HOĆEMO LI MI UOPĆE STRUJE IMATI? Plenković gasi Plomin, a Krško pred istekom roka! Stručnjak: ‘Izgubit ćemo bitku bez ovoga’

Sada se već zna kako će Hrvatska kao doprinos spasu klime, do 2033. godine zatvoriti TE Plomin, zadnju termoelektranu na ugljen u Hrvatskoj. Naime, premijer Plenković je u Glasgowu na samitu COP26 obećao kako će Hrvatska u cilju EU da do 2030. godine smanji emisije ugljika za 55 posto sudjelovati sa za nas veoma visokih 45 posto, a ugljen će napustiti 2033., no “nastojat će to postići i ranije”.

Što to znači za Hrvatsku i hoćemo li zbog zatvaranja Plomina u budućnosti plaćati skuplju struju pitali smo makroekonomista Gorana Šaravanju:

“Da se Plomin zatvara sutra, sigurno bi bilo problema, ali kako će do tog datuma proći ipak 12 godina, građani ne bi zatvaranje Plomina trebali osjetiti na svojim računima za struju”, priča nekadašnji glavni ekonomist INE.

“Globalna ekonomija mora proći kroz tranziciju, a Hrvatska je kao članica EU dužna slijediti zelenu politiku EU u kojoj ugljen kao izvor energije u budućnosti više nema mjesto”, govori napomenuvši kako je EU čak 70 posto novaca iz Fonda za oporavak namijenila upravo za zelenu tranziciju, pa je i logično da i Hrvatska većinu novaca usmjeri prema tim projektima.

“Dvanaest godina je puno, ali u tom razdoblju će se sigurno razviti alternativni izvori energije i nove tehnologije koje će pomoći u toj tranziciji”.

Biti će sva manje domaćeg plina

Dok se u Glasgowu pričalo o smanjenju emisija CO2, u Europi vlada panika zbog nedostatka plina. Dok su skladišta skoro prazna,  cijena je potpuno izmakla kontroli te je u jednom trenutku dosegnula enormnih 2000 dolara za tisuću kubičnih metara. Iako su hrvatska kućanstva sigurna do travnja do kada imaju zagarantiranu cijenu plina, to ne znači da i kod nas nema zabrinutih. Gradska plinara Zagreb je tako prije tri tjedna objavila kako će poduzetnici plaćati i tri puta skuplji plin, a skuplji plin za poduzetnike, znači i skuplje usluge za građane.

Hrvatska već godinama uvozi više plina nego što ga sama proizvodi. Dok smo 207. godine imali 54 posto plina iz vlastitih izvora, prošle godine je taj broj pao na 25 posto. Statistika bi bila vjerojatno i gora da 2020. godina nije prošla u znaku pandemije.

Šaravanja kako će s godinama biti sve manje domaćeg plina, jer nitko neće uložiti ako se zna da su količine pline i nafte i male:

“Mnogi traže da se u zelenoj tranziciji zabrani i plin, što povećava neizvjesnost ulagača, koji ne žele ulagati, ako nisu sigurni da će im se uloženo vratiti”, uvjeren je.

Bez obzira na loše brojke, Hrvatska ne odstupa od trenda EU, gdje države otprilike 50 posto svojih energetskih potreba dobivaju iz uvoza, kaže, s time što je naša zemlja u povoljnijem položaju od brojnih drugih europskih zemalja jer ima LNG terminal što znači da nije ovisna o samo jednom izvoru plina:

“Posljednjih 10 godina su se dogodile važne stvari kad je riječ o energetskoj sigurnosti i pristupu, te činjenica što Hrvatska ima izbor između više dobavljača znači energetsku sigurnost za našu zemlju. Da nema Jadranskog mora, i kod nas bi bili više nervozni hoće li biti plina ove zime”.

Viši računi za poduzetnike

Na pitanje hoće li prelazak na zelenu energiju značiti i više račune za poduzetnike jer je energija iz obnovljivih izvora još uvijek puno skuplja od fosilnih Šaravanja odgovara kako ljudi ponekad zaboravljaju koliko je novaca uloženo u fosilna goriva:

“U proteklih 100 godina milijarde su uložene u infrastrukturu za fosilna goriva, od istraživanja, do proizvodnje nafte i drugih fosilnih goriva, kako bismo mi imali gorivo na dohvat ruke čim odemo na benzinsku i topao dom na okret termostata. Možete onda zamisliti koliko je novaca potrebno uložiti da bi obnovljivi izvori mogli preuzeti primat u osiguranju energije u svijetu”, govori napomenuvši kako nije riječ samo o novcima već i o novim tehnologijama koje su nam potrebne kako bismo u potpunosti iskoristili tu energiju.

Napominje kako je najveći problem kod obnovljivih izvora njihov vršni kapacitet koji nije stabilan:

“Kod obnovljivih izvora vi još uvijek ne možete računati na njih u svakom trenutku. Ako vjetar ne puše i ako sunce ne sije, energije nema, dok kod nafte i plina toga nema. Problemi su se mogli vidjeti već ove godine kada je u sjevernoj Europi bilo manje vjetra, te nisu dobili energiju od izvora na koji su računali”, ističe.

I što onda napraviti u tranziciji kada je ugljen nepoželjan, a obnovljivih izvora energije nema dovoljno kako bi tvrtke i građanstvo opskrbili potrebnom energijom:

“Pa jedini stabilan izvor energije u tom svemu je nuklearna energija, a tu je nama dobro jer ima 50 posto vlasništva nad NE Krško”, govori napomenuvši kako mu je drago što se i Hrvatska našla u društvu deset zemalja EU koja se zalažu da se nuklearna energija uvede u zelenu energiju jer su tu emisije co2 najniže:

“Ako svijet stvarno želi smanjiti emisiju CO2 kako bi se postigli ciljevi Pariškog sporazuma, ne vidim kako se to može napraviti u prihvatljivom roku bez korištenja nuklearne energije, barem dok se ne razviju tehnologije koje će pomoći u skladištenju struje, a tu smo tek na početku”.

Šaravanja ističe kako osim nuklearne energije u ovom prijelaznom razdoblju ne vidi nikakvo drugo rješenje:

“Drago mi je što se Francuska pokrenula i što se Hrvatska priključila inicijativi koja traži da se nuklearna energija stavi u zelenu energiju. Gledajte, cilj Pariškog sporazuma je ograničiti globalno zatopljenje znatno ispod 2 stupnjeva Celzijevih, po mogućnosti na 1.5 stupnjeva Celzijevih kako bi se izbjegle katastrofalne posljedice klimatskih promjena, a to se bez korištenje nuklearki u ovom tranzicijskom periodu neće dogoditi”, dodaje istaknuvši kako se svijet suočava s mnoštvo problema na koje, nažalost, nema jednostavnih odgovora:

“Lijepo je govoriti kako ćemo jednog dana sve svoje potrebe zadovoljiti iz obnovljivih izvora, ali dok ne razvijemo tehnologije koje nam omogućuju skladištenje energije, bojim se da je nuklearna energija jedini odgovor na to pitanje”.