrije hladni pogon, a košta stotine milijuna eura. Možeš sagraditi novi stadion, jer onaj stari, Canjugin, nije nikad dovršen. Možeš sagraditi najveći neboder na svijetu u koji će investirati tajanstveni princ iz Dubaija, spreman ponuditi viziju i posuditi magiju svog neboderskog velegrada u Perzijskom zaljevu, ako sam nađeš pare za investiciju.

Nebo je granica, a građanstvo uglavnom poslušno, jer gradonačelnik osobno kontrolira oko 11 tisuća stalnih namještenja (takve su mu statutarne ovlasti) kao i novac za sve pothvate i aktivnosti, sportske, kulturne, humanitarne, od kojih živi još barem toliko ljudi. A gdje su još lokali i dozvole za kafiće, mjesta u staračkim domovima i ostale prinadležnosti koje raspodjeljuje gradonačelnik po regulama hrvatskog postkomunističkoga feudalizma?

Bandićevo hranilište za političke prebjege…

Pritom, gradonačelnik ima veliku političku moć, jer je zadužen za opsluživanje hranilišta za saborske prebjege na kojima se zasniva Vladina većina. To je njegova pasivna moć, ali postoji i aktivna komponenta…

Prije nekog vremena u televizijskoj emisiji jedne od komercijalnih televizija pojavio se, zapravo, prilično nezapažen lik koji je bio umiješan u pribavljanje slika iz Tolušićeve “afere špic-papak”. Ustvrdio je da su ga, zbog toga, posjećivali vrlo autoritativni ljudi, koje se smatra iznimno opasnima, iako se više ne bave onim čime su se bavili kad ih je tužilaštvo izvodilo na maratonska suđenja zbog zločinačkog udruživanja. Oslobođeni, đentrificirali su se, pogospodili i digli u više biznis-sfere, pa se, uz ostalo, bave nekretninama, ali osobni autoritet koji uživaju na ulici, nije im pritom naudio.

Lik koji je na televiziji svjedočio o tom posjetu, dovodi ih u vezu s virovitičkim HDZ-om, rasadištem slikovitih kadrova, koje je osim, Tolušića i Đakića, dalo i jednoga, Ivicu Kirina, gradonačelnika kojemu je šef računovodstva – ispraznio blagajnu. On se vadi da nije imao pojma, jer nije Sauron s onim njegovim svevidećim okom, a oni koji ga bolje poznaju, zaista ga neće optužiti za zloćudnu oštroumnost.

Nazadovanje metropole u zadnjih 20 godina

Zašto se ti zagrebački poslovnjaci treće vrste, koji se inače vrte oko Bandića, a imaju veze i s onim deponijem, bave virovitičkim pitanjima i političkim kadrovima? To se može objasniti jedino ako se pretpostavi da u vladajućoj stranci postoji jedna posebna “žnora”, tajna kabala, koja veže razne likove iz politike i njene sumračne strane, a proteže se od Virovitice do Zagreba, iz Zagreba do Osijeka, te od Osijeka do Splita i Zadra…

To je jedan nevidljivi ili manje vidljivi HDZ, HDZ koji birači jasno prepoznaju, bez obzira što pisalo u novinama, dok ovaj drugi, službeni, priopćenjem ministra unutarnjih poslova, najavljuje da se sprema na obračun s nositeljima organiziranog kriminala, koje su sve prethodne vlasti nastojale previdjeti. No, ako se iščupaju ti otrovni korijeni goleme mangrove, hoće li se ona održati u vegetativnom stanju? Činjenica je da proeuropska vlast ne može ostati u suživotu s kriminalnom hobotnicom koja se rasprostrla na sve razine države i političke vlasti, uključujući sam vrh stranke. No, kakvu tu ulogu ima zagrebački gradonačelnik?

Nikakvu, posebnu. On samo gleda svoja posla i kako se jučer prilagođavao onom stanju stvari, moći će se, zatreba li, sutra prilagoditi nekom novom… Njegov je vlastiti temelj preduboko usađen u društveno i političko tkivo metropole, koja je u zadnjih dvadeset godina toliko nazadovala u usporedbi sa svim sličnim gradovima u malo široj okolini bliskog inozemstva.

Gerilski pokret Tomislava Tomaševića

Ne mora se on bojati političkih stranaka, stranke su sačinjene od istog materijala od kojega je načinjena Bandićeva vlastita stranka BM 365, ili gnijezda onih holdinških vrana. Jedino čega se Bandić mora bojati je – on sam, njegova svemoć i samozaljubljenost, koja rađa gerilu. Takvu moć može srušiti samo gerilski pokret, a on se i pojavio kad je skupina aktivista liste “Zagreb je NAŠ!”, na gradskom deponiju digla zastavu i pozirala kao ona skupina marinaca koja je zauzela vis Surabaji na otoku Iwo Jima.

Ta stranka zastupljena u Gradskoj skupštini nije, zaista, agramerskim rječnikom, bog zna kaj, većinom ljevičarski aktivisti koji su se već diskreditirali raznim svojim glupim i promašenim akcijama, ponekad čak u službi koruptivnih interesa drugih stranaka. Ali, na čelu tog pokreta je, Tomislav Tomašević (37), vrlo perspektivan lik, njihov gradonačelnički kandidat, koji se s jednom kembriškom diplomom i bibliografijom radova na stranim jezicima, predstavlja kao relativno ozbiljna pojava u ovom našem malom gradu.

Naravno, samo po sebi ne mora to biti ništa naročito, jer ljevičar lakše dobije diplomu u Berlinu ili Londonu, nego desničar u Mostaru, ali ono što Tomašević govori svjedoči o tome da je dobro upućen u sve tehničke probleme upravljanja gradom, prije svega ono na čemu će se sve prelomiti, a to je gospodarenje otpadom. Zagreb ima milijun problema, ali to je najveći, sudbonosan, a upravo tu su usidreni ključni financijski interesi ljudi koje bi ministar unutrašnjih poslova iz čista mira htio staviti u zatvor.

Zlatni mostovi glavnog državnoga inspektora

Pokuša li, imat će isto takvu potporu medija kakvu ima svaki napad na Bandića – nikakvu. Grad, znači Bandić, daje novac svim televizijskim stanicama koje dobacuju do Zagreba, i to toliko da ne moraju puštati u program ništa osim idiotske glazbe i baba koje se bave astrologijom za račun jednog mađarskog servisa koji to “đubre” distribuira svim nepotrebnim tv-postajama u regiji.

Nekad moćni gradski radiji koji su pružali najveći otpor Bandiću, sad su u rukama vlasnika o kojima ništa ne znamo, a ne vjerujemo da imaju ikakva interesa za djelatnost kojom se, navodno, bave. Jedna inspekcija ozbiljnija od one koju bi proveo hrvatski Glavni inspektorat i glavni inspektor, bivši šef gradskog HDZ-a, koji je i sagradio sve zlatne mostove stranačke suradnje sa zagrebačkim gradonačelnikom, lako bi pronašla tko je tu, zapravo, involviran – bilo bi dovoljno primijeniti načelo – “slijedi novac”…

Mediji se neće pokrenuti protiv Bandića, ali bi mogli protiv Tomaševića kad se kandidira, s tim da ne treba podcjenjivati one koje pokazuju veći stupanj inicijative i težnju da slobodno manevriraju. Bez dobrog kandidata, medijska priprema ti ništa ne vrijedi. Sandra Švaljek je otpala, Mrak Taritaš manje-više propala, ali Tomašević – on bi mogao tu nešto odigrati. Pokrene li se “raja”, onako kako se mobilizirala oko hipodroma i oko smeća, mogli bi pokopati Bandića, a najbolje mjesto da se sačuva njegova mumija bila bi, naravno – Zagrebačka piramida koju je izgradio.

Autor:Denis Kuljiš
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.