Hrvatskom kruži bauk Kine: Je li naša vanjska politika uistinu tek refleks odluka koje se donose u Bruxellesu

Biserko T., urednik jednog hrvatskog dnevnog lista, novinar je starog kova. Truje se kavama, a Google mu je mrzak iako potajice voli baciti oko na poneki škakljivi internetski sadržaj vezan uz domaće estradne zvijezde. Čitao je nova izvješća dopisnika iz Bruxellesa i muku mučio s novim političkim narativom koji polako, ali sigurno zauzima mjesto Ukrajine. A s tim ukrajinskim pristupom nije bilo uredničkih problema. Trebalo je samo pratiti noćna priopćenja ukrajinskog predsjednika Zelenskog na YouTubeu i dnevna izvješća britanske obavještajne službe MI6. S ponosom je objašnjavao mlađim novinarima važnost britanskih obavještajnih službi u internetskom novinarstvu kad je riječ o ratu u Ukrajini, a napose novinarkama, te razliku između britanskih tajnih službi MI5 i MI6. No ono što mu je sad zadavalo glavobolju bila je Kina i novi pojmovi “dekupling” i “derisking” od Kine.

Listao je priručnik za suvremeno novinarstvo, no u njemu nije bilo ni slova ni o jednom pojmu. Nekoliko dana nakon što su ti pojmovi ušli iz stranih u hrvatske TV dnevnike i internetske portale, čekao je nadajući se da će možda britanska obavještajna služba izaći s nekim prosvjetljenjem tih političkih složenica, ali iz Londona o tome ni slova. Naprotiv, britanski obavještajci uporno su se držali u svojim dnevnim izvještajima osam sela koja su Ukrajinci oslobodili u ljetnoj protuofenzivi.

Hrvatski pak dopisnici iz Bruxellesa i sami su malo lutali u pogledu Kine jer su izjave čelnika EU-a šarale medijskim prostorom. Te malo “dekupling” od Kine, te malo “derisking” od Kine.

Kineska opasnost

No jedno je bilo zajedničko svim izvješćima. Nad europsko nebo nadvio se novi tamni oblak – opasnost s istoka, ali ovog puta s Dalekog istoka. Gledao je naš urednik naslov otisnut verzalom na stranici zagrebačkog dnevnog lista – KINA JE EUROPSKOJ UNIJI PUNO VEĆI PROBLEM OD RUSIJE. Prvo mu je palo na pamet da je naslov malo kobasičast, ali magla je i dalje prekrivala i “dekupling” i “derisking”. I što sad, mislio je. Tek što je svoje novinarske beamtere naučio da suvislo prevode dnevna izvješća britanske obavještajne službe iz Ukrajine, treba sve iz početka.

Ostavimo na trenutak urednika Biserka T. i postavimo ozbiljno pitanje. Ima li Hrvatska suvislu vanjsku politiku ili je njezina vanjska politika tek refleks odluka koje se donose u Bruxellesu iako ne moraju uvijek odražavati njezine interese. U donošenju te politike hrvatska riječ ministra Grlića Radmana je minorna, ma koliko se Tonino Picula, ne baš spektakularan ministar vanjskih poslova u Vladi Ivice Račana, trudio u svojim rijetkim javnim nastupima govoriti kako je hrvatska riječ itekako važna u EU-u. Naravno, sve jača medijska paranoja o kineskoj opasnosti koju i hrvatski mediji promiču prelila se preko Atlantika iz Bijele kuće do ureda birokracije EU-a pa zatim i putem raznih zapadnih internetskih izdanja i do vanjskopolitičkih rubrika hrvatskih medija. Da je kineska opasnost evidentirana i u Hrvatskoj, a ne samo u Americi u vidu balona na plavom nebu pa to vrijedi podijeliti s drugim članicama EU-a, sročio je prilično bizarno vanjskopolitički novinar Jutarnjeg lista Željko Trkanjec u završnoj rečenici svoga prosvijećenog teksta o kineskoj opasnosti. Vrijedi ga citirati: “Hrvatska je na primjeru Pelješkog mosta naučila da ne treba prihvatiti najjeftinijeg ponuđača.” Isti Jutarnji list koji sada piše kako je dodjela gradnje Pelješkog mosta kineskoj tvrtki CRBC bila pogrešna, nakon završetka gradnje mosta 22. siječnja 2022. pisao je potpuno drugačije: “No, kada se uzme u obzir da su radovi nekoliko mjeseci stajali zbog epidemije koronavirusa, može se reći kako je most završen prije utvrđenog roka.”

Izolacionistička filozofija

Odakle ta promjena retorike nakon što je završetak gradnje mosta popraćen brojnim pohvalama, posebno zato što je kineska tvrtka CRBC izgradila most u vrijeme pandemije koronavirusa i globalnog lockdowna, a svi se sjećamo kako je to izgledalo. Da ne spominjemo da se obnova nakon zagrebačkog potresa nije pomakla s mjesta za trajanja lockdowna.

Nažalost, vanjskopolitički novinar Jutarnjeg nije šire objasnio zašto je Hrvatska pogriješila što je povjerila kineskoj tvrtki gradnju Pelješkog mosta. A ekonomska logika Pelješkog mosta, o čijoj  je političkoj i ekonomskoj važnosti objavljena mala antologija novinskih i televizijskih priloga, vrlo je jednostavna. Naručitelja, Republiku Hrvatsku, zanima 1. kvaliteta radova, 2. poštovanje zadanih rokova i 3. cijena radova. Tu jednostavnu logiku slijedimo i mi kad uđemo u trgovinu kupiti cipele, pri kupnji automobila ili voćnog sladoleda. Sve drugo je “pričam ti priču” u duhu izolacionističke filozofije.

Pelješki most i naknadna pamet o pogrešnom odabiru kineske građevinske tvrtke odlična je slika hrvatske vanjske politike koja vjerno prati sve što se odlučuje u Bruxellesu. Zlobnik bi je nazvao vazalskom. No problem je što je briselska vanjska politika neusklađena jer su interesi članica EU-a, gle vraga, različiti. Odličan primjer je Poljska koja nikad ne povlači ni jedan potez koji je protivan njezinim nacionalnim interesima makar je suprotan briselskim pozicijama. Ni druge istočne zemlje ne režu granu na kojoj sjede. Primjer toga je zabrana prodaje na nacionalnim tržištima jeftine ukrajinske pšenice. Tako je Rumunjska, koja je bez problema na svom teritoriju udomila NATO-ove postrojbe i špijunske avione, kad je riječ o Ukrajini, bez puno razmišljanja zabranila prodaju ukrajinske pšenice.

Tržišna ekonomija

Poljska, koja je najveći pobornik naoružavanja Ukrajine, ne samo da je zabranila prodaju pšenice nego i njezin tranzit kroz Poljsku usprkos negodovanju Ursule von der Leyen. Hrvatska je, naravno, slijedila politiku Ursule von der Leyen. Nakon odluke Europskog parlamenta o zabrani prodaje vozila s motorima s unutarnjim sagorijevanjem nakon 2035., Poljska je odmah rekla – ne! Nije u skladu s njezinim nacionalnim ekonomskim interesima. Kako će Hrvatska reagirati na tu odluku Europskog parlamenta, samo nebo zna. Ili bolje rečeno kako odluči Ursula von der Leyen, sadašnja ili buduća.

Kina je bez sumnje konkurent razvijenim ekonomijama SAD-a i EU-a. Tržišna ekonomija dvaju najrazvijenijih dijelova svijeta i konkurencija kao njezin bitan dio ima dvije mogućnosti kad je riječ o Kini. Prva je uključiti Kinu na dobrobit svih ili isključiti Kinu na kratkoročno svoju dobrobit. Isključiti Kinu ipak nije nikomu u korist za 21. stoljeće. Ideje o kineskoj opasnosti, jer Kina može svoju ekonomsku snagu koristiti kao političko oružje, deplasirane su jednostavno zato što upravo SAD koristi ekonomiju kao političko oružje u vidu sankcija od kraja Drugoga svjetskog rata pa sve do danas. Jednako kao što koristi i moć dolara kao oružje u političkim sukobima.

Kina ne pokazuje želju da mijenja političke sustave zemalja s kojima posluje. Nemiješanje u unutarnje politike ekonomskih partnera temelj je kineske politike. A to je jedan od razloga koji se navodi kao dio kineske opasnosti, jer Kina posluje s autoritarnim državama i ne slijedi američku politiku ekonomskih sankcija prema određenim zemljama. Amerika je zadnja zemlja koja bi to trebala zamjerati Kini jer nije nevina u tom pogledu pa svaka američka administracija bez problema zaboravlja demokraciju i ljudska prava kad joj je to u interesu. Dobar primjer su desetljeća toplih odnosa sa, na primjer, Saudijskom Arabijom koja nije ni promil američkog poimanja demokracije i ljudskih prava.

Smanjiti ovisnost

Kina, naravno, nije konkurent Hrvatskoj ni u čemu pa je malo razloga da se Hrvatska svrstava uz blok birokrata EU-a poput Ursule von der Leyen kojoj je jedno uho uvijek s one strane Atlantika i koja gura Europu u “deriskiranje” odnosa s Kinom. Autor ovih redova nije siguran da će Njemačka, usprkos “zelenoj” ministrici vanjskih poslova Annaleni Baerbock, oduševljeno smanjiti svoju “ovisnost” o Kini jer će to samo dovesti do smanjenja “ovisnosti” Kine o VW-u, Audiju, BMW-u, Siemensu, BASF-u i drugim njemačkim tvrtkama. Politika “deriskiranja” i “dekupliranja” zapravo je izolacionizam koji je doveo do Prvoga svjetskog rata i njegova drugog dijela od 1939. do 1945.

Kinezi puno rade, ali i puno putuju. 2019. godine 155 milijuna kineskih turista putovalo je izvan Kine širom svijeta i potrošilo u raznim zemljama 255 milijardi dolara. 495 tisuća kineskih turista od tih 155 milijuna posjetilo je 2019. i Hrvatsku. Pametnom dosta kao putokaz u kojem smjeru, kad je riječ o Kini, treba ići hrvatska vanjska politika.