Hrvoje Jelavic/PIXSELL

KONGRES ISELJENIKA: Mogu li, i znaju li, iseljeni Hrvati pomoći domovini u sudaru vrednota – Tito ili Stepinac?

Autor: Marko Ljubić

Iseljeništvo mora tražiti od današnjeg državnog vodstva izmjenu zakona o državljanstvu, pojednostavljenje stjecanja državljanstva i pristup Republike Hrvatske svakome, ponavljam – svakome Hrvatu, a ne da on obija pragove. Zatim mora tražiti izborno zakonodavstvo bez liste za dijasporu i s jedinstvenom nacionalnom listom, pa da vidimo tko će milijune Hrvata uvjeriti da ima pravo uprvaljati hrvatskim nacionalnim državljanstvom. Izbori za to služe.

Kolega Marko Curać iz Hrvatskog tjednika mi je dao posla, ali i ideju, kome adresirati moje već kronično apeliranja na mogući pravac iznalaženja lijeka, ili bar figurativno rečeno doktora pozvanoga za dijagnozu hrvatskih državnih bolešćurina.

Razgovarao je Curać s Marinom Soptom, rekao bih, svojevrsnim „profesionalnim“ iseljenikom prema javnoj percepciji, još od tamo davnih devedesetih ratnih godina.

Sopta i kolege organiziraju Drugi kongres hrvatskih iseljenika ove godine u Šibeniku.

Pokušavao sam naći vezu s postojećim Hrvatskim svjetskim kongresom (HSK), koji je ustanovljen početkom srpnja 1993. godine. Svjetsko sjedište mu je u New Yorku.  HSK je u lipnju 1998. godine primljen u Ujedinjene narode, kao nevladina međunarodna organizacija s konzultativnim statusom.
Na stranicama HSK piše: Ciljevi Hrvatskog svjetskog kongresa su unapređenje zajedništva među Hrvatima, ostvarenje njihovih težnji, osiguranje kontinuiteta i razvoja vjerskog, duhovnog, kulturnog, društvenog i športskog naslijeđa u Hrvata.

Marin Sopta, s druge strane kao ciljeve Drugog svjetskog kongresa hrvatskih iseljenika ističe: „Drugi hrvatski iseljenički kongres postavio je sebi za cilj okupiti Hrvate na jednome mjestu kako bi mogli podijeliti različite ideje i stvoriti nove akvizicije naše budućnosti i zajedničkoga identiteta. Odnosi hrvatskoga iseljeništva s domovinom stavljeni su kao prioritet, posebno u odnosima na ekonomskome, kulturnom, znanstvenom, športskom, vjerskom i drugim područjima“.

Uočavate li da ni u ciljevima HSK ni u ciljevima Soptinog kongresa nema političke integracije iseljene i domovinske Hrvatske kao temeljnog imperativa?

Ne znam je li to slučajno, ali u svakom slučaju teška je pogreška.




Evo zbog čega.

I jedan i drugi Kongres, koliko god ljudi i iz koliko god zemalja institucionalno ili povremeno okupljali, nenavođenjem političke i državotvorne integracije iseljene i tuzemne Hrvatske zapravo pristaju na postojanje dva posebna i specifična politička i svaka druga subjekta. To je obrazac komunističke političke ideje slabljenja hrvatskog državnog potencijala od kojega se samostalna Hrvatska nije nimalo odmakla.

Iseljena i domovinska Hrvatska u državno-pravnom pogledu niti jesu, niti mogu biti dva subjekta.




Jer, da jesu, ako je iseljena Hrvatska jedno, a Hrvati u Hrvatskoj nešto drugo, onda nema nikakve svrhe niti inzistiranje na vezama i nabrojanim ciljevima, više od recimo svrhovitosti stvaranja i afirmacije hrvatsko-židovskih, hrvatsko- turskih, hrvatsko-ruskih, hrvatsko – američkih i inih sličnih društava i udruženja. I u jednom i u drugom slučaju radi se o afirmaciji zajedništva, povjerenja, suradnje na svim područjima i ukratko – bliskosti.

Hrvati izvan zemlje i Hrvati u zemlji u nacionalno-državnom pogledu nisu slično, niti različito.

S državnopravnog stajališta oni su – jedno.

A u svemu ostalome mogu biti i dobro je da budu – različiti.

Zbog toga je besmislica govoriti o – zbližavanju, suradnji, razumijevanju i čitavome spektru vidova suradnje kakve je normalno imati sa svim ljudima i narodima svijeta. Naravno, ako nisu politički Srbi ili antife na hrvatski način.

Idiotizam je poslovnu suradnju, ulaganja, politiku useljavanja i slične zamisli zasnivati isključivo i jedino na empatijama, nostalgiji ili – pogodnostima. Investicije i ulaganja uvijek moraju počivati na poslovnim kriterijima a ne na etničkim. Pogodnosti, koje su, izvan svake sumnje postojale za povratak jednoga dijela hrvatskih iseljenika u Hrvatsku tijekom devedesetih godina, bile su logične, iako su bile – jednako štetne koliko i korisne.

One su poništavale stečevine tih hrvatskih ljudi u svijetu, koje su morali postići marljivošću, konkurencijom i sposobnošću u slobodnim i demokratskim društvima, a pogodnosti u Hrvatskoj vraćale su ih na ono od čega su – većinom pobjegli.

A ni jedna vlast, niti jedna državna i politička struktura im nije ni pokušala osmisliti i osigurati operativno ono što im prirodno i po svim relevantnim konvencijama i pravima pripada. Pravo na političku integraciju s matičnom zemljom putem integracije u državnim poslovima.

Ulaganje u Hrvatsku je jedno, a državno pravo posve drugo.

Jedini valjani vid integracije iseljene Hrvatske i Hrvata u zemlji su izbori i pravo na odlučivanje o nacionalnoj politici.

Lista za dijasporu, bez obzira koliko zastupničkih mjesta nosila, je suprotnost istinskoj političkoj jednakosti ravnopravnih državljana.

Europska konvencija za ljudska prava, hrvatski Ustav te uz to praksa suda za ljudska prava u Strasbourgu u više sličnih slučajeva zemalja koje imaju iseljeništvo, neupitno potvrđuju i garantiraju jednako pravo glasa svim državljanima jedne zemlje bez obzira na prebivalište, kao i prvorazrednu obavezu demokratskih država da im tu jednakost – osiguraju.

Usprkos svemu tome, hrvatsko izborno zakonodavstvo je osmišljeno za kršenje tih ustavnih i pravnih stečevina i obaveza.

A ni jedan ni drugi kongres o tome ne razmišljaju.

Ja ne vidim ni jednoga boljega ni obaveznijega načina, a ne otkrivam toplu vodu, niti iznosim samo sovje mišljenje, već kategorije međunarodnoga prava i političke teorije i prakse, kad tvrdim da je jedini model potpunog dijagnosticiranja stanja u Hrvatskoj poptuna legitimizacija – državne vlasti.

Figurativno rečeno, to je jedini ispravni put za odgovor na pitanje – Je li hrvatskom narodu temeljana vrijednota Tito ili Stepinac?

To znači da politika koja dobije većinsku potporu pri osiguranom pravu na izbor svim hrvatskim državljanima, ima pravo uređivati državu i državne politike.

A za sad to nema ni jedna politika.

Zbog toga se u Hrvatskoj iscrpljujemo sukobima antifašista i fašista, jer u ograničenoj i potpuno nelegitimnoj utakmici s nakaradnim i invalidnim pravilima, koje ne smije ili ne može mjenjati ni jedan politički takmac, jednostavno nitko ne može ostvariti prevlast niti je prinuđen državnu politiku kreirati prema autentičnim interesima hrvatskog naroda.

Zbog toga u ime naroda smije govoriti i Nenad Stazić i Marijana Petir.

Uvijek ima pravo onaj tko je na vlasti i tko drži državu pod kontrolom.

U ovakvim okolnostima svaka se politika nužno prilagođava interesnim i lobističkim grupacijama zbog čega i imamo nakaradan državni i društveni poredak i bolujemo od svakoga poznatoga društvenoga zla.

Sve dok je tako smije se i može nekažnjeno varati.

Zbog toga bi bilo minimum očekivati kad već u Hrvatskoj imamo tako snažne protivnike i kočnice legitimizacije državnoga poretka, zbog separatnih i većinom problematičnih političkih cijeljeva, često i posve antihrvatskih, da navedeni kongresi ta pitanja nametnu kao prvorazrednu obavezu.

Kongresi koji stvarno ili navodno zastupaju iseljenu Hrvatsku.

A ni ne spominju to pitanje.

Dakle, Sopta, gospodo iz HSK, jedini istinski i temeljnji cilj i svrha vašega postojanja, okupljanja i smisla je – politička integracija milijuna Hrvata izvan granica u hrvatski državni poredak.

Sve ostalo su izvedenice.

Sve dok se tu i u tim pitanjima ne ostvare radikalne a posve zakonite promjene, iseljenici će na jednom ili pedeset kongresa i u kongresima, slati apele i donositi rezolucije koje vlast može ali ni ne mora pročitati. Jer, iseljenici su u položaju tražiti bez mogućnosti – odlučivanja. Ili kažnjavanja.

Najgore je što su sami prihvatili takav status i inzistiraju svojim neznanjem ili namjerno, na njemu.

Jedina istinska „rezolucija“ na koju ne treba čekati reakciju državne vlasti su – izborna mjesta i prava čovjeka na glas politici kojoj vjeruje.

Iseljeništvo mora tražiti od današnjeg državnog vodstva izmjenu zakona o državljanstvu, pojednostavljenje stjecanja državljanstva i pristup Republike Hrvatske svakome, ponavljam – svakome Hrvatu, a ne da on obija pragove. Zatim mora tražiti izborno zakonodavstvo bez liste za dijasporu i s jedinstvenom nacionalnom listom, pa da vidimo tko će milijune Hrvata uvjeriti da ima pravo uprvaljati hrvatskim nacionalnim državljanstvom. Izbori za to služe.

Stvari su jednostavne. Ako državne vlasti i glavne nacionalne političke stranke ne žele uvažiti te zahtjeve – umjesto da iseljenici troše svoje novce na godišnja okupljanja za pisanje zamolbi nezainteresiranoj vlasti, nužno je financirati pravni tim koji će pred Ustavnim sudom, a zatim u Starsbourgu natjerati državu da poštuje prava hrvatskog naroda.

Uspjeh je zagarantiran.

To je jedini put.

Autor:Marko Ljubić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.