Zarko Basic/PIXSELL
Zarko Basic/PIXSELL

Mirela Holy smatra da se katolici ne bi smjeli baviti politikom!

Autor:

'Prije nego što je Božo Petrov bio u Mostu i gradonačelnik Metkovića bio je član Hrasta, spominjala se njegova bliskost s određenim katoličkim udrugama. Ono što brine je što je takva osoba političar', izjavila je za televiziju N1 bivša ministrica Mirela Holy.

Mene pak zabrinjava da političari mogu biti ljudi poput Mirele Holy. Nije da imam nešto protiv nje, simpatična mi je onako zbunjena, naročito kad u štiklama od 15 cm pada po zagorskim bregima. A upravo taj detalj otkriva u čemu je problem s ljudima koji pripadaju toj eko-gay-ljevičarskoj urbanoj subkulturi: potpuna odvojenost od stvarnosti, i potpuno nepoznavanje načina na koji funkcionira stvarni svijet izvan njihovog najbližeg okruženja, socijalnog i svakog drugog. Zatvoreni u svom mikrosvemiru, ti ljudi jednostavno ne razumiju da postoji, što bi rekao bard, jako puno toga između neba i zemlje o čemu se oni ne usuđuju niti sanjati u svojoj filozofiji.

Nije tu stvar ni u Petrovu, jer u njegovom političkog djelovanju ima jako malo toga što ima ikakve veze s katoličkim svjetonazorom. Uostalom, čovjek se ne protivi niti pobačaju niti istospolnim brakovima, pa može biti katolik samo deklarativno, kao i John Kerry ili John Podesta. Čisto da se ne zamjeri nikom, ni lijevo ni desno, kako je već kod političara običaj. No, ta izjava je ipak pomalo zastrašujuća, jer upravo je Mirela Holy povezana s udrugama, doduše ne katoličkim, ali udrugama koje promoviraju određen svjetonazor, uvjerenja, ako hoćete pseudoreligiju. ili sekularnu religiju. I taj svjetonazor, iako je proizašao iz kršćanskog – pokreti za prava istospolnih osoba i njima srodni nastali su u krilu zapadne kršćanske civilizacije, kao odraz kršćanske kulture, i nikad izvan nje nisu uhvatili korijena – istu zapravo negira. Naravno, politički gledano, svaki svjetonazor je legitiman u demokracijama, i svatko ga je slobodan zagovarati. To i jest bit politike, biti slobodan zagovarati bilo koje i bilo kakve ideje.

Problem je što su ideje koje Mirela Holy ovdje iznosi suprotne prirodi demokracije same. Reći da se netko ne bi smio baviti politikom zbog svoje povezanost s katoličkom crkvom i katoličkim udrugama je smisleno koliko i reći da se netko ne bi smio baviti politikom ako je povezan s ekološkim udrugama, ili udrugama za prava životinja. Čemu bi politika uopće trebala služiti ako ne upravo promoviranju vlastitog svjetonazora? I koje bi osnovno pravilo u demokraciji trebalo biti, ako ne da svatko ima jednako pravo i jednake uvjete za iznošenje svog svjetonazora, katoličkog ili kakvog god? Usto, takav stav je i diskriminatoran, zapravo skandalozan, jer podrazumijeva diskriminaciju po vjerskoj osnovi: u konačnici, osobe koje su katolici, ispada po Mireli Holy, ne bi se smjele baviti politikom niti obnašati javne dužnosti – iako Ustav i sve međunarodne konvencije zabranjuju diskriminaciju po vjerskoj osnovi jednako kao što uostalom zabranjuju i diskriminaciju po etničkoj osnovi. Izjava je u osnovi jednako skandalozna kao kad bi netko rekao da se Pupovac ne bi smio baviti politikom jer je Srbin i povezan sa srpskim i pravoslavnim udrugama. Naravno, Pupovčevo djelovanje svatko smije kritizirati, jer zabrana diskriminacije ne znači i zabranu kritike antihrvatskog djelovanja. Kao što svatko smije kritizirati i djelovanje Bože Petrova, o kojem uostalom nemam nimalo dobro mišljenje. No reći da se netko ne bi smio baviti politikom zbog povezanosti s katoličkim udrugama i crkvom je na granici ludila, a svakako pokazuje potpuno nerazumijevanje kako demokracije tako i sekularizma.

Sekularizam, naime, suprotno mišljenju ljudi poput Mirele Holy, ne znači nikakvu zabranu crkvi da se petlja u politiku, niti zabranu katolicima da se bave politikom, već samo podrazumijeva neutralan odnos države spram bilo koje religije, kao i ateizma. Drugim riječima, sekularizam po definiciji znači da crkva ne protežira niti vjeru niti ateizam, da oboje tretira jednako. Isto tako, znači da niti jednu vjeru ne pretpostavlja niti jednoj drugi. Pretpostaviti ateizam vjeri je narušavanje principa sekularne države: onda ona više nije sekularna, već antiteistička, poput komunističkih država iz bliže prošlosti, koje su vjernike uredno diskriminirale. Usto, katolici su bili sustavno isključivani iz politike i pod Hitlerom (a kad smo kod vjeronauka u školi, koji je recentno političko pitanje, i u Trećem Reichu je vjeronauk bio striktno zabranjen ne samo u školama, nego i do 18. godine života bilo gdje). Kršćanstvo, iz Hitlerove perspektive, nije služilo ničem osim potkopavanju režima i nacional-socijalističke ideologije. Himmler je to lijepo objasnio: “Kako je različit taj vaš blijedi lik na križu, čija pasivnost i naglašeno patnički izgled samo izražava poniznost i samo-odricanje, osobine koje smo, svjesni svoje herojske krvi, potpuno odbacili … Korupcija naše krvi uzrokovana ovom stranom filozofijom mora završiti.” (Gilmer W. Blackburn, Education in the Third Reich: Race and History in Nazi Textbooks. State University of New York Press: Albany 1985., str. 155.)

Malo je danas poznato da su upravo katolici među prvima bili izbačeni iz javnog i političkog života u nacističkoj Njemačkoj: naravno, to je važilo za one koji su javno zastupali katolički moral, koji je bio nespojiv s nacističkim idejama od eugenike na dalje (do pobačaja, koji je tada bio sredstvo kontrole rađanja manje vrijednih rasa, što je i bila ideja iza “američke lige za kontrolu rađanja”, danas “Planned parenthooda, koji je promijenio ime upravo tridesetih kad je eugenika, na koju su se inače pozivali, postala neugodna riječ zbog asocijacija s Hitlerom. Pobačaj se doduše u Reichu kažnjavao smrću kod njemačkih žena, ali se poticao kod žena svih ostalih nacionalnosti, pa i prisilno provodio). Nacizam je htio transformirati subjektivnu svijest Nijemaca – njihove stavove, vrijednosti, mentalitet – u jednoumnu, složnu, homogenu naciju u kojoj nema socijalnih, religijskih ni etničkih razlika, što je zapravo agenda zastrašujuće nalik današnjoj “liberalnoj”, samo što ona to zove “uključivanjem”, a ne onim što stvarno jest – isključivanjem iz javnog i političkog života onih koji ne dijele iste vrijednosti s onima koji vladaju javnim i medijskim prostorom.

Nacisti su vjerovali da klasnu, vjersku i svaku drugu pripadnost treba zamijeniti isključivo pripadnošću široj zajednici, kod njih ograničenoj na nacionalno, a danas globalno. Što ne čini suštinsku razliku – jer, ako imate svoje mišljenje o nekim stvarima, mogli biste biti spaljeni kao “rasistička vještica”, poput Camille Sandelius o kojoj sam pisao ovih dana, koja se našla na udaru prijetnji smrću i ekskomunicirana iz zajednice jer se drznula organizirati prosvjed protiv puštanja na slobodu šestorice silovatelja žene u invalidskim kolicima na Gotlandu u Švedskoj. Uglavnom, nacističko preuzimanje vlasti u Njemačkoj je praćeno osudama katolika, a Hitler je kao prvu stvar kad je došao na vlast uklonio političko katoličanstvo, odnosno katoličanstvo kao politički čimbenik. Uz nasilje nad crkvom, Hitler je uredno kršio konkordat sklopljen s njom, pandan naših Ugovora sa Svetom stolicom, te iako je obećao poštivati autonomiju Crkve sustavno je zatvarao sve katoličke institucije koje nisu bile striktno vjerskog karaktera – škole, bolnice, sveučilišta. Tisuće svećenika i časnih su bile uhićene, a Crkva je godinama bila jedina koja se usuđivala u samoj Njemačkoj suprotstaviti režimu, optužujući ga za fundamentalno neprijateljstvo spram Krista i Crkve. S druge strane, nacisti su promicali poganske kultove, poput “Kulta njemačke vjere”, koji je obožavao sunce i godišnja doba i podržavao naciste. Brojni povjesničari smatraju da je Hitler namjeravao, nakon pobjede u ratu, potpuno izbrisati svaki trag kršćanstva iz Njemačke. Njegova država je išla za “sekularnim religijama”, tada nacionalizmom i socijalizmom. Danas imamo neke druge “sekularne religije”: femimizam, gay agendu, ekologiju, i tako dalje. No cilj je uvijek isti: stvaranje novog i boljeg čovjeka, što naravno ne ide bez uništenja “zaostalog” čovjeka.

Pa iako je Mirela Holy svakako antifašist, sličnosti između njih i nacista su često veće od razlika. Pa tako i danas, u “antifašističkoj” državi, često svjedočimo induciranoj histeriji protiv svega što ima veze s kršćanstvom, naročito katoličanstvom. Činjenica je, međutim, da je kršćanstvo jedan od tri temeljna stupa zapadne civilizacije, a katoličanstvo temelj hrvatskog nacionalnog identiteta, naše kulture, načina života. Sve što dijelimo kao zajednica je dobrim dijelom proizašlo upravo iz katoličanstva kao temelja naše kulture. Ideje da se katolički identitet Hrvata – kojeg s ostalima dijele i ateisti, iako možda toga nisu svjesni – uništi, u konačnici mogu rezultirati samo gubitkom identiteta i vrijednosnom dezorijentacijom nacije, sa svime što ide uz to. A ne ide ništa dobro.

Autor:

ZADNJE VIJESTI