‘Nevjerojatan je paradoks’ da visoki državnik u inozemstvu sramoti vlastitu zemlju

Premijer je zbog svojih izjava kojima optužuje vlastitu zemlju vjerojatno kod Nijemaca zaslužio i pokoji komentar sažaljenja, ako ne i prezira, ne shvaćajući da se poštovanje u međunarodnim utakmicama ne zaslužuje pljuvanjem po vlastitom timu, nego snagom vjere u njegovu sposobnost.

Izjave premijera Zorana Milanovića ne izazivaju zgražanje ili podizanje obrva samo u domaćoj javnosti. Svoj državnički talent pokazao i tijekom svog prvog službenog posjeta Njemačkoj, predstavivši se tamošnjoj javnosti, novinarima, političarima kao premijer nacije koja je, kako je rekao, ‘nevjerojatan paradoks’.

Prema Milanoviću, ‘hrvatska nacija kao produkt zadnjih dvjesto godina, nevjerojatan je paradoks, jer su među nama kulturne i druge razlike prilično velike, i to nije lako držati zajedno’. Odgovarajući na pitanja nakon predavanja u Zakladi Friedrich Ebert pohvalio se i kako je Hrvatska zemlja koja ima ‘popis birača na kojem je više imena nego što je stanovnika’, te u kojoj je ‘plaćanje poreza na vrijeme bilo slobodna forma: dok te ne uhvate, nema problema’. Ovakve izjave, prema riječima dopisnika jednog domaćeg dnevnog lista, izazvale su čuđenje i pogledavanja među njemačkim uzvanicima u dupkoj punoj dvorani Zaklade. Naime, običaj je da poglavari država prilikom gostovanja nastoje domaćinu svoju zemlju prikazati u što ljepšem svjetlu, a ako se baš i ne mogu pohvaliti, onda govore o stvarima koje su pozitivne, a prljavo rublje ostavljaju kod kuće. Ovako, iz premijerovih riječi Nijemci su iz nekih premijerovih izjava mogli zaključiti da su ugostili državnika koji se izruguje vlastitoj zemlji, čiji je narod toliko isposvađan i podijeljen da se (jedva) drži na okupu.

Stanje u Hrvatskoj svakako nije idealno, i daleko je od stanja u kojem bi trebala biti država koja aspirira za ulazak u klub imućnijih i demokratskih zemalja kao što je EU, ali da je Hrvate zbog svojih regionalnih i kulturoloških razlika kao naciju teško držati zajedno, izjava je koju svakako nitko ne očekuje od jednog premijera. Jer, dovoljno se prisjetiti jedinstva koje je su, usprkos svim razlikama, Hrvati pokazali u Domovinskom ratu, jedinstva bez kojega Milanović danas ne bi mogao obnašati dužnost koja mu je povjerena.

S druge strane, u Hrvatskoj je trenutačno najveći problem upravo to što aktualna Vlada svojim potezima i izjavama ministara potiče nove razlike i pridonosi podjelama u hrvatskom društvu i da se pritom ravna starim načelom ‘podijeli pa vladaj’. Popis tih podjela sve je duži, od najave objave registra branitelja, otvaranja sukoba s Crkvom, ukidanja pokroviteljstva nad obilježavanjem Bleiburške tragedije, podržavanja provokativnih gay prideova i vrijeđanja žena žrtava silovanja tijekom rata do Čačićevog vrijeđanja Slavonaca kao neradnika… Ako je Milanoviću Njemačka uzor u svemu, kako je rekao u intervjuu Der Spiegelu, onda bi se mogao ugledati ne samo u mjere štednje koje ona provodi, nego i u to kako Njemačka rješava slučajeve korupcije na najvišim razinama. U veljači ove godine, naime, njemački predsjednik Christian Wulff podnio je ostavku nakon što je izbio korupcijski skandal u kojem u kojem je optužen da je dobio sumnjive pozajmice od bogatih prijatelja poduzetnika, koji su plaćali i njegove boravke u luksuznim hotelima.

Pitanje je i kako ćemo kao zemlja koja iščekuje investicije, posebno od najbogatije i najsnažnije države EU-a, privući ulaganja ako naš premijer pred najvišim predstavnicima Njemačke lakonski ispali da je u njegovoj zemlji ‘plaćanje poreza na vrijeme bilo slobodna forma: dok te ne uhvate, nema problema’. Osim što je tog trenutka vjerojatno odbio dio ulagača, premijer je vjerojatno zaslužio i pokoji komentar sažaljenja, ako ne i prezira, ne shvaćajući da se poštovanje u međunarodnim utakmicama ne zaslužuje pljuvanjem po vlastitom timu, nego snagom vjere u njegovu sposobnost. Umjesto da se pohvali kako dolazi iz zemlje bogate kulturom, prirodnim ljepotama, radinošću hrvatskih ljudi, koja je posebno cijenjena u Njemačkoj, naš premijer pokazao je kako se zapravo srami zemlje iz koje dolazi, istovremeno ju dodatno sramoteći. Zaista, ‘nevjerojatan paradoks’.