SPREMA SE SUKOB SVIH SUKOBA! Ukrajinu će lomiti, tisuće odlaze u smrt: Putinovo razorno oružje već je spremno

Događaji geopolitičkog karaktera na međunarodnoj pozornici smjenjuju se neviđenom brzinom. Sve to ukazuje na slom dosadašnje konstrukcije globalnog poretka, temeljene na dominaciji SAD-a, odnosno Zapada, i pojavu nestabilnog multipolarnog svijeta, u kojem će glavni centri moći tek morati definirati pravila igre kako bi se spriječile buduće krize, tj. međusobna sukobljavanja. Međutim, dok se ta pravila ne utvrde, svijet će prolaziti kroz opasne sigurnosne i ekonomske turbulencije, o čemu najbolje svjedoče i prošlotjedne vijesti.

Prošloga su tjedna najveću pozornost političke, analitičke i medijske javnosti nedvojbeno pobudila dva događaja – oba, za slabije poznavatelje geopolitike potpuno neočekivana, gotovo nestvarna: prvo, rusko obaranje američkog borbenog drona RQ-9 nad Crnim morem u međunarodnom zračnom prostoru, ali prostoru koji je Moskva proglasila zonom zabrane leta u sklopu svoje “specijalne vojne operacije” u Ukrajini; i drugo, veliki uspjeh Kine, koja je učinila ono nemoguće: pomirila vječne bliskoistočne antagoniste i “krvne neprijatelje”, Saudijsku Arabiju i Iran, čiji su visoki dužnosnici u Pekingu postigli sporazum o obnovi odnosa i otvaranju diplomatskih predstavništava nakon sedam godina prekida.

Međutim, Ukrajina je epicentar globalne krize pa krenimo najprije s onim što se događa na tamošnjim bojišnicama i događajima s njima povezanima.

U tijeku su snažne borbe na istoku Ukrajine, poglavito u regiji Donbas, ali i u susjednim regijama, prije svega uz granicu harkivske i luganske regije. Žrtve su velike na obje strane, a ruske snage imaju inicijativu. Napreduju sporo, ali nedvojbeno ostvaruju taktičke pobjede osvajanjem manjih uporišta. Te pobjede, kumulativno gledano, imaju potencijal postizanja uspjeha operativnog karaktera, ali isključivo ako Rusi ovladaju Bahmutom i Avdiivkom, dvama prilično velikim i važnim gradovima i sigurno najjačim ukrajinskim uporištima u Donbasu uopće. Njihovim bi osvajanjem ruske snage imale otvoren put prema posljednjoj velikoj aglomeraciji u Donbasu – gradovima Kramatorsku i Slovjansku, na sjeverozapadu te regije.

Proljetno blato

Ukrajinski politički i vojni vrh prošlog je tjedna donio odluku o nastavku obrane Bahmuta po svaku cijenu, iako je stanje ukrajinskih snaga u tom poluokruženom gradu – s još jedino slobodnim zemljanim cestama koje vode prema zapadu, ali koje su također pod topničkim nadzorom ruske vojske – krajnje nezavidno i složeno. Problem u opskrbi ukrajinskih snaga je i ukrajinsko blato koje se javlja u kišnim razdobljima godine i koje paralizira bilo kakav promet vozila, osim gusjeničara.

I to je ono što je točno. Sve ostalo je premreženo dezinformacijama i s ruske i s ukrajinske i sa strane Zapada, s učinkom one poznate da u ratu prva strada istina. Naravno, najviše stradaju obični promatrači – građani, kojima se u svemu ovome nemoguće snaći.
Međutim, propaganda je u ratu nužnost. Njome se pokušavaju zamaskirati vlastiti potezi, a na pogrešne zaključke i analize navesti neprijatelja. To nerijetko odlučuje kako o ishodima pojedinih bitaka tako i o rezultatima samih ratova.

Kao moguće propagandno štivo izdvojit ću prošlotjedni tekst The Washington Posta u kojem se, pozivajući se na same ukrajinske vojnike, govori o, vjerovali ili ne, velikim ukrajinskim žrtvama koje se procjenjuju na oko 120.000 boraca izbačenih iz stroja, o nedostatku kvalitetnih vojnika s obzirom na to da su svi iskusni, prekaljeni borci, već ili poginuli ili ranjeni, da njihovo mjesto zauzimaju mobilizirani, slabo motivirani borci, skloni dezerterstvu i sl. Također se navodi kako, usprkos nabavi nove vojne opreme i borbenoj obuci, američko vojno zapovjedništvo smatra da Kijev neće imati dovoljno snaga za provedbu ofenzive duž cijelog divovskog fronta.

Međutim, ako pratite i ruske medije, lako ćete uočiti kako u njima dominiraju suprotni stavovi: da Kijev priprema veliku proljetnu ofenzivu, da je u pozadini zapadne obale Dnjepra, prema Hersonskoj regiji, on već “prebacio 40.000 vojnika” spremnih za ofenzivu, da su na bojišnicama Donbasa ukrajinski vojnici visoko motivirani, da se bore za svaku ulicu i zgradu, da su jako dobro opremljeni i da sada već gotovo isključivo koriste NATO-ovu vojnu tehniku.

Ako se osvrnemo na točke najintenzivnijih borbi, poput onih u Bahmutu, ovakve teze ruskih medija čine se točnima, barem u pogledu motivacije, tj. borbe ukrajinskih vojnika za svaku ulicu i kuću. Istina je i u ova dva primjera vjerojatno, kao i obično, negdje u sredini. Pritom pretpostavljam da su ruski hvalospjevi ukrajinskim vojnicima rezultat prošlogodišnjih neugodnih iskustava i podcjenjivanja istih od tamošnjih medija i političara.

Gomilanje snaga

Isto tako su i svojevrsni alibi ako bi moguća ruska ofenziva, koja u Donbasu zapravo već traje, doživjela neuspjeh, ili obratno, ako bi ukrajinska doživjela uspjeh.

Drugim riječima, velike ofenzive dviju strana, o kojima se proteklih mjeseci tako puno govori i na političkoj i na medijskoj razini – sa sobom nose i velike vojne i političke rizike. Prije svega tu mislim za Kijev. On, za razliku od Moskve koja nikakve ofenzive ruskih snaga službeno ne najavljuje, otvoreno govori o skoroj velikoj ofenzivi ukrajinske vojske i oslobođenju zemlje od okupatora čim se uskoro kompletira opskrba oružjem i ljudstvom iz kampova diljem Europe u kojima se uvježbavaju ukrajinski vojnici. Pritom i EU službeno govori o njih oko 30.000, čija bi obuka do početka ljeta trebala biti završena.

Za vlast u Kijevu rizik je opasan ako ofenziva rezultira velikim brojem žrtava, a što je u sadašnjoj konstelaciji snaga i ruskoj višeslojno, tj. ešalonizirano postavljenoj obrani, čak u tri linije na najkritičnijim i strateški najvažnijim smjerovima – neizbježno. Velike žrtve mogle bi se opravdati samo velikim uspjesima na bojnom polju. Ali ako to izostane, netko će prije ili poslije tražiti odgovorne glave.
Zato ćemo vidjeti jesu li i najave ovih ofenziva samo dio izvrsno pripremljene propagande, usmjerene prema psihološkoj pripremi javnosti na to da je možda ipak za sve najbolja opcija početak pregovora i izbjegavanje daljnjih velikih žrtava i razaranja s upitnim konačnim rezultatom, ili je veliki, možda i odlučujući sukob stvarno neizbježan – kako velika većina analitičara sada smatra.

A uljuljkanost Amerikanaca u svoju sigurnost sada se itekako odražava i na unutarnjoj američkoj političkoj sceni, sve više zahvaćenoj retorikom fokusiranom na predsjedničke izbore 2024.

Jedni ustraju na “bezgraničnoj” sigurnosti SAD-a i traže eskalaciju i kažnjavanje Rusije zbog gubitka američkog drona, dok drugi ukazuju na sve veći rizik od uvlačenja Amerike u armagedon.

Teže eskalaciji

Tako, usprkos nedvojbenom snažnom dvostranačkom konsenzusu o potrebi sustavnog vođenja proturuske vanjske politike, republikanci sada sve češće napadaju Bidenovu politiku pružanja beskonačne pomoći Ukrajini tj. “dok god to bude potrebno”.

Republikanci su “nanjušili krv”, tj. osjetljivost te politike uslijed složenog ekonomskog stanja u SAD-u, visoke inflacije i recesije, migrantske krize, sjene opasne bankarske krize, a opasnost prijeti i globalno, poglavito je u opasnosti druga po veličini švicarska banka Credit Suisse koja je već zatražila pomoć švicarske središnje banke u iznosu od goleme 54 milijarde dolara, što je iznos koji podsjeća na veliku krizu 2008. i slom američke banke Lehman Brothers kojim je sve i počelo. Oni žele ukazati na to kako bi golema sredstva koja se izdvajaju za Ukrajinu bilo potrebnije usmjeriti na rješavanje američkih problema. Međutim, to nije sve, niti je to neka novost, jer je slično bilo i prije izbora za Kongres prošle godine koji su za Bidena prošli i više nego zadovoljavajuće s obzirom na prognoze.

Što se onda zapravo događa? Sada dvojica najizglednijih kandidata za predsjedničke izbore iz redova Republikanske stranke – Donald Trump i guverner Floride Ron DeSantis koji je i sam po vokaciji “trampist” – otvoreno govore o Bidenu kao predsjedniku koji ubrzano gura Ameriku u Treći svjetski rat s nuklearnom velesilom Rusijom. DeSantis je tako prošlog tjedna rekao kako “ne možemo dati prednost intervenciji u eskalirajućem tuđem ratu u odnosu na obranu vlastite domovine”, dok se Trump predstavlja kao jedini spasitelj SAD-a od kataklizme u koju Biden zemlju ubrzano vodi i tvrdi da SAD “nikada nije bio tako blizu Trećem svjetskom ratu”.

Ova retorika želi pobuditi egzistencijalni strah američkih građana od nuklearnog sukoba, već odavno nestao zbog permanentnog uvjeravanja u američku globalnu svemoć nakon pobjede u hladnom ratu krajem prošlog stoljeća.

Naravno da takva retorika kod Amerikanca jača strah, što Bidenu počinje stvarati probleme.

Izborni strah

Naime, ako ta tema postane dominantna u predizbornoj kampanji, on će teško braniti ne samo svoju ukrajinsku politiku nego bi i prije izbora mogao izgubiti važnu polugu vladavine koju mu ukrajinski rat daje: “sotonizaciju” Putina kao krivca za sve američke probleme, od energetike do inflacije, a možda i za bankarsku krizu. Bidenu “eksploatacija Putina” omogućuje vrlo komfornu poziciju – i kod kuće i među saveznicima.
Rusko uništenje američkog drona Trumpu i DeSantisu daje dopunsko “gorivo” za njihove tvrdnje o mogućoj apokalipsi, koje imaju sve više simpatizera i među republikancima u Kongresu i unutar američkog izbornog tijela. Pritom će Bidenu malo biti od koristi rezultati posljednje ankete po kojoj se Amerikanci prema Rusiji odnose krajnje negativno, kao nikada od najopasnijih razdoblja hladnog rata.

Zato bi incident nad Crnim morem mogao pobuditi tendencije unutar Bidenove administracije prema postizanju sporazuma između Kijeva i Moskve, pri čemu ne sumnjam da bi takvo što bilo objeručke prihvaćeno i unutar EU-a usprkos njegovoj proturuskoj “ratničkoj retorici”. EU ionako ima već više nego dovoljno problema uzrokovanih upravo tim ratom.

Biden će uskoro morati odlučiti što učiniti. Vremena nema previše, izbori su pred vratima, a glasači traže ogovore. Morat će izabrati jednu od sljedećih opcija i iza nje čvrsto stati i jasno je obrazložiti američkoj javnosti: prvo, ići i u rat s Rusijom ako treba zbog Ukrajine; ili drugo, popuštanje, odnosno dogovor s Moskvom uz popratno propagandno, unutar SAD-a jednostavno predstavljanje sebe kao moralnog i svakog drugog pobjednika u smislu: izolirali smo Rusiju u međunarodnoj zajednici, uništavamo je neviđenim sankcijama koje će biti vječne, izbacili smo je iz Europe i ujedinili svoje saveznike na dosad neviđenoj razini.

Nije teško pretpostaviti što bi američki građani od ponuđenih opcija više voljeli i jasno je da Biden to dobro zna. Osim toga, ako se odluči za mir, njegov će ga PR vrlo brzo pretvoriti u “mirotvorca” i uz to pobjednika nad “mrskim diktatorom” Putinom i vjerojatno bi imao velike šanse za reizbor.

Jačanje rizika

U tom bi slučaju sporazum, naravno, morao uzeti u obzir ključne ruske sigurnosne zahtjeve zbog kojih je Moskva rat i pokrenula nakon što nisu prihvaćeni krajem 2021. U protivnom, ona je ta koja neće ići na mir, pa se sve opet vraća na početak – odnosno mogući neposredni sukob SAD – Rusija. A ako je promatrati s gledišta incidenta s dronom, Moskva je očito spremna na jačanje rizika, svjesna američkih problema.

I u opciji “armagedon” i u opciji “Biden mirotvorac” najviše bi stradala Ukrajina. Ali ona već ionako strada u ratu, a još će i više u slučaju njegova dugotrajnog produljenja. Problem je, međutim, za Kijev, što se u slučaju potonjeg scenarija, “mrvice” koje bi SAD trebao dati Rusiji ne otkidaju od Amerike, nego od Ukrajine – njezina teritorija i njezinih interesa.

Ali s tim bi se trebale nositi samo ukrajinske elite, koje bi svom narodu morale objasniti što se sve to i zašto dogodilo i nije li sve to moglo i trebalo biti drukčije.

Moskva više nema nikakvog interesa navijati za bilo koga u američkim unutarnjopolitičkim borbama jer je od obiju dominantnih stranaka, odavno, ne samo prekrižena kao država partner, nego i označena u doktrinarnim dokumentima kao najopasniji trenutačni američki suparnik u sigurnosnoj sferi. Dugoročno je to i u svim sferama svakako – Kina.

Za Moskvu je posve svejedno hoće li sigurnosni sporazum postići s Bidenovom ili nekom budućom republikanskom administracijom. Ona iluzija više nema, niti u praktičnom smislu čini bilo što da bi se pokušala dodvoriti Zapadu, a kamoli od njega tražiti oprost za svoje “grijehe”. I to dobro znaju obje strane.

Prošlog je tjedna senzacionalno odjeknula vijest da je u Pekingu postignut sporazum između Irana i Saudijske Arabije o uspostavi diplomatskih odnosa.

Stabilizacija odnosa

Ogroman je to i u svijetu neočekivan uspjeh Pekinga, do te mjere da je čak i Washington oprezno pozdravio sporazum “zakletih neprijatelja”.
Ali to nije nikakvo iznenađenje za prave znalce stvari. Kina na tome radi već tri godine. Najprije je 2021. potpisala strateški sporazum s Iranom na 25 godina, vrijedan 400 milijardi dolara, a već iduće godine sa Saudijskom Arabijom sporazum vrijedan također velikih 40 milijardi dolara. Jasno je kako u tim okolnostima svim trima stranama odgovara stabilizacija ne samo iransko-saudijskih nego i odnosa u široj regiji Perzijskog zaljeva. Zato se sličan sporazum s Iranom sada očekuje i od Vijeća za suradnju arapskih zemalja Zaljeva, gdje glavnu ulogu ima upravo Rijad.

Ovaj je potez, iako bi bilo prerano i preambiciozno reći “smijenio” SAD s položaja ključnog vanjskog bliskoistočnog igrača, ali sigurno je uzdrmao američku vodeću ulogu, a Kinu pozicionirao u najvećeg pretendenta na nju.

Zato nije čudno što je u potpunoj medijskoj sjeni ostao, istoga dana kad je i postignut sporazum u Pekingu, održani posjet američkog ministra obrane Lloyda Austina Izraelu i tom prigodom vrlo ratoborna izjava izraelskog ministra obrane upućena Iranu zbog njegova nuklearnog programa. Tada je, nakon sastanka s Austinom, on rekao kako će Izrael poduzeti sve što je u njegovoj moći da bi spriječio Teheran u nabavi atomske bombe. Lloyd Austin u svojoj je izjavi ipak smanjio tenzije, rekavši kako SAD daje prednost diplomaciji, ali i upozorio da Teheran i Moskva intenziviraju vojnu suradnju, što je za SAD i zabrinjavajuće i neprihvatljivo s obzirom na to da Rusija koristi iransko oružje u ukrajinskom ratu.

Međutim, otrežnjenje za Izrael došlo je “brzinom svjetlosti”. Naime, kako je tog istog dana objavila Al Jazeera, Teheran je, posredovanjem najvjerojatnije švicarskog veleposlanstva koje djeluje u tom gradu, Izraelu uputio notu sa satelitskim snimkama izraelskih skladišta nuklearnog, kemijskog i biološkog oružja, s jasnom porukom da će ona biti uništena iranskim raketama u slučaju njegova zračnog napada na iranska vojna ili nuklearna postrojenja.

Nova pomirenja

Nakon ove razmjene ratničke retorike između dviju strana sve je vrlo brzo utihnulo. U zraku je ostala samo mučna atmosfera neizvjesnosti, što za Bliski istok i nije posebna novost.

Međutim, novost je da je 15. i 16. ožujka u Moskvi održan sastanak na razini zamjenika ministara vanjskih poslova Rusije, Sirije, Irana i Turske – sigurno koordiniran s kineskim diplomatskim potezima na Bliskom istoku. Prethodno su već održani takvi sastanci u Moskvi na razini šefova obavještajnih službi, pa onda i ministara obrane navedenih država. Već idući tjedan u Moskvu bi trebali doći i ministri vanjskih poslova triju zemalja. Jasno je kako je susret najviših diplomata i posljednja stepenica u pripremi onog ključnog sastanka, tj. pomirbe između sirijskog predsjednika Bašara Asada i turskog čelnika Recepa Tayyipa Erdogana. To su velike stvari ne samo za spomenute zemlje nego i za Bliski istok u cjelini.

Turska, očito, ne želi biti izbačena iz regionalne igre, barem u pogledu svog neposrednog susjedstva s arapskim zemljama. Pomirba Rijada i Teherana Ankari je za to sigurno dodatni motiv.

Saudijski ministar energetike, princ Abdulaziz bin Salman, kritizirao je predloženi američki zakon NOPEC koji “ne prepoznaje važnost držanja rezervnih kapaciteta (nafte) i posljedice neodržavanja na stabilnost tržišta”. NOPEC bi također potkopao ulaganja u naftne kapacitete i uzrokovao da globalna ponuda bude znatno manja od buduće potražnje. Utjecaj na proizvođače i potrošače, kao i na naftnu industriju, osjetit će se u cijelome svijetu.

Saudijski ministar kritizirao je i uvođenje granične cijene na rusku naftu.

Nema ograničenja

“… Isto vrijedi i za gornje granice cijena, bilo da su nametnute zemlji ili skupini zemalja, za naftu ili bilo koju drugu robu. To će dovesti do pojedinačnih ili kolektivnih protuodgovora s nepodnošljivim posljedicama u obliku goleme nestabilnosti. Dakle, ako bi se uvelo ograničenje cijena na izvoz saudijske nafte, ne bismo prodavali naftu nijednoj zemlji koja nameće ograničenje cijena na našu opskrbu i smanjili bismo proizvodnju nafte, a ne bi me iznenadilo kad bi i drugi učinili isto”, izjavio je saudijski ministar Abdulaziz bin Salman.
Zapravo, rekao je kako bi Rijad u tom slučaju učinio ono isto što i Moskva. Naime, Putin je krajem prošle godine potpisao uredbu kojom se zabranjuje opskrba ruskom naftom i naftnim derivatima ako je u ugovoru s drugim ugovornim stranama izravno ili neizravno navedena gornja cijena.

Sve ovo skupa jasno potvrđuje tezu iz uvoda analize o slomu dosadašnje konstrukcije globalnog geopolitičkog poretka i krajnje neizvjesnim vremenima koja su pred nama. U njima će se političari i stratezi morati ponašati krajnje oprezno i povlačiti mudre poteze.
Oni koji to ne budu činili vjerojatno će svoje zemlje osuditi na ostanak na marginama ili, još gore, na nestanak s geografske karte svijeta. Za počinjene greške neće biti mogućnosti ni za kajanje ni za traženje oprosta. Sentimenta i milosti u geopolitici nema. Ona slabe, neodlučne i neupućene brzo proždire.