Može li odustajanje Njemačke od eura spasiti eurozonu?

Eurozona bi i dalje bilo mjesto na koje bi Njemačka plasirala značajan dio svog izvoza, a gotovo je sigurno da bi Bundesbank mijenjala marke za eure kako bi ublažila aprecijaciju vlastite valute, a te bi eure zatim ulagala u nove euroobveznice, što bi Europskoj središnjoj banci omogućilo dodatne programe za poticanje čitave ekonomije eurozone.

Dok sve ukazuje na to da je Grčka na putu ka izlasku iz eurozone, što bi za europsku ali i globalnu ekonomiju imalo teške posljedice, još ima vremena, smatraju Clyde Prestowitz i John Prout, ekonomski analitičari koji pišu za CNN, da se europski vođe zapitaju može li se destruktivna dinamika preokrenuti jednim jednostavnim rješenjem – da umjesto Grčke iz eurozone izađe Njemačka?

Analize problema eura i eurozone redovito se fokusiraju na probleme duga i kompetitivne slabosti tzv. perifernih zemalja koje se može ali ne mora ograničiti na ‘PIGS’. Činjenica je da te zemlje oduvijek generiraju manje prihoda od Njemačke, što se prije uvođenja zajedničke valute rješavalo tako da je u njima provođena periodička devalvacija. Kada se čuva snaga zajedničke valute, problem se može iskazati ne samo kao slabost periferije nego i kao prevelika snaga Njemačke. Ne samo da je njemačka ekonomija inherentno jaka zbog velike stope produktivnosti radne snage, nego je i njemački izvoz dodatno kompetitivno osnažen valutom koja je debelo podcijenjena u odnosu na njemačku proizvodnju. Zajednička valuta eurozone reflektira prosjek ujedinjene proizvodnje, a Njemačka tu stoji visoko iznad prosjeka, što joj omogućava trgovinske viškove u razini s kineskima.

Kada bi Njemačka uz takvu produktivnost i izvoznu nadmoć nešto više pristajala na poticanje uvoza i potrošnje, to bi možda i moglo omogućiti okolnim zemljama eurozone da smanje svoje dugove i ublaže ‘bolne rezove’ koji ili ne uspijevaju ili nikuda ne vode. Zasada im jedino izvozno tržište ostaju zemlje poput Kine ili SAD-a za što moraju konkurirati Njemačkoj.

Što bi eurozoni donijela njemačka marka

Ne čini se vjerojatnim da će eurozona izdržati sve pritiske kojima ju se pokušava ‘germanizirati’, osobito kada mjere štednje i usmjerenosti na rast putem izvoza u zemlje van eurozone počinju razarati političko i socijalno tkivo čak i u zemljama poput Nizozemske koja je donedavno odjekivala njemačkim sloganima o proizvodnji, štednji i rastu. Kada bi se Njemačka odlučila na povratak svojim markama, to bi odmah rezultiralo aprecijacijom njene valute i devalvacijom eura. Automatski bi došlo do toga da Njemačka više uvozi, a manje izvozi i obratno za ostale zemlje eurozone. Povećana potrošnja u Njemačkoj koju ona ne želi uvesti poticajnom politikom, došla bi sama od revalvacije valute.

Euroobveznice za koje garantiraju sve zemlje eurozone jedan su od najjačih elemenata za očuvanje eura, ali danas se događa da Njemačka ne želi jamčiti za slabije zemlje. Uvođenjem marke i ta bi prepreka bila otklonjena i mogla bi se oformiti središnja europska riznica koja bi pratila Središnju europsku banku. Prigovor da bi Njemačka i dalje morala na neki način garantirati za euroobveznice opravdan je jer bi ona iz više razloga i dalje ostala vezana uz eurozonu. To bi i dalje bilo mjesto na koje bi ona plasirala značajan dio svog izvoza, a gotovo je sigurno da bi Bundesbank mijenjala marke za eure kako bi ublažila aprecijaciju vlastite valute, a te bi eure zatim ulagala u nove euroobveznice, što bi Europskoj središnjoj banci omogućilo dodatne programe za poticanje čitave ekonomije eurozone.

Cijena koju bi Njemačka platila bio bi trenutni pad izvoza i vjerojatno povećana stopa nezaposlenosti, za što bi u zamjenu dobila priljev kapitala u zemlju, povećanje investicija i minimalnu kamatnu stopu te stopu inflacije. Pravo pitanje je da li bi taj trošak bio manji od onog koji će platiti za Grčku, Španjolsku, itd. a čini se izvjesnim da bi dokinuo neizvjesnost beskrajnih mjera štednja, socijalnih nemira i političke polarizacije u većini zemalja eurozone.