Najvažnije suvremeno političko pitanje: Kako političarima ograničiti moć?

Stvari u povijesti treba postaviti na svoje mjesto i ne miješati uzrok i posljedice. Bešćutnost današnje političke kaste prerasta sve norme izdržljivosti. U robovlasništvu i feudalizmu su vladali robovlasnici i feudalci. Robovi i kmetovi nisu imali ni osnovna ljudska prava, a kamoli pravo biranja ili vladanja.

Suvremeni ruski filozof Nikolaj Berdjajev napisao je da su kapitalisti ubili Boga. Komunistički ateizam samo je rezultat kapitalističkoga bogoubojstva. Poznato je da je propasti Rimskoga carstva, a time i robovlasničkoga društva, uz upade plemena s istoka, kumovao i nemoral i neviđen razvrat bahatih čašću opijenih robovlasnika. Feudalizam su uz nastajanje građanskoga, kapitalističkoga sloja dijelom dokrajčili i bezosjećajni feudalci. Ako mislite da su radnici srušili kapitalizam, varate se. Oni nikada ne bi imali tu snagu. Kapitalizam su srušili „iznutra“ bešćutni „buržuji“, bogohulnim štovanjem i gomilanjem profita kojega su postavili kao jedino mjerilo vrijednosti. Na isti su način i komunizam srušili sami komunisti, opet „iznutra“, gubljenjem kompasa i veze sa stvarnošću. Uništio ih je „unutrašnji neprijatelj“ kako su to oni često govorili. Ono što se tijekom povijesti događalo s bahatim vladajućim kastama, to se očito događa danas bahatoj kasti političara. Kategorički tvrdim da je, zbog svoje bahatosti, i ova kasta pred izumiranjem!

Stvari u povijesti treba postaviti na svoje mjesto i ne miješati uzrok i posljedice. Bešćutnost današnje političke kaste prerasta sve norme izdržljivosti. U robovlasništvu i feudalizmu su vladali robovlasnici i feudalci. Robovi i kmetovi nisu imali ni osnovna ljudska prava, a kamoli pravo biranja ili vladanja. Primjerice, u IV. stoljeću prije Krista Atena je imala pola milijuna stanovnika, ali ih je samo 50 tisuća imalo pravo glasa. Bez prava glasa su bile žene, robovi i stranci. Današnji se kapitalizam naziva demokratskim (grč. narod vlada), kako bi narodu zamazali oči dajući mu privid odlučivanja i odabira. Međutim, vladaju oni koji imaju novca i slobodnoga vremena, jednako kao i u robovlasničkom sustavu.

Korumpirane političke garniture prouzročile su društvene devijacije koje se teško mogu prevladati. Vladajuća oligarhija je postala svrha sama sebi. Oni nemaju nikakve političke vizije, a kamoli snage da stvari promijene nabolje. Ta kasta uopće ne osjeća političku odgovornost da društvo izvede iz živoga pijeska, koji nam je došao do usta. Među političarima dominira isključivo makijavelistička beskrupulozna borba za pozicije koje sa sobom nose privilegije. Nitko se ne želi uhvatiti u koštac s problemima koji nas okružuju, iskreno ih detektirati i početi rješavati. Oni od kojih se očekuje da naprave pozitivne iskorake i tako daju neku viziju bolje budućnosti, glavu nojevski zavlače u pijesak i čekaju što će se dogoditi. Na taj način svaki dan srljamo sve dublje u propast. Što je od svega najgore, oni uopće nemaju doticaj sa stvarnošću. Zaštićuju se zakonima koje koriste kako bi sebi trasirali put do nedodirljivosti bez bilo kakva kontakta s narodom. Mnoge beneficije koje političari sebi izglasavaju u parlamentima i saborima samo su dokaz ove tvrdnje. Dok narod grca u dugu i nezaposlenosti oni brinu kako izglasati još koju povlasticu, priskrbljujući sebi ne samo trenutnu korist. Oni brižno vode računa i o svojoj starosti pa su sebi osigurali i privilegirane mirovine.

Zadnja francuska kraljica Marija Antoaneta (1755. – 1793.) ostala je u javnosti poznata po izreci „ako nemaju kruha, neka jedu kolače“ koju vrlo vjerojatno nije nikada izgovorila, ali koja na zoran način oslikava bešćutnost vladara na vapaje gladnoga naroda. Vjerojatno vam je jasno zašto je spominjem u kontekstu današnje bezosjećajnosti političkih vladajućih kasta spram nemoćnoga i sve više gladnoga naroda. Da je kraljica bila okružena mudrim i hrabrim savjetnicima, koji bi je upozorili na teškoću situacije, možda bi i izbjegla strašnu smrt na giljotini.

Analogijom dođoh do pitanja iz podnaslova teksta koje se odnosi na najvažnije suvremeno političko pitanje: Kako ograničiti moć političarima? Svi se još sjećamo epohalne izjave Ive Sanadera o „nužnosti stezanja remena“. Dok je narodu stezao remen, enormno je širio svoje i stranačko blago. Jasno je da je on primjer kojim se ne smije ići. Hvala Bogu da se na svjetskom obzorju pojavila osoba sasvim suprotnih osobina ovom grabežljivcu. Radi se o skromnom i poniznom papi Franji koji svojim životom svjedoči skromnost. On zagovara vrjednote rada i poštovanja dostojanstva svake ljudske osobe. Da bi se to postiglo treba u sebi zatomiti sebičnost i želju za iskorištavanjem drugih, pogotovu onih slabijih, tvrdi papa. Kamo sreće kada bismo sličan primjer našli kod političara.

Kad bi političari spoznali opasnost u kojoj se nalaze povukli bi, što bi se narodnim jezikom reklo, ručnu i počeli bi sebi stezati remen, kresati svoje beneficije i privilegije. Po kojoj to logici „politički čimbenici“ imaju pravo na, primjerice, službeno vozilo, od preko stotinu tisuća maraka, za koje se uz to, kako ovih dana čitamo, godišnje izdvoji po 20-ak tisuća maraka za popravke, naravno nepostojeće, i to sve dok u isto vrijeme, u istoj državi drugi ljudi nemaju za osnovne životne potrebe? Maksimalna zloporaba ovlasti na svim razinama tolika je da se postavlja pitanje koliko će to još ovaj narod moći izdržati.

Jedini spas iz krize leži u kresanju privilegija političarima, koja trebaju ići dotle da se politikom ljudi počnu baviti volonterski. Služenje narodu im treba biti na čast i ponos. Dakle, ne profesionalno, nego uz redoviti posao koji se već obavlja uz sitnu materijalnu nadoknadu za utrošeno vrijeme, čisto da osoba nije na gubitku. Tako bismo izbjegli mogućnost da imamo ljude koji čitav svoj životni vijek provedu, a da nikada nisu nigdje radili osim što su se bavili politikom od jednoga do drugoga parlamenta, ili iz jedne u drugu Vladu. Također, moraju se uspostaviti takvi mehanizmi zaštite da se u slučaju zloporabe političari mogu mijenjati po žurnom postupku, bez da se čekaju izbori. Tek kada se tako postave stvari, bit će napretka. Zanimljiva je i praksa kojom su se služili u Dubrovačkoj republici. Naime, kako bi što je moguće više spriječili korupciju republikom su upravljali knezovi koji su se mijenjali svakih 30 dana. Parola pod kojom su vladali bila je otprilike da služe za opće dobro, a ne za osobnu korist.

Ako mislite da je sve ovo nemoguće, da je utopija, varate se. Samo je pitanje hoće li se do ovoga doći mirnim ili nasilnim putem. Sve ovisi o trezvenosti političara. Što god budu dublje gazili u svoju bahatost, otrježnjenje (pad) će im biti teže. Narod može trpjeti do jedne određene mjere, ali kada se granica pređe iz njega provre svirepa i krvoločna želja za osvetom. Dao Bog da do toga ne dođe.