Boris Dežulović o ‘ženskaru, bjelosvjetskom kurvaru, hohštapleru’ Leopoldu Mandiću

"Eksperiment je jednostavan: do kraja ovog teksta, budete li ga pažljivo čitali točku po točku, čak i najveće vjernike među vama ... uvjerit ću kako su svi ti tihi, ganuti ljudi iz kilometarske zagrebačke kolone ili bezočno manipulirani, ili prezira vrijedni licemjeri, ili histerični nekrofili, ili jednostavno budale", kaže Dežulović u još jednom svom hejterskom i prostačkom ispadu. Pa, mene nije uvjerio, a evo i zašto.

Nazvati desetke tisuća građana “histeričnim nekrofilima” bi, da se radi o okupljenima na gay prideu, svakako bilo krivično djelo. Uostalom, Dežulović je one koji su puno umjerenijim rječnikom kritizirali splitski pride nazvao gnjidama, nakon što im je prvo podmetnuo (dakle, slagao) da su u svom priopćenju naveli da bi Antonija Bilić možda bila živa da policija nije osiguravala Pride, a potom slijedom te izmišljotine istima podmetnuo još i da su oni zapravo odgovorni za taj zločin, jer policije eto ne bi bilo da nema “homofoba”. Čime je priuštio sebi otkaz u epehaziji a nakladniku globu od 150.000 kuna. A homofobi inače uredno ignoriraju pride, kao što bi Dežulović, da je pošten čovjek, ignorirao procesiju koja se došla pokloniti svetom Leopoldu Mandiću.

No Dežulović i ovaj tekst otvara onim što mu najbolje ide: lažima. “Najprije su ga, dvadesetak godina nakon smrti, iskopali iz groba i odrezali mu desnu ruku, pa je raskomadali kako bi od nje napravili relikvije, a njegovo sitno, izmučeno tijelo potom izložili u staklenom kovčegu kao u akvariju. A onda, kao da mu to nije bilo dosta, pedesetak godina kasnije kovčeg poslali na turneju po Hrvatskoj i Sloveniji, da se ljudi poklone jednom izmrcvarenom ljudskom lešu bez ruke: zbilja, je li se itko u Državnom odvjetništvu sjetio članka 332. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, koji „onome tko iskopa, odnese, ošteti, uništi ili premjesti tijelo, ili dio tijela umrle osobe, ili tko oskvrne tijelo“, prijeti s dvije godine zatvora?”

To je zapravo ne samo laž, nego i lažna optužba, kao i kod slučaja “gnjide”. Naime, Dežulović je namjerno pogrešno citirao zakon i iz njega izostavio ključnu riječ: “Neovlašteno“. U zakonu piše “Tko neovlašteno iskopa, odnese, ošteti, uništi, sakrije ili premjesti tijelo, fetus, dio tijela ili pepeo umrle osobe, ili tko oskvrne tijelo, kaznit će se zatvorom…”

Dakle, za početak bi kaptol trebao tužiti Dežulovića, jer im podmeće da su počinili krivično djelo, iako dobro zna da nije tako. Stvarno, kolika gnjida (i što već ostalo ide u njegov vokabular) morate biti da biste pogrešno citirali zakon samo da biste svom tulavom čitateljstvu usadili mržnju spram sugrađana koji, eto, nisu ni pravoslavci, ni ateisti?

Ostatak teksta nisu toliko laži koliko običan psovački ispad dostojan pijane budale u kvartovskoj birtiji na periferiji Čačka, Temišvara, ili kakve druge balkanske rupčage istočno od zapadnog civilizacijskog kruga. “Crkva, međutim, može što vi ne možete i ne smijete”, konstruira temeljem inicijalne laži dalje sveti Boris. “Pa kao što može maltretirati mrtve, može i žive, a osobito one najgore među njima, novinare koji bi se usudili cijeli cirkus javno nazvati nekrofilskim orgijama i zombijevskim freak-showom, izazvavši pravedni gnjev katoličke inkvizicije i njenih dragovoljačkih vigilantskih patrola po komentatorskim i forumaškim ćumezima na internetu.”

A zatim opet malo već tako napornog i ispranog trolanja o ugroženim Srbima: “U simpatičnom obratu, Crkva u Hrvata tako – u trenutku kad su mržnja i netrpeljivost prema Srbima dosegli bijelo usijanje – vjernike u ekskluzivni nacionalizam mobilizira slavljenjem sveca koji je cijeli život posvetio upravo bratstvu i jedinstvu katolika i pravoslavaca.” Kako to katolička crkva “vjernike mobilizira u ekskluzivni nacionalizam” preko jednog sveca? Tko je uopće spomenuo Srbe? To vječno guranje Srba pod nos je stvarno prešlo svaku mjeru: onog časa kad je Srbija vojno poražena u ratu u Hrvatskoj, krenulo je optuživanje kako “mrze Srbe”. Valjda je sve ono što su Srbi radili po Hrvatskoj devedesetih trebalo pobuditi ljubav spram njih, to bi valjda po Dežuloviću bilo normalno. Ali su zato neki od nepostojeće ugroženosti – kojem je to Srbinu nakon smirivanja ratne situacije i dlaka pala s glave čisto zato jer je Srbin, iako takve svijećom traže? – napravili vrlo unosan biznis. I sad, kad za Srbe nikog više stvarno nije briga, biti ugroženi Srbin je i dalje ne samo unosno, nego i štiti od zakona u dobroj mjeri.

Kako je sebe prepoznao u “Zlu koje želi vladati medijskim svijetom” koje je spomenuo Bozanić, Dežulović se dao u dokazivanje kako zlo stvarno vlada, ali kako se to zlo zapravo okupilo pred lijesom svetog Leopolda Mandića. “Eksperiment je jednostavan: do kraja ovog teksta, budete li ga pažljivo čitali točku po točku, čak i najveće vjernike među vama, uključujući i samog nadbiskupa Bozanića!, uvjerit ću kako su svi ti tihi, ganuti ljudi iz kilometarske zagrebačke kolone ili bezočno manipulirani, ili prezira vrijedni licemjeri, ili histerični nekrofili, ili jednostavno budale. I ne samo to: pod demonskim utjecajem Zla kao većinskog vlasnika hrvatskih medija do kraja ovog teksta složit ćete se sa mnom – ali i sobom samim – da ni taj putujući mrtvi invalid nije bio baš svetac”, kaže on.

Lijepa gomila uvreda! Stvarno, razina intelektualca: “dokazat ću da si gnjida i nekrofil”. Najviše volim tu razinu akademske rasprave kod lijevih hejtera, koji uvijek kreću od hipoteze da ste ustaško govno ili katolibanski pedofil, a onda je krenu dokazivati. To je razina dječje dosjetke, “jel ti zna mama da si peder”. Možete krenuti dokazivati da to nije tako, čime dajete validnost takvom načinu razgovora i sami sebe spuštate na tu kanalizacijsku razinu javne rasprave, ili možete uzvratiti uvredama na uvrede, a onda oni kažu “vidite, vi mrzite, mi.ne.mrzimo”, i krenu urlati “drugarice, ovaj me tuče”.

U čemu se sastoji Dežulovićev eksperiment? Jasno, u podmetanjima i lažima – on postavlja teze s kojima se “morate složiti”, daje svojim čitateljima “ponudu koju ne mogu odbiti” ako ne žele biti i sami proglašeni kleforašistima. “Slažete li se sa mnom da ničeg duhovnog nije bilo u površnom, ispraznom iskazivanju slijepog obožavanja jednog neraspadnutog ljudskog leša, i da je javna demonstracija privatne ganutosti bila tek iskazivanje odanosti trenutačno vladajućoj političkoj i društvenoj agendi, odnosno podlijeganje manipuliranoj masovnoj histeriji i oportunističko uklapanje u društveno poželjni obrazac?”, pita sveti Boris. Činjenica je međutim da tu nema nikakve vladajuće društvene agende – prevladavajuća društvena agenda je upravo jakobinski antikatolička. To što je agenda medija na jednoj strani, a narod na drugoj, problem je onih koji tu agendu zastupaju. U Zagrebu, oportunizam podrazumijeva priklanjanje “naprednoj, neoliberalnoj” misli, sa svim njenim imbecilnim dogmama i ignoriranjem stvarnosti i činjenica na uštrb ideoloških postulata, kojima se činjenice moraju pokoriti. Oportunizam je, zapravo, oduvijek bio biti dio “poštene inteligencije”, “zdravih društvenih snaga”kojima je i Dežulović pripadao dok građani ionako nisu imali prilike izlaziti na izbore i birati njemu tako mrskog Tuđmana.

“Slažete li se kako ničega kršćanskog nema u paganskom obožavanju mrtvog ljudskog tijela i njegova obrednog nošenja od grada do grada, i da nije bila riječ ni o čemu drugom doli ritualu masovne hipnoze i zatupljivanja u svrhu halucinacionalnog političkog konsenzusa? Pa nisu li, jebiga, i mediji pod kontrolom vladajuće stranke cijeli dan pred dolazak sakatog sveca mobilizirali građane i pozivali ih na doček, nije li nas ono državna televizija svakodnevno maltretirala s njegovim životom i čudima, prekinuvši na kraju i svoj redovni program kako bi izravno prenosila bizarni obred iz Zagreba?”, pita dalje sveti Boris.

Ja mogu prihvatiti da se može argumentirano raspravljati o tome je li štovanje svetaca manifestacija koju je kršćanstvo preuzelo od starijih religija, ima li tu elemenata praznovjerja, je li to populistički ustupak crkve, no svakako se mora, čak i Boris, složiti da su relikvije svetaca, te izlaganje njihovih tijela, dio kako istočnog, tako i zapadnog obreda već preko tisuću godina. Dakle, dio kršćanske kulture. Koji se nikom ne mora dopadati, kao što se ni spomenuti pride nikom ne mora dopadati, što pak ne znači da može sve sudionike prozvati nekrofilima, licemjerima, i izmanipuliranim jadnicima bez mozga. Jer jednostavno nije kulturno. Odnosno: može, no tada treba očekivati i adkevatan odgovor onih koje je grubo izvrijeđao, i ne treba prstom upirati na njih kao na neke svoje progonitelje niti kmečati o vlastitoj ugroženosti.

No zabavnije je iduće njegovo pitanje: “Slažete li se sa mnom da je deklarativna, plitka vjera Hrvata iz onog dugačkog reda, što je mrmorila besmislice i tronuto dodirivala odar s svetim bogaljem Hrvatom na njegovom putovanju do groba – uzgred budi rečeno, u tuđini – jedva potrajala dok je posljednji iz reda došao do odra?” Naime, obožavam kad deklarirani antiteisti drže lekcije vjernicima o tome kako vjeru treba prakticirati. I sumnjaju u njihovu vjeru. Dežulović, eto, kao, nema ništa protiv vjere kao takve, no vjera onih koji su otišli pokloniti se na odar svetog Leopolda Mandića je “plitka”: odakle je izvukao taj zaključak, iz nosa? To čija je vjera plitka nema nikakve veze s tim je li otišao na odar jednom svecu, kao što to što je netko otišao pokloniti se ovih dana žrtvama Jasenovca ne znači nužno da je njegov pijetet samo “pokazni” – ali jest kod onih koji to koriste za emocionalno ucjenjivanje i cjenkanje glavama, u stilu tko je kome koliko glava dužan: uostalom, kad bi o skupu u Jasenovcu tko napisao tekst kakav je Dežulović napisao o skupu pred odrom Leopolda Mandića, zacijelo bi se i State Department oglasio o tome.

No ima još: “Što, međutim, kad već do kraja ovog pasusa i sami, na vlastiti užas, otkrijete kako taj obožavani svetac nije bio ni Bog zna kakav Hrvat – osim što je slučajno rođen u Hrvatskoj i jednom se prilikom, eto, izjasnio Hrvatom – a kamoli svetac, već samo obično ljudsko biće, sa svim svojim manama i zabludama, zapravo prilično prpošni grešnik, ženskar, bjelosvjetski kurvar, hohštapler, prevarant i hedonist kojemu nijedno ljudsko iskušenje nije bilo odoljivo? Što kad već do kraja ove rečenice neki među vama, još gore, shvate da je beatificirani idol na odru bio jedno nepojamno đubre od čovjeka i najgore smeće koje je hrvatski narod ispilio, gospodar života i smrti, masovni ubojica, satrap i sam Sotonin sluga, ili kako već sve danas Josipa Broza Tita – točno trideset šest godina otkako mu je, dan nakon smrti, još neraspadnuto tijelo s amputiranom nogom Plavim vlakom iz Ljubljane stiglo u Zagreb – nazivaju isti Hrvati što su toga 5. svibnja 1980. u tihoj i pobožnoj koloni čekali da vide i dodirnu odar postavljen na zagrebačkoj željezničkoj stanici?”

On govoreći naoko o Titu zapravo šalje poruku o svetom Leopoldu Mandiću, povlačeći tu paralelu, tipična njegova suptilna podvala. Lijepo je od Dežulovića da nam je vratio Boku – Mandić je naime rođen u Herceg Novom, tada pod vlašću Austrougarske – ali, kad bi što znao, ili priznao da zna, o katoličkoj vjeri, znao bi da ona voli grešnike, zvali se oni Josip ili Leopold. Pod uvjetom, jasno, da se odreknu života u grijehu i prihvate vjeru. Naravno, katolicima nije neka novost da su katolički sveci, većina njih, bili grešnici, neki i poveći, prije nego su prihvatili nositi svoj križ. To može biti novost samo za čitatelje medija u kojima piše sveti Boris, koji grijeha u životu nije niti imao prije nego je samoga sebe proglasio svecem. I koji se slijedom toga drži kvalificiranim držati Hrvatima moralne propovijedi.

A što se pokojnog Tita tiče – u komunizmu se svecem postaje za života, pa vas poslije, ispravno, proglase masovnim ubojicom i satrapom. I onda svi oni koji su mu bili najveće ulizice krenu put njegovog odra vičući “daj da i ja šutnem nogom mrtvog diktatora”. Tiha i pobožna kolona u kojoj se čekalo lijes rahmetli Druga Tita je bila tamo jer je morala biti: jer su odveli ljude s posla, iz škola, čak i djecu iz vrtića, da bi se klanjala tijelu (ne lešu, Dežuloviću, to nije razina ni kad se o Titu razgovara) pokojnika, iako ne vjeruju u zagrobni život. Mandiću su išli – jer žele, nitko ih nije tjerao. A tu je još jedna razlika – sveti Leopold Mandić nije bio diktator i masovni ubojica. Uspoređivati njega i Tita je imbecilno.

Nakon čitanja Dežulovića ja se pitam zašto uopće zadrti antiteisti pokapaju svoje mrtve, kad je to naslijeđe kršćanske kulture, umjesto da ih jednostavno kao Klingonci iz Zvjezdanih staza ne bace u kantu za smeće? To je ionako samo prazna ljuštura za one koji ne vjeruju u uskrsnuće, zar ne? Kad već smatraju da je poštovanje prema mrtvima “nekrofilija”. I to s “nekrofilijom”, što je nekidan ubacio kao “buzzword jedan novinar Indexa, je uostalom spin: nekrofili su oni koji se seksaju s mrtvacima, ne oni koji dolaze na odar odati počast! Slijedom Dežulovićeve logike, ljudi koji vole svoju djecu su valjda pedofili?

Od Dežulovića, dakle, ništa novog. On sebe stavlja u poziciju moralnog arbitra, koji će odlučiti na koji način se u našoj kulturi smije, a na koji ne, odavati počast pokojnicima. I tko to i kad smije raditi. I kome se uostalom smije počast odavati. Iako i on sam odlazi na pogrebe ljudi koji su njemu dragi, recimo Smoje. Je li i njegov pogreb bio nekrofilska orgija? Tamo se nije skupilo na desetke tisuća ljudi – tek cijela redakcija Ferala, Lepa Smoje, i nešto doušnika tajne policije iz vremena antifašizma.