Dino se nakon devet godina vratio iz Irske: ‘Nije problem naći posao, već nešto drugo’

Sve je više vijesti o mladim ljudima koji su se iz tuđine odlučili vratiti na rodnu grudu, u Lijepu našu. Jedan od njih je Dino Dželihodžić, koji je nakon devet godina života u Irskoj spakirao kofere i vratio se u svoj Osijek.

I to nije učinio radi novca. Iako je u Irskoj zarađivao tri puta više nego u Hrvatskoj, Dino ne krije da ni u toj zemlji ne teče med i mlijeko. “Za neki normalan život vama treba poprilično dosta novca. Nije problem naći posao, već naći smještaj”, otkrio je i dodao kako i Irsku muči inflacija.

Nakon godina života u Dublinu, Dini je dojadili plaćati visoku stanarinu iz mjeseca u mjesec. “Najam dvosobnog stana koji nije u centru i koji nije u ljepšem dijelu Dublina iznosi oko 2500 eura mjesečno, plus režije”, otkrio je mladić koji je potom odlučio kupiti stan, no na kraju je odustao od te ideje.

Svoj na svome

Kaže da je potraga doslovno trajala godinama, a najjeftiniji je bio stan koji košta čak 300 tisuća eura, i to na periferiji grada. No, nije mu žao što se vratio. Tek sada je, kaže, svoj na svome. Uz pomoć države otvorio je obrt. U Irskoj se trenutačno nalazi više od 20.000 Hrvata, a irski ministar poduzetništva, trgovine i zapošljavanja Neale Richmond otkrio je kako ih namjerava zadržati.

“Znamo koliko je važno dobro tretirati ljude koji dolaze u našu zemlju. Također, ako se odluče vratiti u svoju zemlju, želimo da budu sretni i da sa sobom ponesu znanja i vještine koje su stekli. Ljudima nudimo dobre poslove, imamo dobar sustav socijalne sigurnosti, dobar obrazovni sustav”, rekao je Richmond koji je posjetio našeg ministra rada Marina Piletića.

To su na svojoj koži osjetili i Mirela i Ivan Nyarko, koji su 2016. godine hrvatsku adresu zamijenili irskom. Mirela, diplomirana ekonomistica, radi kao product manager za kreditne kartice u Bank of Ireland, dok je Ivan, diplomirani inženjer elektrotehnike, zaposlen kao senior voice network engineer za AirBnB.

Plaće rastu svake godine

“I Ivan i ja smo često selili. On je rođen u Gani, ja u Bosni i Hercegovini. Oboje smo došli u Osijek pa iz Osijeka u Zagreb. Uvijek smo bili zainteresirani za inozemstvo, ponajviše da testiramo sebe i vidimo hoćemo li uspjeti naći poslove izvan Hrvatske, koliko su naši profili i radno iskustvo interesantni tvrtkama s većih tržišta, gdje je veća konkurencija”, objašnjava Mirela razloge odlaska u Irsku.

Zadovoljni su prihodima. Plaće im, kažu, rastu svake godine, a osim vrlo dobrih plaća, tvrtke u Irskoj nude i niz dodatnih pogodnosti kako bi privukle talente i kvalitetnu radnu snagu. “To su pogodnosti koje utječu na dnevne troškove. Primjerice, privatno zdravstveno osiguranje, wellbeing dani – to je kao dodatni godišnji odmor ako želite uzeti vrijeme za sebe ili duže biti s obitelji – zatim plaćeni fitness, besplatni obroci na poslu, rad na daljinu…”, nabraja Ivan za N1.

Napominju kako se tvrtke u Irskoj naprosto natječu koja će ponuditi bolje uvjete ne bi li dokazale da im je stalo do zaposlenika. “Razni su tu programi: od profesionalnih edukacija do programa za razvoj ili promjenu karijere unutar kompanije, programi za djelatnike iz inozemstva, za djelatnike koje se doma brinu za bolesnog člana obitelji, za one koji se vraćaju na posao poslije duže pauze…”, kažu.

NI KORONA IH NIJE USPJELA ZAUSTAVITI: Za vrijeme pandemije otvorili čak osam novih muzeja

Irci topli i komunikativni

Cijene i troškovi života u Irskoj su visoki, ali su i plaće visoke, kažu Mirela i Ivan dodajući da je najveći problem – stanovanje. “Stambenih jedinica za najam je malo pa su cijene prilično visoke. A i teško je naći stan ako ste tek došli u zemlju. Neka zanimanja ne mogu si priuštiti samostalan život bez obzira na lokaciju stana, tako da ljudi žive s cimerima, rentaju samo sobu u stanu i slično”, objašnjavaju.

Mirela i Ivan nedavno su kupili kuću. Računica im je pokazala da je iznos najma postao jednak mjesečnoj rati kredita. I režijski troškovi, kažu, dosta su narasli proteklih godina, ali irska vlada u nekoliko je navrata građanima davala novčanu pomoć za režije, što je donekle smanjilo pritisak na kućne budžete.

Irci su, ističe ona, jako prijateljski nastrojeni, topli i komunikativni. S te strane njoj i Ivanu bilo je lako uklopiti se u novu sredinu. Jedino su njihovoj djeci isprva nedostajali prijatelji i trebalo im je vremena da savladaju jezik.

“Bilo je teško, ali nije predugo trajalo. Pravu prilagodbu prolazimo mi odrasli jer smo drukčije naviknuti. Pritom mislim na hranu, jezik, drugačiju kulturu, a i vožnju drugom stranom ceste”, dodaje ona uz smijeh. Na pitanje što im iz Hrvatske najviše nedostaje, Mirela i Ivan kažu – obitelj, prijatelji i neka hrana. “Ali ni to nije nepodnošljivo i ne čini nas nesretnima uza sve tehnologije koje imamo. A i novac igra veliku ulogu, jer ako možete češće otputovati kući da biste pojeli maminu sarmu, definitivno bude lakše”, kažu.