RUSKE PODMORNICE KRSTARE JADRANOM: Mogu izroniti ispred Splita, a da nitko ne primijeti! Hrvatska obrana prepuna je rupa!

Darko Kunac Bigava, ribar iz Podgore, bio je nedavno glavan vijest u svim hrvatskim, ali i u dobrom dijelu svjetskih medija. Medijsku slavu stekao je pronalaskom misteriozne plutače s oznakama NASA-e. Naime, ovaj živopisni ribar ribario je nedavno u akvatoriju otoka Mljeta kada mu je ribarska mreža zapela za misteriozni predmet. S dubine od 140 metara mrežom je izvukao zanimljivu plutaču za koju nije znao ni čija je ni čemu služi. No, kako živimo u digitalnom dobu, bile su dovoljne dvije fotografije i njihova objava na društvenim mrežama kako bi se zapalio internet. Zaljubljenici u pomorstvo i općenito u brodove vrlo su brzo otkrili kako se u Mljetskom akvatoriju prethodnih dana “vrtio” američki ratni brod USNS “Bruce Heezen“. Ovaj brod u sastavu američke ratne mornarice zadužen je za mapiranja morskog dna i oceanografska istraživanja. Neposredno prije nego što je u Mljetskom akvatoriju izvodio čudne manevre, bio je na redovitom remontu u riječkom “Viktoru Lencu”. Vrlo brzo se internet zažario od brojnih pitanja. Građane je najviše zanimalo čemu služe misteriozne plutače, ali i zašto su položene u teritorijalnim vodama RH. Da stvar bude zanimljivija, pobrinuo se i sam ribar koji je odbio predati plutaču sve dok mu Amerikanci ne isplate odštetu za potrganu mrežu. Vrlo brzo su se oglasili iz Obalne straže RH te su potvrdili da USNS “Bruce Heezen” provodi istraživanja uz dozvolu hrvatskih vlasti, ali i da su na brodu dva časnika Obalne straže RH. Nekako se i ugovorila primopredaja između američke mornarice i hrvatskih ribara pa je Bigava za potrgane mreže uprihodio, ako mu je vjerovati, 20 tisuća kuna.

NATO-ova bara

No, javnost je i dalje zanimalo kakvi su to predmeti postavljeni u južnom Jadranu. Javili su se pomorski stručnjaci koji su vrlo brzo obznanili kako je riječ o akustičnom lokatoru, odnosno, hidrofonskoj stanici. Amerikanci su je, glasilo je službeno objašnjenje, slučajno izgubili, odnosno, tijekom manevara ispala je s broda. Ponuđeno je objašnjenje kako ovi specijalizirani uređaji pomažu istraživačkim brodovima u mapiranju i detektiranju podmorskih klizišta tla. Potom su vojni stručnjaci objavili kako, uz istraživačku dimenziju, navedeni uređaji imaju i vojnu primjenu. Odnosno, upotrebljavaju se za detekciju podmornica i pravce njihovih putanja. Ova informacija još je više zaintrigirala javnost jer je objavljeno kako je još nekoliko plutača položeno u južnom dijelu hrvatskog Jadrana.

Koga to Amerikanci prate u hrvatskom podmorju? Budući da Hrvatska ratna mornarica ima ograničene ili bolje reći nikakve kapacitete za protupodmorničke djelatnosti, očito su Amerikanci preuzeli zadatak obrane našeg podmorja. No, od koga? Jadran je zatvoreno more koje sa svih strana okružuju države članice NATO-a. Nedavnim ulaskom Crne Gore u ovaj vojni savez onemogućena je bilo kakva strana infiltracija ili uspostava vojne baze neke druge globalne sile na ovom području. Drugim riječima, Jadran je pretvoren u NATO-ovu baru.

Obrana puna rupa

Međutim, vojni stručnjaci upozoravaju da je podmorje Jadrana i dalje vrlo aktivno te da ruske podmornice redovito kruže cjelokupnim sredozemnim bazenom, pa i Jadranom. Dokaz za to je vojna vježba NATO-a održana 2015. u Hrvatskoj. Tada je u blizini Dubrovnika primijećena ruska podmornica. Čak je jedno vrijeme plovila na dubini periskopa. Direktor NATO-ova informacijskog centra, Derek Chappell, tada je izjavio kako to nije nikakva novost, te da Rusi godinama prate sve veće vojne vježbe NATO-a. Sve dok se nalaze u međunarodnim vodama, objavili su tada iz NATO-a, takvo je ponašanje prihvatljivo.

Rusi, kao i sve ozbiljne sile na svijetu, vode računa o tome što na vojnom planu poduzimaju njihovi rivali i susjedi. Tako je u baltičkim i nordijskim zemljama nedavno vladala prava histerija zbog prisutnosti ruskih podmornica u njihovim teritorijalnim vodama. Šveđani su tako u jednom trenutku podigli cjelokupnu flotu u lovu na podmornicu koja je primijećena u blizini njihove obale, a Finci su čak bacali i bombe na plovilo koje je uočeno u neposrednoj blizini Helsinkija. Kada pitate vojne stručnjake, oni odmahuju rukom. Kako kažu, uvijek je svatko svakoga špijunirao i to je jedna od aktivnosti kojom se vojske najnormalnije bave. Provjerava se, kažu, budnost obalnih obrana i traži se rupa u obrani koja se brižno bilježi.

A Hrvatska na ovom planu u svojoj obrani ima masu rupa. Bolje rečeno – cijela je protupodmornička obrana jedna velika rupa. Određenu detekciju prisutnosti obavlja NATO na prostoru Otrantskih vrata, ali to je jedina obrana. Nakon što strana podmornica prođe međunarodnim vodama Otrantskih vrata, ona je sve do povratka nevidljiva za NATO-ove senzore. Golemi problem za zapovjedništvo NATO-a predstavlja istočna obala Jadrana jer ni jedna zemlja na tom potezu nema adekvatnu protupodmorničku obranu. Prevedeno, strana podmornica može ploviti tik uz istočnu obalu Jadrana a da je nitko ne primijeti. U nekom hipotetskom scenariju rata moguće je da strana naoružana podmornica izroni tik ispred Splita a da je do tada nitko ne primijeti. HRM je dobio određene protupodmorničke sposobnosti kupnjom finskih raketnih topovnjača. Međutim, dvije topovnjače, od kojih je jedna svako malo na remontu, preslaba su obrana za cjelokupni prostor našeg Jadrana. Za vrijeme Jugoslavije u Divuljama je bila stacionirana eskadrila protupodmorničkih helikoptera koja je u svakom trenutku mogla poletjeti i provjeriti dojavu o sumnjivom kretanju u podmorju. Također, osim sonarnog detektiranja, navedena helikopterska eskadrila imala je i mogućnost protupodmorničkog djelovanja ubojitim sredstvima. Danas, nažalost, takvih sposobnosti nemamo. Moramo se osloniti na članice NATO-a i njihovu zaštitu.

Zapostavljena mornarica

No, ako Hrvatska ne želi prepuštati dio po dio suvereniteta, u određenom će trenutku morati razmisliti o obnovi kapaciteta za protupodmorničko djelovanje. Problem je u tome što se jednom izgubljena sposobnost teško obnavlja. Možda su podmornička i protupodmornička epizoda naše vojske najbolji primjeri svima onima koji zagovaraju ukidanje ratnog zrakoplovstva, odnosno odustajanje od nabave eskadrile novih borbenih zrakoplova.

Da stvar bude gora, Rusi su razvili klasu podmornica Kilo koja je idealna za uporabu u plitkim vodama kakva je većina našeg Jadrana. Iako je riječ o manjim podmornicama, njihova vatrena i manevarska moć je zastrašujuća. Primjerice, torpeda kojima je naoružana postižu brzinu do 200 čvorova. Također, naoružane su krstarećim raketama klase Kalibr koje imaju domet do 1400 kilometara. Njihovu zastrašujuću moć vidjeli smo i u sirijskom ratu. Uza sve to, pod morem se mogu kretati brzinom do 25 čvorova.

Hrvatska je relativno mala zemlja u svjetskim okvirima i teško je u isto vrijeme održavati sve grane oružanih snaga. I mnogo veće i bogatije zemlje imaju problema s istovremenom modernizacijom zrakoplovstva, mornarice i kopnene vojske. Međutim, upravo je tu najveća odgovornost na vojnim planerima i glavnom stožeru. Mora postojati minimum koji se mora ulagati u svaku granu oružanih snaga kako bi one zadržale funkcionalnost u cilju obrane nacionalnog suvereniteta. I dok država ulaže velike napore kako bi se obnovile kopnene snage i zrakoplovstvo, mornarica, barem ovaj protupodmornički dio, kao da ne postoji. Hrvatska obala duga je više od 1800 kilometara, a to u ovom slučaju znači 1800 kilometara nebranjenog prostora. Praktički, vrata države su nam potpuno otvorena.