DRAMA U UNSKO-SANSKOM KANTONU: Nitko ne zna koliko ima migranata, brojka možda premašuje i 30 tisuća

Tragedija Bosne, najnesavršenije države poslijeratnog Balkana, kulminira u Sansko-unskom kantonu. To je komadić zemlje nastanjen sa 300 000 Bošnjaka, stisnutih između Republike Hrvatske i Republike Srpske. Kantonalna metropola Bihać sa 56 tisuća ljudi leži blizu Plitvičkih jezera, od kojih ga razdvaja neprohodan planinski masiv. U tome i jest problem.

Migranti koji pokušavaju ući u Europsku uniju, imaju više izgleda pođu li kroz tu neprolaznu Šumu Striborovu nego ako idu sjevernom rutom, preko Cazina i Kladuše, gdje je situacija manje-više pod kontrolom, iako stalno izbijaju incidenti u prihvatnim centrima, gdje među očajnicima lako izbiju tučnjave u kojima sudjeluju stotine ljudi, pa ima ozlijeđenih i među policajcima koji ih pokušavaju razdvojiti i primiriti.

No, tko će donijeti mir među te vjerski, plemenski i nacionalno sukobljene populacije Dalekog istoka, koje se slažu samo u jednome: u njihovu dijelu Azije života nema, valja se dokopati Zapadne Europe i Njemačke, gdje živi neka Merkel-hanuma, koja je objavila kako ondje ima mjesta za svakoga … U međuvremenu granice su se zatvorile kao vučja “gvožđa”, pa ih je sve teško svladati. Moraš ilegalno izaći iz Turske, gdje je već tri milijuna izbjeglica, da nekako dospiješ u obećanu zemlju, a posljednja i najveća prepreka u proboju na Zapad je – hrvatska granica, koju čuva Živi zid, ali ne ono troje-četvero munjenih smušenjaka koji su uspjeli navesti tisuće naivnih da im svojim glasovima omoguće život u Bruxellesu, gdje će navodno braniti prava ovršenih, nego je to “tanka plava linija” od oko 2500 policajaca koji obavljaju najtežu i najvažniju nacionalnu zadaću – brane granicu da dokažu kako je Hrvatska spremna ući u Schengensku bezviznu zonu. Schengen i uvođenje eura vrhunac su težnje da Hrvatska uđe u Europu pa fizički i simbolično prestane biti zemlja Balkana. Bez obzira na promašenu ekonomsku politiku koju Vlada vodi jer se ne usuđuje ući u reforme i privatizaciju, ovo njezino europsko političko usmjerenje osigurava joj podršku većine i prihvaćanje u Bruxellesu, odakle pritječe novac za održanje skromnog hrvatskog ekonomskog rasta.

Za Hrvatsku je granica, dakle, presudno pitanje, a njezina hermetizacija jedini doista važan zadatak zadan zadnjoj članici EU-a. No, na tu granicu ljeti, Balkanskom rutom, stiže masa, koja ondje stvara strahovit pritisak. Nije to samo stihijni proces – ima on i političku pozadinu.

Na sastanku Operativnog štaba za pitanje migracija BiH koji je prije nekoliko dana održan u Sarajevu, ustanovili su da je u prvih šest mjeseci 2019. godine zabilježen ulazak 11 tisuća migranata u BiH, dok ih je, paradoksalno, u Sansko-unski kanton došlo 17 tisuća! Znači, ima viška ili manjka u računima, nedostaje oko 6 tisuća ljudi, što odmah upućuje na to koliko, zapravo, vrijede te evidencije. Možda ih je doista 17 tisuća, a možda i 20, 25 ili 30 tisuća… Kad iz Turske prijeđu u Bugarsku ili Grčku, moraju preko Sjeverne Makedonije i Srbije, pa u Republiku Srpsku, odakle stižu na federacijski teritorij, idući prema Sarajevu, ili ga pak obilaze i odlaze na finalnu destinaciju za preskok u EU, a to je Unsko-sanski kanton. U svim drugim pograničnim područjima Republike Srpske, ne smiju se zadržavati, a premijerka RS neki je dan izjavila da se ondje nikad neće otvoriti prihvatni centri za imigrante. Ali, srpska policija ne zaustavlja bošnjačke autobuse.

Na sastanku Operativnog štaba u Sarajevu došli su do dva važna zaključka – prvo, da bi bilo najpametnije tajiti podatke o broju ilegalnih ulazaka u BiH, da se narod bezveze ne uznemiruje. Drugo, ostaju pri tome da se otvori Vučjak, veliki kamp za imigrante, južno od Bihaća, u šumetinama točno tri kilometra od hrvatske granice, kod Plitvica, odakle je najbliži put kroz gorja do Plaškog, Josipdola i Vrboskog i  hrvatske granice sa Slovenijom na rijeci Kupi.

Kako u Bihać dolazi puno više imigranata nego što ih uspijeva prijeći po tranzitnoj liniji te “podzemne željeznice”, ondje je stanje postalo zaista nepodnošljivo. Na ulici, imigranti daleko premašuju broj domaćeg stanovništva te najsiromašnije regije Europe. Pa što bi se i moglo raditi pod tom okupacijom? Nacionalni dohodak per capita u Unsko-sanskom kantonu je 3000 dolara, izjednačen s Marokom, Filipinima, Sudanom, Palestinomi i Papuom Novom Gvinejom. U Europi jedino Moldavija ekonomski malo gore stoji, ali ondje barem nema navale ogorčenih očajnika, koji su već mjesecima ili godinama na putu, spremni na sve da za svoje obitelji, koje su ostale doma, osiguraju europsku egzistenciju.

Očajni su imigranti, ali očajni su i Bišćani – njih nekoliko tisuća, gotovo polovica grada izašli su na demonstracije, tražeći od Vlade u Sarajevu da obustavi prijevoz novih ilegalaca u njihovu “veležupu”. Što je navelo hrvatskog ljevičara i povjesničara Dragana Markovinu da to u medijima opiše kao “masovnu histeriju”, pokazatelj “netolerancije, netrpeljivosti i uspona fašizma”. Antifašist Markovina je porijeklom s Korčule, gdje navaljuju samo bogati engleski turisti. Bihaćki kriptofašisti po njemu uopće nisu svjesni težine idejne krize u Europi. Samo žele izaći iz kuće i otići do samoposluživanja, kao da je to najvažnija stvar na svijetu…

Za razliku od hrvatskih medija koji se povremeno bave situacijom u Unsko-sanskom kantonu gdje je i šejtan rekao laku noć, srajevski mediji, kao po komandi, ali zapravo u dosluhu, tu temu ignoriraju. Ogluhu razbija jedino Dnevni avaz, novine marginaliziranog oligarha Fahrudina Radončića, koji tako kajla svom vječnom rivalu, šampionu bošnjačke politike, Bakiru Izetbegoviću. U Sarajevu, najvažnije je stoga potisnuti te vijesti u drugi plan, jer one zapravo pokazuju da je Federacija BiH jedna nevjerojatno neučinkovita i neuspješna konstrukcija poslijeratne političke organizacije Balkana, koja je bila smišljena da se obustavi rat, u čemu se sjajno uspjelo, ali ne da vječno traje kao dominion velikih država, koje su u međuvremenu izgubile svaki interes za Bosnu i Balkan. Lakše je ništa ne dirati, spriječiti svaku promjenu, nego se izložiti riziku nekog velikog pospremanja. Zato su Njemačka, a zatim i Bruxelles po njemačkom naputku, negativno reagirali i na srpsko-kosovsku inicijativu o “maloj podjeli”, rješenju problema “korekcijom granica”, zamjenom teritorija, zato je nova EU, u kojoj dominiraju Njemačka i Francuska bez Ujedinjenog Kraljevstva, odgodila pristupne pregovore Sjeverne Makedonije i Albanije. Ondje su, po mišljenju Pariza i Berlina, suviše prisutni Amerikanci, a to nije dobro, jer oni uvijek pokušavaju riješiti pitanja na pragmatičan način, umjesto da se vječno ponavljaju obredne formule, kako je to uobičajeno i svojstveno u Novom Babilonu Europske unije.

To su sve daleka i dalekosežna pitanja, ali se manifestiraju samo sto kilometara od Zagreba, gdje je, u šumama i na rijekama, uspostavljen front od tisuću kilometara duž hrvatsko-besanskohercegovačke granice. A kako u Sarajevu pridonose rješavanju tog regionalnog, europskog i svjetskog problema?

U sarajevskim medijima i u političkoj javnosti vlada konsenzus – za sve je kriv Dodik, odnosno Srbi, ali zapravo još su gori Hrvati, jer dok prvi žele napustiti Bosnu, drugi je žele srušiti, nezadovoljni svojim statusom u dvokomponentnoj Federaciji. Nije riječ samo o Hercegovcima, udruženim s Dodikom, Srbima i Rusima koji ga podupiru, nego je najgora, zapravo, Vlada u Zagrebu, koja ima najopasnije ideje… Borbu protiv te ugroze preuzeli su sarajevski čaršijski organi – tabloidni mediji, dežurni komentatori, politički operativci i agenti domaće obavještajne službe.

Bilo bi preuzetno tvrditi da su agenture i tabloidi u Srbiji popunjeni solidnim ljudima, a u Hrvatskoj stalno izbijaju afere s pripadnicima tajne policije koji po nalozima iz viših političkih i nogometnih krugova prisluškuju raskalašene violončelistkinje, stranačke radodajke koje se ne drže pravila ekskluzivnosti i političke suparnike, ali ako su tajne i političke sfere u Hrvatskoj i Srbiji sraz komičnog i tragičnog aspekta naše egzistencije, u Bosni su farsične, na razini čaršijskog vica.

Umjesto da nadziru ilegalne imigrante kojih, po njihovim popisima nedostaje šest tisuća, bošnjački obavještaci “savezne” tajne službe OSA, bave se izmišljanjem nemogućih afera. Optužili su, recimo, hrvatskog konzula da naoružava mirne selefije kod Tuzle, nosi im dinamit i nagovara ih da naprave neko veliko sranje, kako bi kompromitirali svoj miroljubivi mudžahedinski pokret i diskreditirali samu državu, tisućljetnu Bosnu i Hercegovinu. Sigurno je bilo puno onih poput Markovine koji od naših, ne bez razloga, očekuju najgore, pa im se i to učinilo uvjerljivo. Ipak je OSA bila oko toga uglavnom izložena ismijavanju po novinama, pa je poduzela uzvratnu akciju i stavila pod tajnu pratnju dopisnike deset hrvatskih i srpskih medija iz Bosne. To je priznao i sam ministar unutarnjih poslova, lik koji je i optužio hrvatskog konzula da draži vehabije. Novinari su valjda ugroza za Bosnu, jer se bave razotkrivanjem najvećih državnih tajni, koje inače najlakše saznaš ako se, naoružan gajbom piva, parkiraš u nekom gradskom kafiću poput buffeta Nostalgija, gdje sam se nekoć uvijek nalazio sa svojim Dubokim Grlom, Senadom Abdićem. On bi već sutradan sve te najtajnije informacije koje bi mi prenio, kolporirao u “Slobodnoj Bosni” po Baš-čaršiji, dodajući još gdje je što trebalo…

Šef OSA-e je stanoviti Osman Mehmedagić – Osmica. On ni malo ne ustupa za Vasom Brkićem, dapače. Među sarajevskim kremljolozima jedni drže da je Osmica ranije bio skladištar u Udbi, a drugi da je bio automehaničar. Početkom devedesetih postao je tjelesni čuvar Alije Izetbegovića, a zatim se bacio u obavještajne poslove, surađivao s mudžahedinima, Irancima, poslije s Turcima. Na kraju, posvetio se onom što je u Sarajevu najpametnije i jedino realno – servisira koliko može američku ambsadu, gdje je hvatište stvarne sile, što je i sreća, kad se vidi situacija ondje gdje preteže utjecaj Bruxellesa ili Berlina…

Osmica je normalni balkanski lik, pravi “Balkanski špijun”, ali njegova žena malo iskače iz stereotipa. Renomirana pjevačica kafanskog repertoara, Amela Šehović, ržeća poblajhana plavuša, posvuda zagovara svoga muža, a na Instagramu i Twitteru prijeti njegovim protivnicima, najavljuje hapšenja i objašnjava kadrovske križaljke u resoru, sve popraćeno slikama provoda s mužem, koji u birtiji, kad ga ponese raspoloženje, ostavi nargile pa i sam dohvati mikrofon i prihvati pjesmu… Osmica je, dakle, normalan balkanski obavještajac, njegova žena nešto što se baš ne viđa na drugim mjestima, ali Amelin prijatelj i kolega, kojega je Osmica na njezinu preporuku angažirao u bosanskohercegovačkoj obavještajnoj službi, dosad je nepoznat profil tajnog agenta.

Bosanski tajni agent Edin Alađuz Kalimero je estradni radnik, imitator pjevačica i gatara, tarot-majstor, lik koji se presvlači u žene ili ih oponaša. Afektirano feminiziran, lokalna je zvijezda dva reality-showa. Njegova je deviza: “Da je Kalimero biti lako – Kalimero bi bio svatko!” Pritom, nije on neko marginalno spadalo, čudak iz baščaršijskih kafana, nego važan operativac i visoki izvor. Kad je zamjenik šefa CIA-e, Vaughan Bishop, posjetio Zagreb, Podgoricu, Skoplje i Prištinu, to se držalo u profesionalnoj diskreciji, ali kad je na turneji stigao u Sarajevo, Kalimero je uspostavio vruću telefonsku vezu s lokalnim medijima i posjet se po čaršijskim glasilima pratio u svakom detalju, kako bi se javnosti prikazalo da je Osmica u velikoj milosti Langleya, što posredno znači da i Bakir uživa vašingtonsku potporu.

Sve te čaršijske priče i naklapanja, sve te vijesti iz nesvijesti i manitanja u jednoj posve sluđenoj sredini koja je izgubila svaki priključak na svijet i realnost, udaljivši se od njih više od svake druge balkanske državice, služi samo jednome – da se sakrije stvarnost o migrantskoj tragediji koja pogađa Unsko-sanski kanton, demontiranu Federaciju i neodlučnu Europu, u kojoj po tom pitanju jačaju tendencije neodlučnosti, ali i tendencija odlučnosti, s tim da ne znaš što je, zapravo, gore…