‘Vrijeme u Hajduku i Splitu najljepši su dani moje karijere’

'Kako se ne bih sjećao svojih dana u Hajduku, sjetim ih se skoro svaki dan. Gdje ćeš više, igraš dobro, dobijaš pozive za reprezentaciju i osvajaš prvenstva i kupove i svaki put nakon toga je neviđena fešta. Ima li što ljepše, ajde mi vi recite!? U Hajduku sam prvi put osjetio zadovoljstvo samim sobom, to se ne zaboravlja'

Nevjerojatno susretljiv, razdragan i pričljiv dočekao je naš poziv za razgovor jedan od legendarnih nogometaša. Branko Oblak, u Splitu je za vrijeme igranja u Hajduku nazvan i Brane, bivši je slovenski nogometaš, a bio je jedan od najboljih veznih igrača bivše Jugoslavije.

“Vidim da me ljudi u Hrvatskoj nisu zaboravili, iskreno ću vam reći, sretan sam što ste me se sjetili”, razbio je odmah poslovičnu nelagodu svakog novinara prije početka priče…

Oblak je počeo igrati nogomet 1963. u omladinskom sustavu ljubljanske Olimpije. Tri godine kasnije počeo je standardno igrati sa seniorima i tamo se zadržao narednih sedam godina odigravši čak 300 utakmica za ljubljansku momčad. Kao moćno pojačanje prešao je u splitski Hajduk gdje je doživio igrački zenit. U samo dvije sezone osvojio je dva prvenstva i dva kupa. U sveukupnih 66 utakmica za Hajduk, postigao je 24 pogotka.

Prije koju godinu njegov suigrač Ivan Buljan naljutio se kada Oblak nije uvršten u najbolju postavu Hajduka svih vremena…

“Valjda je to stoga što je igrao u Hajduku samo dvije sezone. No, on ih je odigrao maestralno, za Branu nije bilo brane”, zgodno je objasnio Buljan.

Nakon Hajduka, Oblak je prešao u čuveni Schalke 04, a nakon sjajnih nastupa za momčad iz Gelsenkirchena kupio ga je bavarski gigant Bayern.

Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 47 utakmica, a uvršten je i u najbolju momčad svjetske smotre 1974. godine u Njemačkoj. U dvoboju protiv Brazila koji je završio bez pogodaka, u zadnjim trenucima utakmice Oblak je pogodio – vratnicu krasnim volej udarcem. Igrao je i na oproštaju Pelea na Maracani u Rio de Janeiru kada je pogodak postigao Jurica Jerković.

Karijeru je završio u austrijskom drugoligašu Spittalu. Potom se posvetio radu u nogometu – bio je tehnički direktor Olimpije, potom i trener. Dvaput je vodio Olimpiju, a kratko vrijeme i slovensku U-21 reprezentaciju. Sredinom svibnja 2004. naslijedio je Bojana Prašnikara na mjestu izbornika slovenske reprezentacije. Na tom je mjestu uspio pobijediti i kasnije svjetske prvake, Italiju… Već neko vrijeme pauzira od nogometa.

“Odmaram od nogometa, uživam u životu. Živim tri-četiri dana na moru u Kopru, pa onda tri-četiri dana u Ljubljani. Vozim bicikl između ta dva grada”, priča nam danas 68-godišnji Branko Oblak, očito u sjajnoj fizičkoj i psihičkoj formi.

“Vjerujte mi, odmaram se od nogometa, pa i nemam neku želju za radom. Kad sam bio u najvećoj trenerskoj formi onda me malo tko htio, sada me mnogi hoće, a u meni nema volje. No, to ne znači da ne pratim nogomet. Sve gledam, sve pratim. Samo me pitajte, vidjet ćete…”

Sjetite li se ikada svojih dana u Hajduku 1973. i 1974. godine?

– Kako da ne, skoro svaki dan. Pa, ti dani u Splitu su najljepša stvar koja mi se dogodila u mojoj sportskoj karijeri. Gdje ćeš više, igraš dobro, dobijaš pozive za reprezentaciju i osvajaš prvenstva i kupove i svaki put nakon toga je neviđena fešta. Ima li što ljepše, ajde mi vi recite!? U Hajduku sam prvi put osjetio zadovoljstvo samim sobom, a to se ne zaboravlja.

Kada ste zadnji put bili u Splitu?

– Eeeeh, ima nekih desetak godina, došao sam s barkom zajedno s jednim svojim prijateljem. Nisam bio niti na stogodišnjici kluba, niti na utakmici Olimpije i Hajduka u Splitu, uostalom nitko me nije ni zvao.

A da vas je Hajduk, kojim slučajem, ovih dana pozvao za trenera?

– Pristao bih, Hajduk se ne odbija. No, da bi bili nečiji trener mora biti i materijala, dakle dobrih igrača u momčadi. Koliko pratim, Hajduk se nalazi u krizi, fale mu igrači i to je najopasnija pojava za svakog trenera. Ako imaš materijala, imaš i preduvjeta za napraviti posao. Ako nemaš materijala, onda će prije ili kasnije promijeniti trenera, dakle mene, a ne igrače.

Kako doživljavate i ocjenjujete hrvatsku reprezentaciju?

– Moćno i snažno. Ne govorim iz kurtoazije, ali Hrvatska je jedna od najboljih europskih reprezentacija. Evo, gledao sam dvoboj Hrvatske i Italije na praznom Hajdukovom stadionu. I ne slažem se s vašim novinarskim kritikama, vaša je reprezentacija odigrala sjajnu utakmicu protiv studioznih i upornih Talijana. Zapamtite još nešto, nije lako igrati pred praznim stadionom, nimalo… Hrvatska se gotovo sigurno kvalificirala na Euro, a do kraja kvalifikacija ima još dosta. To sve govori. Ne, ne vjerujem da ćete zbog incidenata biti izbačeni iz kvalifikacija.

Kakva je slovenska reprezentacija, jedno vrijeme ste bili i izbornik?

– Uvijek je slična, ima svoj stil, način i ritam, no nedostaje joj svjetska klasa. Ako nam sudbina podari nekog igrača, svjetsku klasu, onda ćemo biti zreli za prave stvari. Nama su svjetska klasa tek vratari Handanovič i Oblak. To je premalo. Hrvatska ima puno svjetskih klasa i normalno je da Hrvati puno više traže od svoje reprezentacije nego mi. S pravom!

Ipak, Maribor je nastupao u elitnom klupskom natjecanju, Ligi prvaka, to hrvatskim klubovima ne uspijeva?

– Da, ali Maribor ne igra neku veliku igru, ima svoj standard, jednu dobru, povišenu sredinu. Bitno je da im taj stil igre osigurava da mogu dati gol i onda zatvorenijom varijantom čuvati rezultat. Nije lako nikome dati gol, ali zabili su i Mourinhovom Chelseau. Uporni su i dosljedni i tu je tajna rezultata Maribora.

Koju momčad danas volite najviše gledati, a koju ste najviše voljeli?

– Ja sam dvadesetak godina navijao za Real, još od doba Puškaša, preko Genta, pa onih vremena Camacha i Santillane i Juanita. No, ovo što danas igra Barcelona je sigurno – vrh vrhova. Svi igraju iz prve, ne možeš im uzeti loptu koliko se brzo igra. Prije nisu imali golmana, sada su s dobrim čuvarem mreže jednostavno nesavladivi.

I vaš Rakitić se odlično snašao, pokazao je da je pametan momak. Njegova uloga u Barceloni je posve drukčija od one koju je imao u Sevilli. U Sevilli je bio glavni igrač, ovdje je samo kotačić u mehanizmu. U Barceloni odmah mora predati loptu i on to čini izvanredno. Igrat će on i dalje dobro, ali nikad neće biti zvijezda u tom klubu. Ali, dokazao je Rakitić da je svjetska klasa čim je izborio mjesto u prvoj momčadi Barcelone, o tome sam vam govorio. Vi imate svjetske klase. Zvijezde su, inače, u Barceloni i to one moćne – Neymar, Messi i Suarez. To je najbolji napadački trojac svih vremena. Sigurno.

Koji je trener u vašoj karijeri ostavio na vas najbolji dojam?

– Iznenaditi ćete se, to je bio Miljan Miljanić. Valjda sam bio jako mlad pa sam ga sve slušao. Kasnije nikoga više nisam slušao, pa ni strogog, pedantnog i studioznog Tomislava Ivića u Hajduku. Došao sam u Hajduk i trkački sam ga puno podigao, Ivić je zbog toga bio sretan, no uvijek je imao još neke ideje s kojima se nisam slagao. Ipak, Ivić je znao igrati na rezultat i to mu je bila najveća vrlina, a njegove zasluge za sve ono što smo osvojili su nemjerljive. A za Miljanića sam mislio da može biti predsjednik države, toliko je o svemu znao. Imao je i on svojih felera, kikseva, bilo je i na njega pritisaka, no ostao mi je u dobrom sjećanju.

A pratite li svoje bivše klubove Bayern i Schalke 04?

– Naravno da pratim. Schalke 04 je stabilan prvoligaš, Bayern je div koji je mogao ove sezone i bolje u Ligi prvaka. Ne može se dogoditi da trener, u konkretnom slučaju Guardiola, napadne službeni liječnički tim zbog ozljeda igrača. Možda su i njegovi treninzi prezahtjevni i opasni i od tuda dolaze ozljede. Možda i on pretjeruje s treninzima. Vrhunski trener zna dozirati treninge, a ne napadati liječnike.