Je li Robert Podolnjak ratni profiter?

Mnogi u Varaždinu navode, da nije bilo Podolnjaka ne bi bilo ni Golubara. Planetarni poslovni uspon bračnog para Golubar odvijao se putem tvrtki Euroalfa i Gramat: prva je bila specijalizirana za uvoz i distribuciju ribe, a druga za građevinarstvo i prodaju građevinskog materijala

Zakon o nezastarijevanju kaznenih dijela ratnog profiterstva i kaznenih dijela iz procesa pretvorbe i privatizacije stupio je na snagu 2. lipnja 2011. godine. U njegovom prvom članku određuje se da su kaznena djela ratnog profiterstva i kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države. Na snazi je gotovo punih pet godina ali u praksi nije donio nikakve konkretne rezultate. Iako je Hrvatska doslovce ogoljena do kosti, jedina osoba koja je dežurni Pedro cjelokupne hrvatske privatizacije ustvari je Miroslav Kutle. Svi drugi, iako javno detektirani, nikada nisu sudski odgovarali za kriminal u privatizaciji. Uostalom, to dokazuje i čuvena izjava “Tko je jamio, jamio je”, generala Ljube Ćesića Rojsa, koja bi mogla ući u hrvatske pravosudne udžbenike kao najbolja definicija hrvatskog ratnog kapitalizma.

Sumnje iz Varaždina

 Među tom galerijom privatizacijskih likova donosimo osvrt na dio lobija koji kontrolira dio uvoza hrane u Hrvatsku i njegovu genezu nastajanja. Radi se o bračnom paru Golubar iz Varaždina. Točnije, o Nadi i Josipu Golubaru. Uspon je bio toliko turbo snažan jer je gospodin Golubar s poda garaže u Varaždinu u kojoj je spavao do 1991. godine lansiran na prestižno 251. mjesto popisa najbogatijih Hrvata kojeg je tjednik Nacional objavio 2000. godine. Naravno, ništa u politici i u poslovnom svijetu nije slučajno. Naročito kada se zna da je šogor uspješnog poslovnog gospodina Golubara nitko drugi do dugogodišnji politički kameleon Robert  Podolnjak. Mnogi izvori u Varaždinu navode, da nije bilo Podolnjaka ne bi bilo ni Golubara. Planetarni poslovni uspon bračnog para Golubar odvijao se putem tvrki Euroalfa i Gramat. Tvrtka Euroalfa bila je specijalizirana za uvoz i distribuciju ribe, a tvrtka Gramat za građevinarstvo i prodaju građevinskog materijala. Da osim familije Golubar i familija Podolnjak voli ribu govori podatak kako supruga Roberta Podolnjaka i dan danas u Varaždinu ima tvrtku i ribarnicu za prodaju morskih plodova. Osim toga, prema dostupnim podacima supruga Roberta Podolnjaka dobila je više od 3236 četvornih metara  zemljišta u poslovnoj zoni Varaždina po povlaštenoj cijeni. Gradnju na parceli Podolnjaka je započeo Gramat d.d. šogora Josipa Golubara, ali sve do danas to je ostala jedina nedovršena parcela na kojoj tek iz zemljišta viri sablasno prazan građevinski skelet. Dakle, osim bračnog para Golubar, i supruga Iva Podolnjak čini sivu zonu koja trajno lebdi nad životopisom i karijerom Roberta Podolnjaka.

 Bolničke lignje – 250 kuna za kg

Hrvatska je do 1991. godine imala više od deset tvornica za preradu ribe na Jadranu. Danas je ostala na jednoj, ostalo je prepušteno uvozničkom lobiju koji opskrbljuje domaće tržište hranom iz morskih dubina. Uostalom, mnogi se danas pitaju zašto jedemo grožđe iz Južnoafričke Republike, pečene skuše iz Tunisa, češnjak iz Kine, teletinu iz Argentine, luk iz Austrije, pijemo vino s Kosova, te narančin sok… tko će ga znati odakle?

Osim distribucije ribe i morskih plodova u maloprodaji Euroalfa se ratnih godina vrlo aktivno bavila i veleprodajom. Tako je zabilježen slučaj ugovaranja prodaje ribe sa zagrebačkom bolnicom u Dubravi gdje su se smrznute lignje u ratnim vremenima prodavale državnoj zdravstvenoj ustanovi po vrtoglavih 250 kuna za kilogram. I onda i danas kilogram smrznutih liganja na hrvatskim tržnicama u maloprodaji ne prelazi 25 kuna za kilogram. Dakle, HZZO je plaćao, odnosno hrvatski porezni obveznici, deseterostruko veću cijenu od stvarne. Osnovno pitanje koje se ovdje nameće je – tko im je to omogućio? Slučajno ili ne, Golubari su velike poslove dobivali putem javnih natječaja. Nesuđeni predsjednik Hrvatskog sabora i član Mosta, gospodin Podolnjak, je postao poznat po jednoj od svojih zanimljivih izjava: „Znamo kako se radi javni natječaj, pa nismo pali s Marsa…“. Na navedenu izjavu gospodina Podolnjaka svaki daljnji komentar bio bi suvišan.

 Prekucavali datume na paštetama, a njima plaćali i svoje radnike

Iako paštete nemaju broj šasije poput automobila ova ekipa oko Podolnjakovih „golubara“ je prekucavala datume na nevažećim konzervama i plasirala ih putem tvrtke Euroalfa uz lažne deklaracije na hrvatsko tržište.  Nije nam poznato je li prekucavanje datuma roka valjanosti na paštetama obuhvaćeno pod nekim od članaka iz kaznenog zakona Republike Hrvatske. Prekucavanje datuma i prepakiravanje u kartonsku ambalažu tvrtke Euroalfa činjeno je putem studenata koji su plaćani minimalnim nadnicama ugovorima student servisa. Poslovi prekucavanja datuma odvijali su se u zaključanim poslovnim prostorima Euroalfe i Gramata zbog straha od javnosti, a djelatnici su puštani na obavljanje nužde pod posebnom pratnjom. Osim ovog zanimljivog kriminalnog izuma, familijarna vlasnička korporacija Golubar-Podolnjak koristila je paštete kojima je istekao rok trajanja i za plaće svojih radnika u Euroalfi i Gramatu, što dotad nije zabilježeno u financijsko-knjigovodstvenom poslovanju u RH, ali i šire..

Umjesto u kafileriji, riba završila na hrvatskom tanjuru

Osim originalnog izuma u fabriciranju lažnih datuma na paštetama kojima je istekao rok trajanja Golubari su postali poznati i po još jednom uvozničkom patentu. Naime, putem tvrtke Euroalfa pronalazili su veletrgovine s velikim hladnjačama u Austriji i Njemačkoj i kupovali smrznutu robu po minimalističkim cijenama koju je  uglavnom sačinjavala riba, ali i povrće, voće i meso, čiji je rok trajanja pred istekom. S obzirom da takvu spornu robu u Europskoj uniji više nitko nije htio kupiti, pojavili su se varaždinski majstori pretvorbe koji ju uvoze u Hrvatsku i dalje distribuiraju na njeno tržište. Postavlja se pitanje –  zašto su to vlasnici Euroalfe radili? Zato jer skladišta veletrgovina u Austriji i Njemačkoj, odnosno njihovi vlasnici su morali prema EU zakonima spomenutu robu po isteku roka trajanja dati o svom trošku na uništavanje, odnosno u kafileriju. Dakle, Euroalfa smrznutu robu koju je uglavnom sačinjavala riba i koja je pred ulaznim vratima kafilerije u zemljama EU uvozi u Hrvatsku, prepakirava iako joj je rok upotrebe pri kraju i stavlja na hrvatsko tržište s novim, lažnim, rokom upotrebe i na taj način svjesno dovodi u zabludu hrvatske potrošače glede roka trajanja proizvoda ali i sigurnosti njihova zdravlja. Ovdje treba istaknuti kako su se prilikom davanja uzoraka uvezene ribe u Hrvatsku od strane Euroalfe također odvijale protuzakonite radnje na način da su Golubari dostavljali državnim institucijama RH zaduženima za nadzor uvezene ribe, ali i mesa i ostalog smrznutog programa, lažne deklaracije o ispravnosti kvalitete robe. Spomenuti marifetluci odvijali su se putem ucjena Nade i Josipa Golubara prema svojim djelatnicima, od kojih je traženo da isfabriciraju lažne potvrde o zdravstvenoj ispravnosti ribe ili drugih proizvoda. Zaključno, Golubari su bili i te kako svjesni da hrvatski građani kupuju bofl ribu i ostale smrznute proizvode upitne kvalitete i s mogućnošću ozbiljnih zdravstvenih tegoba za krajnje korisnike, (vidi tekst u okviru).

Tvrtke propale, ali oni i dalje drmaju

Nakon potonuća Euroalfe i Gramata Golubari su nastavili dalje s poslovanjem, ali u novim tvrtkama Samaco d.o.o. i Agrodalm d.o.o. koje se bave gotovo identičnim djelatnostima kao i one prethodne. Poslovima rukovodi uglavnom gospođa Nada Golubar, budući da se Josip Golubar nalazi trenutno na neodgodivom odsluženju zatvorske kazne u Remetincu u trajanju od tri godine koju mu je potvrdio Vrhovni sud RH, ali ne zbog privatizacijsko-pretvorbenog kriminala već zbog kaznenog djela dugogodišnjeg brutalnog silovanja djelatnice u tvrtki Gramat d.d. Do ovog trenutka nismo uspjeli saznati od Uprave zatvora Remetinec dolazi li mu šogor i zastupnik Mosta Robert Podolnjak nedjeljom u posjete s varaždinskim klipićima i priborom za brijanje.

Za kraj, teško se oteti dojmu da gospodin Podolnjak nije ništa znao o svemu navedenome, tj. da nije znao za fiktivna poslovanja šogora i šogorice koja se naslanjaju na poslovanje s njegovom suprugom, a posebno na okolnost da je po prirodi sitničav, da troši golemu energiju na detalje u kojima se obični ljudi izgube, a s druge pak strane mirno javno izjavljuje da ne treba u poslovanju tražiti dlaku u jajetu. Podolnjak je također familijarno naslonjen i na odvjetnički ured Porobija & Porobija, što nastavno znači i na Jakšu Barbića, autora gotovo svih zakona o trgovačkom pravu i hrvatskoj privatizacijskoj tranziciji. Posebno strši njegova nedavno objavljena impozantna imovinska kartica. Na svom dosadašnjem mutnom političkom putu bio je svugdje i sa svima, svjedočio je najvećim varaždinskim aferama, ali je, zasad, ostao neokrznut po načelu kao da se to njega ništa ne tiče. Uostalom, Podolnjak je poznat kao osoba koja je imala neuvjerljivu krizu identiteta i svog osobnog društvenog statusa na način da je mijenjao prezime…