Iznenadit će vas koje zemlje imaju najveći javni dug!

Ako ste mislili da su najzaduženije vlade one zemalja poput Grčke ili Hrvatske, varate se. U vrhu su neke zemlje za koje to nikad ne biste pomislili - od Belgije do Singapura i od Japana do Irske...

Javni dug Hrvatske, prema podacima HNB s kraja prošle godine, iznosi oko 85,5% BDP-a i raste. Svi znamo da je to više nego što EU dozvoljava, svi znamo da je ta razina javnog duga neodrživa, i da na kamate dajemo velik dio onog što zaradimo. Svi znamo i da je Grčka, sa udjelom javnog duga od 178% BDP-a – dakle, Grci bi morali raditi gotovo dvije godine bez plaće da vrate dug – praktički u bankrotu i da je upravljanje njenim financijama preuzela EU. Ali popis najvećih dužnika bi vas i te kako mogao začuditi! Ovdje ne govorimo o dugu u milijardama: govorimo o javnom dugu u odnosu na godišnji BDP, jer brojka u milijardama ne znači previše. Ono što je za SAD sitniš, za Hrvatsku je planina novca.

Dakle, tko je najveći svjetski dužnik, gdje je država dužna bankama, domaćim i stranim, i općenito kupcima svojih državnih obveznica, najviše novca? Ako ste mislili da su na vrhu zemlje trećeg svijeta, ili propale balkanske gubernije, varate se! Uvjerljivo najgori je – Japan. Udio javnog duga u Japanu doseže nevjerojatnih 230% BDP-a. Podaci se ponešto razlikuju ovisno od izvora, no po svima japanski javni dug prelazi 220% BDP-a! A da stvar bude gora, ekonomska predviđanja, temeljena na indikatorima i brojkama, kažu da će u iduće 4 godine ta brojka narasti na povijesno nezabilježenih 243% BDP-a! Budžetski deficit Japana godišnje iznosi oko 7,7% BDP-a – gore čak i od Milanovićeve vlade koja je imala 5,7% i natukla skoro sto milijardi novog duga u samo 4 godine. Japan polovicu novca koji se prikupi porezima daje na servisiranje javnog duga, uglavnom na kamate! Japanski javni dug dobrim je dijelom posljedica katastrofalnog potresa, ali i precijenjenog jena i smanjenog izvoza, te deflacije.

A na drugom mjestu je – Grčka, s daleko manjim udjelom duga. Prvo pitanje koje se ovdje postavlja je – zašto japanska ekonomija i dalje funkcionira kao švicarski sat, raste, nezaposlenost je marginalna, dok je Grčka u kaosu, i pod posebnim mjerama nadzora? Zašto Grčka, a ne Japan, koji je dužan gotovo dva i pol svoja bruto godišnja proizvoda, preko kvadrilion jena, i spram čijeg javnog duga grčki djeluje kao kusur u dućanu? Japan unatoč svemu ima investicijski, visok kreditni rating Aa3, dok je Grčka u kategoriji ne čak ni smeća, već djelomičnog bankrota. Kako to? Gdje je financijska kriza u Japanu? Kamate na japanske državne obveznice i dalje, unatoč prezaduženosti, iznose skromnih 0,3%!

Jedna od mogućnosti je, kaže Masazumi Wakatabe, profesor ekonomije na Waseda sveučilištu, da ulagači jednostavno potcjenjuju rizik da bi Japan mogao bankrotirati. No, japanski dug raste već 20 godina, i nastavlja sve brže rasti: mogu li financijska tržišta toliko dugo biti slijepa? Očito, ulagači vjeruju da Japan ipak može servisirati svoj dug, za razliku od Grčke. Ali kako? Jedan od odgovora je u imovini koju Japan posjeduje: oni vrijedi 650 milijardi dolara, kaže profesor. Grčka pak  s druge strane nema spomena vrijedne imovine koju bi brzo mogla prodati i time vratiti dio duga. Usto, Japan se najviše zadužuje kod – vlastitih građana, čak 95% novca je posuđeno temeljem depozita domaćeg stanovništva u japanskim bankama, i za razliku od Grčke uspijeva plaćati dospjele financijske obveze, ma kako teške bile. Grčka se pak zaduživala uglavnom u inozemstvu, i pod puno nepovoljnjim uvjetima, uz kudikamo veću kamatu, te nije uredno podmirivala dospjele obaveze. On inače smatra da su za dug odgovorne loše političke odluke (podizanje PDV-a s tri na pet posto, u očekivanju gospodarskog oporavka koji se nije dogodio, 1997, potom deflacija koja je uništila ulaganja), ekonomska stagnacija, te niska stopa rađanja i brzo stareće stanovništvo, što je sve problem i Hrvatske.

On vjeruje da Japan može prevladati dužničku krizu ekonomskim rastom, no brojni ekonomisti u svijetu misle da je japanski dug, baš kao i grčki, tempirana bomba koja će eksplodirati i svjetsku ekonomiju baciti u potpuni kaos, jer japanski dug ipak za nekoliko desetaka puta prelazi grčki. Japan je treća ekonomija svijeta, i njegov bankrot bi bio financijski tsunami na globalnoj razini! A jednog dana, upozoravaju brojni ekonomisti, Japan ni uz najbolju volju više neće moći plaćati rastuće obveze, uz brzo opadanje broja stanovnika i zaposlenih.  Takatoshi Ito, proresor na University of Tokyo, kaže da je Japan “slijedeća Grčka” ako vlada ne promijeni kurs i ekonomsku politiku; novca će, kaže, prije ili kasnije nestati.

Treća na listi najvećih dužnika, Italija, nikog previše ne čudi – sa dugom od oko 132% BDP-a Italija ima vrlo ozbiljan problem, ali ona je stabilizirala svoju potrošnju i uspijeva smanjivati svoj javni dug, istina uz puno muke: pretpostavlja se da će u iduće 4 godine dug pasti na 122% BDP-a. Ipak, Italija je i dalje na rubu bankrota, kao i Portugal, s javnim dugom od 129% BDP-a. Pa ako te dvije zemlje i nisu neko iznenađenje – odmah iza njih, na petom mjestu, je stabilna i uređena Belgija s javnim dugom od 106% BDP-a, a na šestom SAD s javnim dugom koji prelazi 102% BDP-a! To je također daleko više od Hrvatske. Odakle Belgijanci, poznati po urednosti i pedantnosti, na ovoj listi država s najneurednijim financijama na svijetu? I zašto dug Belgije nitko ne spominje, dok su Italija i Portugal stalno na tapeti? Jer je dug Belgije povezan s grijesima iz prošlosti: pred dvadesetak godina je iznosio ogromnih 130% BDP-a, ali je do početka svjetske 2008. krize smanjen na prihvatljivih 84%, da bi potom u krizi, kao i kod svih ostalih država, opet narastao. Belgijanci su dug natukli na nama poznat, socijalistički način: belgijska vlada je reagirala na naftne krize iz 1973. i 1979, koje su dovele do niza otkaza, zapošljavajući suvišnu radnu snagu u javnom sektoru, a usto su obilnim subvencijama potpomagali industrije ugljena, tekstila, čelika, i brodogradnje – koje su izgubile međunarodnu konkurentnost, i čije je umjetno održavanje na životu bacilo Belgiju financijski na koljena krajem osamdesetih. Slično se istovremeno desilo i Jugoslaviji, koja je zapošljavala i do 30% suvišnih radnika, i bacala novac iz kredita u održavanje gubitaških industrija, što ju je na kraju ekonomski slomilo. Uostalom, i spašavanje naših škverova, koje je odnijelo preko trideset milijardi bez ikakva učinka ili koristi je zaslužno za velik dio našeg javnog duga! A o spašavanju čeličana i raznih drugih u Hrvatskoj neodrživih industrija da se ne govori: malo smo toga naučili iz prošlosti, još manje iz tuđih primjera.

No, pravi problem je SAD s javnim dugom većim od 100% BDP-a. Najveća svjetska ekonomija unatoč tome ima odličan kreditni rejting – za razliku od nas – i nitko  se i dalje ne libi uložiti novac u američke državne obveznice.

A perspektiva je tamo ne baš svijetla: Američki dug bi mogao u narednih 20 godina porasti na čak 200% BDP-a, negdje tamo između Grčke i Japana, tvrdi Ured za budžet američkog Kongresa (CBO), te daje vrlo mračne prognoze za financijsku budućnost SAD-a. Oni su još pred četiri godine naveli da bi, prema trenutnoj politici, javni dug mogao porasti sa 70% 2012. godine, na 100 posto BDP-a za samo deset godina. No, dug je prešao 100% BDP-a –  što je zakonski maksimum – već sredinom prošle godine, te i dalje raste. Američki dug je mirovao pod Clintonom, naglo porastao u zadnjoj, krizom obilježenoj, godini Busheve vladavine, i eksplodirao pod Obaminom administracijom.

A na listi zemalja koje su zaduženije od nas su i bogati i razvijeni Singapur, koji je i dalje stabilan, ali i – cijela Eurozona, čiji javni dug prelazi 90% BDP-a. Ispred nas su i za Hrvate obećana zemlja Irska, s javnim dugom od oko 98% BDP-a, gdje ljudi sve češće prosvjeduju protiv javnog duga (naslovna slika) i Francuska…

Znači li to da i nismo u tako lošoj situaciji kako mislimo? Ne, nipošto! Znači prije svega da su neke velike i bogate zemlje u puno lošijoj situaciji nego što se inače misli, samo što oni ne osjećaju teret duga kao mi zbog svog bogatstva, ali i da ulagači jednostavno imaju više povjerenja da će te velike zemlje ipak nekako uspjeti, jednog dana, stabilizirati javne financije: nitko ne sumnja da će SAD i dalje uspijevati financirati svoj javni dug na ovaj ili onaj način – ako treba i ratovima i pljačkom – što s Hrvatskom nije slučaj. Dakle, dug od 100% BDP-a nije isto kad se radi o Japanu, SAD, ili Singapuru s jedne, i Grčkoj ili Hrvatskoj s druge strane. Bogatim zemljama se ipak više vjeruje, i lakše im se progleda kroz prste.