Za četnički kamen u Srbu usred pustare tri milijuna kuna, a za hrvatske grobove ništa

Kad dođosmo tamo skamenio sam se od užasa! Nešto nepojmljivo! Umjesto groblja? Svježe izorana zemlja. Nigdje nikakvog grobnog znaka. Usred te oranice vidjesmo očajne žene, večinom seljanke, crno odjevene s crnim rupcima na glavama kako plaču i traže grobove svojih nedavno poginulih sinova. Kiša je polako rominjala, spuštala se kap po kap, a tmurno nebo kao da je plakalo, plakalo zajedno s očajnim majkama nad nečuvenim zločinom.

Kada šećete parcelom broj 82 starog dijela zagrebačkog Mirogoja, obuzme vas neobičan osjećaj. Ispod vas leže kosti stotina ljudi kojima ni u 21. stoljeću, kada se hvalimo svojim navodnim civilizacijskim dosezima, njihove obitelji ne mogu na normalan, ljudski način odati počast. Ispod požutjele trave i visokih stabala leže hrvatski vojnici iz Drugog svjetskog rata, domobrani i ustaše. Jedini znak da tamo počivaju mrtvi su križ i spomen-ploča koje su 2006. podigli Društvo Hrvatski domobran i Časnički klub 242, kao i nekoliko sporadičnih obilježja.

Nekoliko metara dalje proteže se lijepo uređeno groblje njemačkih vojnika iz Drugog svjetskog rata.’ Mrtvi ovog groblja opominju na mir’, stoji na velikoj ploči koja opisuje groblje na kojem leži oko 2000 njemačkih vojnika. Njemačka država je kroz Narodni savez njemačke skrbi o ratnim grobovima (Volksbund Deutsche Kriegsgräberfürsorge) uredila ovu masovnu grobnicu postavivši simbolične križeve i ploče sa imenima svih vojnika koji ovdje leže, a čije ime se zna. Njemačka ne diskriminira; prema Ugovoru između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Savezne Republike Njemačke o njemačkim ratnim grobovima u Republici Hrvatskoj, Nijemci umrli u ratu su svi pripadnici njemačkih oružanih snaga. Svatko ima pravo na dostojno počivalište.

Izbrisati svaki trag fašističke vladavine – oranjem

No, izgleda kako je kriterij tko se borio na kojoj strani i gotovo 70 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata u modernoj Hrvatskoj najvažniji kako bi mrtvima bilo osigurano dostojanstvo. Taj je kriterij bio apsolutno najvažniji u komunističkoj Jugoslaviji; 6. srpnja 1945. godine ministar unutarnjih poslova Federalne Države Hrvatske Vicko Krstulović potpisao je naredbu kojom zapovijeda zatiranje groblja na kojima su pokopani ustaše i domobrani. Nakon izdavanja zapovijedi, groblje gdje su pokopani ustaše i domobrani komunisti su jednostavno – preorali.

Za spomenik ustanka 3 milijuna kuna

Da je i danas najvažnije tko se prije sedamdesetak godina borio na kojoj strani dokazuje tri milijuna vrijedna obnova spomenika ustanka u Srbu 2010. godine. S obzirom da je sam ustanak kontroverzan jer mnogi povjesničari tvrde kako se radilo o četničkoj pobuni a ne ‘pucanju prve antifašističke puške’, teško je povjerovati da je tadašnja Vlada izdvojila tako ogromnu svotu za simboličan spomenik, a da nije našla sredstva da na najvećem hrvatskom groblju uredi groblje hrvatskih vojnika iz Drugog svjetskog rata. Naglašavamo – groblje, a ne neko simbolično mjesto na kojem jest ili nije pukla prva antifašistička ili četnička puška u Drugom svjetskom ratu.

Sama obnova groblja hrvatskih vojnika Drugog svjetskog rata ne bi mogla ići u smjeru obnove pojedinačnih grobova, objašnjava Željko Krulc, voditelj Službe tehničke operative Gradskih groblja.

– To bi bilo nemoguće. Troškovi rekonstrukcije pojedinačnih grobova bili bi jako veliki jer se u tom slučaju radi ekshumacija i traže kosti pojedinačnih pokojnika, koje je teško identificirati.

Umjesto toga jednostavno bi se trebalo povesti za njemačkim primjerom. Napomenimo kako danas na groblju postoji centralni križ kod kojeg se može zapaliti svijeća za nešto manje od 1000 domobrana i ustaša pokopanih na Mirogoju, a kojeg je također podiglo Društvo Hrvatski domobran. Društvo je uredilo i jedan dio groblja na kojem su pokopani domobrani i ustaše. No, ova masovna grobnica i dalje čeka na red.

Od političara se ne traži da se pojavljuju na ovom dijelu groblja. Samo da pokažu da nemaju dvostruke kriterije kad se radi o mrtvima. I da imaju barem malo ljudskosti. Zar nemaju i ti ljudi, bez obzira u kojoj su se vojsci borili, obitelj, djecu, unuke, koji bi željeli zapaliti svijeću na mjestu gdje leže kosti pokojnika, a da se pritom ne osjećaju kao građani drugog reda?