OVAKO JE PISAO DENIS KULJIŠ: Plenković otvara prostor za diktaturu – ali tuđu

Autor: Denis Kuljiš

Kad se raspada parlamentarna infrastruktura, otvara se prostor za vladavinu čvrste ruke. Predsjednička vlast može se pretvoriti u samovlast ako predsjednik stekne kontrolu nad vladajućom strankom, kao u Srbiji. U Hrvatskoj je ta prijetnja vrlo realna jer sadašnja vlada nije obavila domaću zadaću – nije na vrijeme pripremila i stavila u proceduru izmjene izbornog zakona.

Ustavni sud još je 2010. presudio da sadašnja kompozicija izbornih jedinica narušava temeljno pravo birača na ravnopravnost kod glasanja. Naime, u nekim izbornim jedinicama ima puno manje ljudi, manje birača upisanih u biračke popise, a iz svake u Sabor ide po 14 zastupnika (pa tako dobivamo njih 140, dok oni iz dviju specijalnih izbornij jedinica, manjinske i dijaspore, popunjavaju ostatak do 151). To znači da ponegdje (uglavnom u slavonskim izbornim jedinicama) glas vrijedi više, a drugdje (uglavnom u dalmatinskim) manje, pa je predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović otvoreno najavio da će nakon sljedećih izbora, provedu li se po starom sustavu, uvažiti očekivane tužbe onih kandidata i stranaka koji zbog te neproporcionalnosti budu uskraćeni za mandat. Jer, po logici stvari, pojavit će se ljudi koji se nisu kvalificirali, iako su dobili više glasova od onih koji će negdje drugdje biti izabrani u Sabor. To je najava kolapsa ustavnog poretka, jer dogodine treba očekivati masu tužbi. Gubitnička strana će u to u cijelosti investirati i, dovodeći rezultat u pitanje, opstruirati uspostavu novog saziva parlamenta, sve dok Ustavni sud ne razriješi to pitanje. Ustavni sud ga ne može drukčije riješiti nego da im da za pravo. No, to se onda više ne može popraviti dopunskim izborima za pojedina zastupnička mjesta jer će rezultat i opet biti nelegitiman, što znači da će nastupiti ustavna i politička kriza nedoglednog trajanja. Po Ustavu, u tom slučaju, predsjednik Republike formira tehničku, činovničku vladu. Kako će ta vlada pokrenuti nužne zakonske promjene i navesti novi, nelegitimni saziv da donese zakonske promjene koje nije donio sadašnji, legitimni? Teško je i zamisliti. Prije bi se režim tehničke vlade mogao produljiti u višegodišnji nedogled.

Sad smo tek došli do najzanimljivijeg pitanja – a kakva bi ta tehnička vlada, ovisna jedino o predsjedničkom autoritetu, bila i tko bi je mogao sačinjavati?

Ovisi, naravno, o tome tko će pobijediti na predsjedničkim izborima. S obzirom na predvidljive sporne rezultate parlamentarnih izbora, izbori koji prethode postaju neusporedivo važniji nego kad se u redovnim prilikama bira Veliki fikus, kumir s Pantovčaka.

Pobijedi li Kolinda, znamo – ona je već jednom, nakon prošlih izbora, kad se činilo da nitko neće skupiti dovoljno mandata, pokušala formirati tehničku vladu. To je Most nagnalo da uleti u zagrljaj HDZ-u, što je za taj pokret manje promućurnih ljudi iz delte Neretve, bilo fatalno. Bi li se održali pod Zokijem? Vrlo vjerojatno – on je demonstrirao neviđenu toleranciju prema puno gorim bezveznjacima i štetočinama koji su prisjedali u njegovu kabinetu.

U strašnome času, Kolinda je potražila jednog od vodećih poslovnjaka u Agrokoru i predložila mu da ga postavi za premijera. Kolaps Todorićeve firme dogodio bi se, dakle, u doba njezine vlasti i premijerstva toga direktora. Bacilo bi je to u totalnu paniku, jer je svjesna kako se u te stvari oko ekonomije uopće ne razumije, te da bi sva krivnja pala na nju osobno, a ne na neku širu stranačku organizaciju… Sigurno bi pokušala spašavati Agrokor državnim novcem, a poslije… Teško je i zamisliti kako bi to dalje išlo. Valjda bi završilo u ruskim rukama, što se ionako događa.

U toj tehničkoj Vladi prominentno bi mjesto sigurno imao tadašnji šef njezina kabineta, Mate Radeljić, koji bi možda postao ministar unutarnjih poslova. Ionako se druži s ekipom koja svakodnevno prelazi iz jednog u drugi svijet prizemne politike i podzemnog biznisa, kao u tv-seriji “Counterpart”, pa bar ne bi morao gubiti vrijeme da upozna aktere.




U novoj činovničkoj vladi koju bi Kolinda mogla formirati 2020., ako dođe do predvidljivog kolapsa parlamentarne procedure, sigurno bi opet bio prominentan trehnokratski premijer – kladim se da bi to ponudila Zdravku Mariću. On ionako nije hadezeovac, a u najnovijem istraživanju javnnog mišljenja o vodećim ljudima Vlade, pokazao se najpopularnijim, popularnijim i od samog premijera. Policija bi išla nekim svježim desničarima, a ostalo i nije tako važno, no sigurno je da bi se Kolinda držala schengenskih ciljeva i projekta ulaska u eurozonu, a njezina bi tehnička vlada bila srednjoročno održiva. Rusi bi pomagali.

Što ako predsjednik postane Zo Milanović i uluči priliku da postavi tehničku vladu? Možda bi on kratko nagovarao svog prijatelja Emila Tedeschija da preuzme funkciju, samo što je ovaj previše pametan da se pod njim i s nama upusti u takvu ludu avanturu. Većina njegova biznisa je izvan Hrvatske. Budući da bi Emil odbio, Zo bi našao nekoga poput Hajdaša Dončića, sposobnog mahera koji je napravio anekse na ugovor za zagrebački aerodorom na kojemu će Hrvati štetovati oko 800 milijuna eura u aerodromskim pristojbama. Nastavila bi se ekonomska katastrofa političkog izolacionizma i nekompetentnosti što su obilježavale njegov režim, možda najlošiju vladu u kratkoj hrvatskoj povijesti. Iako je HDZ doista dozlogrdio svojom bahatošću, možda je ipak pretjerano da sami sebe kažnjavamo kako bismo njih kaznili. To je promašena strategija koju je moja pokojna baba, postojana antikomunistkinja, uvijek zagovarala maksimom: “Krepat ću ja, ma će krepat i Oni!”

Tehničku vladu koju bi formirao Škoro nije teško zamisliti. Bilo bi tu svakovrsnih slikovitih likova, slavonskih poduzetnika, agrobiznismena, nacionalno osviještenih mini-tajkuna i lokalnih gazda, a premijer bi bio jedan od njih, s isto tako ulaštenom biografijom kakvu ima Škoro i podjednako sumnjivim sposobnostima i dometima. Ministar unutarnjih poslova bio bi, naravno, Mate Radeljić. Naš kolega Bujo postao bi direktor HRT-a. Nakon prvotnog skanjivanja, svi bi mu pritrčali pa bi imao više prijatelja od samoga Tonča Vrdoljaka…




Ako Kolakušić pobijedi na predsjedničkim izborima i dođe u priliku da formira tehničku vladu, jednostvno će provesti ono što ionako namjerava.

Sad računa da će mu predsjednički izbori i bez pobjede pomoći da zadobije momentum, postigne orbitalnu brzinu, a zatim izađe na parlamentarne izbore sa strankom koju će tek formirati i pokuša steći “kontrolni paket”, dovoljno mandata u Saboru da uvjetuje uspostavu vlade. Tražio bi da ga imenuju premijerom i ministrom pravde. I odmah započeo antikorupcijsku i antisistemsku kampanju, koja bi mogla biti popularna. Puno se može postići ako imaš precizno odabrane ciljeve – primjerice, ne moraš mijenjati Ustav da ograničiš ovlasti predsjednika Republike, dovoljno je da mu budžet smanjiš na milijun kuna godišnje. Za to treba samo 76 ruku, a već počinje demontaža hrvatskog političkog faraonizma…

Može li Plenkovićeva vlada još nešto učiniti da spriječi ovakav rasplet? Teoretski, ima vremena, jer je do izbora petnaest mjeseci, a samo u posljednjoj godini ne smiju se dirati izborna pravila – što znači da bi preinake zakona morale biti usvojene u studenome ove godine. To ne ostavlja dosta vremena za dva čitanja i silnu raspravu koja će se neminovno povesti. Ima li novi ministar državne uprave, mladi i posve neiskusni ravnatelj šibenskog veleučilišta, dovoljno autoriteta i lukavosti da, makar i uz Šeksovu pomoć, istjera u tom roku ono što je nužno?

Kao profesor, teoretičar, ne razlikuje on opći smjer od prilike, što je glavni zakon politike (“umijeće mogućega”), a nije dovoljno vješt za antišambriranja u vlastitim stranačkim i tuđim centrima moći, gdje također moraš naći saveznike. O nekoj ambicioznoj reformi izbornih jedinica, spajanju županija u izborne jedinice itd. ne može biti ni govora, to je za svakoga prezahtjevno, jedino što bi se moglo učiniti u ovako kratkom roku bilo bi uvođenje klauzule kojom bi se broj izabranih zastupnika u postojećim izbornim jedinicama obračunavao po biračkim popisima nakon što se izbori održe. To je jednostavan i egzaktan princip, koji potpuno uravnotežuje “težinu” glasova na nacionalnoj razini. Oni koji u Sabor ulaze donose tada politički mandat jednakog broja birača. Dakle, perfektna zakrpa na postojeći izborni sustav, koji se kasnije može mijenjati redizajnom izbornih jedinica.

Kakvi su izgledi da sadašnja vlada i njezin novi ministar uprave shvate i na vrijeme riješe taj problem? Upitni. I brodogradilišna kriza valjala se mjesecima, više od godinu dana, što je svima upućenima bilo jasno, dok su o tome izlazili članci i bitne informacije, pa je ipak kataklizma Vladu zatekla kao tsunami – nisu stigli ni zasukati nogavice kad je počelo plaviti…

Autor:Denis Kuljiš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.