Hrvatska je švedski stol ispod kojega građani skupljaju ostatke i mrvice!

Prije manje od tjedan dana kada sam pisao o radikalnom pogoršanju odnosa između predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića, neki su me optuživali da sijem sjeme nekakvog hrvatskog razdora. Nakon jučerašnje Kolindine duge bukvice Vladi postaje jasno kako ona ne misli da Hrvatska ide u dobrom smjeru. Ne misle to ni građani, kao ni oporba koja zapravo ne misli ništa, već po uhodanom obrascu galami o onome što svi ionako vide. Osim naravno o konkretnim rješenjima. Za Hrvatsku njih nema  niti na vidiku.

Za to vrijeme premijer Plenković pokušava obraniti neobranjivo. Na stranu ugovori s lešinarskim fondom KnightHead, ali kako opravdati primanja državnog službenika Ante Ramljaka? Zar je domoljublje svaki mjesec trpati u džep čistih 71.000 kuna pod parolom borbe za radna mjesta? Najveći europski košarkaš svih vremena Dražen Petrović, svojedobno je izjavio:

Prehrana u hodu

“S jednim milijunom dolara ili s pet, deset ili sto, opet možeš samo jednom dnevno ručati i večerati”. U toj rečenici Dražen je definirao ljudsku mjeru sreće koja se ne može postići isključivo težnjom za materijalnim dobrima. Gomilanje novaca, nekretnina, neumjerenost u jelu i piću, ne vode nigdje, osim u propast. Na neki način, to se dogodilo i s Todorićima, a posredno onda i s Agrokorom. Ante Ramljak s mjesečnom plaćom može nekoliko tisuća puta ručati. Doduše, jedenje po restoranima spada u službene troškove, tako da mu ovaj novac ostaje samo za njega.

Plaća premijera Plenkovića, otprilike je četiri puta manja od mjesečnog primanja povjerenika Ramljaka. To izgleda nije utjecalo na njegovu liniju, odnosno jest, ali tako što mu je tjelesna masa znatno porasla. Navodno je to rezultat stresa i visokog radnog tempa. Premijer nam je od ranog jutra u pogonu pa ne stiže normalno ni ručati. Pretpostavljam da jede praktički s nogu, u hodu ili trku i time gubi uvid u količinu unesenih kalorija. Ne zna više kada, što i koliko je pojeo. Mislim da ne znaju ni drugi.

Previše grabežljivaca

Hrvatska je švedski stol sa sve manje izbora hrane. Nakon uvodne degustacije, porastao je broj različitih grabežljivaca i sada je došlo do naguravanja oko stola. U istom trenu, više ruku poseže za sočnim zalogajem. Onda se pljuskaju po prstima. Ne diraj, to je moje! Ja sam to prvi vidio. Ali, na stolu je, znači tko prvi ugrabi, njegovo je. Tako to izgleda. U prostoriju su se ugurali Amerikanci i Rusi kojima već krulji u želucu, ali su naučeni strpljivo čekati i gladovati. Kad oni počnu jesti, natrpat će se preko svake mjere. To im je u prirodi. Tako ruski medo lakše prespava zimu.

Gdje smo u tome svemu mi? Na objed nismo pozvani. Nosimo tanjure, čistimo smeće ispod stola i pužemo na koljenima i laktovima. Mrljamo si u bradu, rogoborimo, ali nismo ni blizu razine stola. Primjećujemo kako se broj gostiju povećava, a količina hrane smanjuje. Mrvice i ostaci koji se bacaju na pod, nisu nam više dosta ni za pod zub. Dio nas je zato i otpuzao u neke druge prostorije, gdje više hrane završava na tepihu. Mi koji smo ostali, hipnotizirano promatramo kako nestaje sva hrana. Doslovno pred našim očima, gosti se debljaju, a mi uopće ne vidimo da se nalazimo u idealnoj poziciji da prekinemo taj festival prežderavanja. Sve što trebamo je iščupati nogu švedskog stola i sva hrana će pasti na pod. Gosti bi se mogli razbježati, a oni koji ostanu, morat će se spustiti na našu razinu. Ako tada, umjesto da gmižemo skupa s njima, ne ustanemo, onda bolju sudbinu od ove, nismo ni zaslužili.