Znanstvenici imaju crne prognoze ako dođe do nuklearne apokalipse: Ostat ćemo bez hrane

Od početka rata u Ukrajini u veljači 2022., kao i za vrijeme učestalih trzavica između Kine i Tajvana ili Indije i Pakistana, mediji upozoravaju na prijetnju nuklearnih udara i novih svjetskih ratova.

Ni mi nismo iznimka. Čak smo i u ovoj rubrici pisali kako bi mogao izgledati rat najsuvremenijim vrstama oružja. No mediji se rijetko bave pitanjem što bi se dogodilo nakon toga. Drugim riječima, kako bi izgledala nuklearna apokalipsa?

Takve se teme obično obrađuju u postapokaliptičnom žanru književnosti i filma jer, srećom, čovječanstvo nikada nije prošlo kroz takvu katastrofu. Barem zasad. Ono što je zajedničko svim tim književnim zapletima i filmskim scenarijima jest katarza kroz koju bi naša vrsta mogla proći.

Golemi požari

Primjerice, u franšizi “Zvjezdane staze” (Star Trek), nakon nuklearne apokalipse čovječanstvo je postalo dio galaktičke obitelji i zasnovalo Ujedinjenu federaciju planeta s desecima drugih prijateljskih civilizacija.

No što o svemu kažu znanstvenici? Kako bi izgledao svijet nakon nuklearnog uništenja? Koliko bi ljudi uopće preživjelo? Sasvim sigurno, neki od znanstvenofantastičnih scenarija ne bi se nikada ostvarili, no takva bi katastrofa doista bila prijelomni trenutak. Povijest čovječanstva moga bi se podijeliti na eru prije i eru nakon apokalipse.

Kada bi došlo do masovnog nuklearnog udara, golemi požari progutali bi sve unutar desetaka tisuća četvornih kilometara, ubijajući stotine milijuna u roku od nekoliko sati. Ali najgore bi došlo tek nakon toga. Uslijedila bi nuklearna zima koja bi mogla ubiti milijarde, a možda čak i potpuno urušiti našu civilizaciju. No krenimo redom…

Kada je nuklearno oružje detonirano, mjehur plina topliji od Sunca “prisiljen je na postojanje”. Toliko je vruć da sve u krugu od nekoliko kilometara smjesta počinje gorjeti. Brzo se širi i diže u nebo te stvara razorni udarni val koji uzrokuje većinu trenutnog uništenja. U najgorem slučaju nastaje vatrena oluja koja guta sve pred sobom.

Stručnjaci pokazali kako izgleda najjezivija smrt u svemiru: ‘Ovo je čisti užas’

Pirokumulonimbusni oblak

Odmah nakon eksplozije divovski oblak nalik na gljivu uzdiže se poput demona, no u sljedećim satima formirat će se mnogo smrtonosniji oblak. Vatra koja spaljuje gradove, šume i polja toliko zagrijava zrak da stvara vlastitu mikroklimu i sustav vjetra. Vrući zrak i dim dižu se i uvlače svjež zrak iz okolice, a kisik dodatno potpiruje plamen. To stvara uzlazno strujanje i formira kolosalan pirokumulonimbusni oblak koji nosi čađu i aerosole iz plamena visoko u stratosferu.

U normalnim uvjetima, kiša bi brzo isprala čađu, kao u slučaju velikih požara. No pirokumulonimbusni oblak može znatno nadvisiti kišne oblake. Jednom kada prijeđe tropopauzu, više nema vremena za uklanjanje čađe iz atmosfere, tako da ona u zraku može ostati godinama.

Da se to dogodi u samo jednom gradu, to bi bila tragedija, ali ipak – lokalna. Međutim, u nuklearnom ratu punog opsega zaraćene bi strane mogle upotrijebiti stotine ili čak tisuće raketa i bomba odjednom, stvarajući stotine vatrenih oluja, šaljući do 150 milijuna tona čađe izravno u stratosferu. U sljedećih nekoliko tjedana čađa bi počela prekrivati tlo na velikim nadmorskim visinama, upijajući svjetlost visoko iznad tla i sprečavajući Sunce da dopre do površine. Tako bi započela – nuklearna zima.

Dobra je vijest što ni ona nije vječna. Za razliku od znanstvene fantastike, čak ni u najgorem scenariju ne bi došlo do novog “ledenog doba”. Učinci na klimu trajali bi samo dok je čađe u atmosferi, a to može potrajati najviše desetak godina. Temperatura bi se potom normalizirala.

Crna računica

Loša je vijest da bi ta pojava uzrokovala klimatski šok u roku od nekoliko tjedana, što je mnogo brže nego što bi se bilo koje živo biće moglo prilagoditi. U toj novoj klimi godišnja doba izgubila bi smisao. Zime bi bile puno dulje, a ljeta kraća i hladnija. Možda bi čak i posvema izostala. To bi rezultiralo manjim isparavanjem oceana, što znači: manje kiša i dugotrajne suše. Jasno je što bi to značilo za usjeve.

Većina čovječanstva živi u umjerenom pojasu gdje nije ni prevruće ni prehladno. Biljke koje jedemo najuspješnije rastu upravo ondje. Velika većina hrane potječe od nekoliko vrlo učinkovitih usjeva u nekoliko vrlo produktivnih žitnica, poput američkih velikih ravnica ili Ukrajine. U najgorem nuklearnom scenariju temperature u umjerenom pojasu vjerojatno bi ostale ispod nule nekoliko godina. U takvim uvjetima ništa ne može rasti i svjetske bi žitnice odjednom postale prazne.

Ako bi proizvodnja hrane stala, svjetski proizvođači vrlo bi vjerojatno podigli cijene ili čak prestali prodavati hranu drugim zemljama… naravno, ako bi još uopće mogli obrađivati svoja polja.

Zapravo, lako je izračunati koliko ljudi može preživjeti na Zemlji. Zbrojite sve kalorije koje možemo proizvesti i podijelite ih s onim što prosječnoj osobi treba da preživi. Ako ima više ljudi od kalorija, u roku od nekoliko tjedana ti će ljudi pomrijeti. Čovječanstvo ima samo nekoliko tjedana zaliha usjeva i hrane, što je nedovoljno da preživi tako drastičan pad proizvodnje.

Moderna industrijalizirana poljoprivreda složen je sustav koji se oslanja na funkcionalne opskrbne lance kako bi se osigurale nezamislive količine industrijski proizvedenog gnojiva i kemikalija za uništavanje korova i štetočina. Ogroman broj specijaliziranih suvremenih strojeva ore, sije i žanje. Nakon nuklearnog rata možda jednostavno više ne bi bilo goriva, gnojiva ili dijelova strojeva jer više nema rafinerija nafte, luka i druge bitne infrastrukture, što globalnoj proizvodnji hrane nanosi dodatnu štetu.

Utrka u naoružanju

Kada promišljamo o nuklearnom ratu, obično mislimo na mogućnost sukoba SAD-a i Rusije ili Indije i Pakistana. Čak i u potonjem slučaju stručnjaci smatraju da bi neposredne eksplozije pobile oko 27 milijuna ljudi. U samo nekoliko sati umrlo bi više ljudi nego u cijelom Prvom svjetskom ratu. Požari koji bi uslijedili ne bi uzrokovali nuklearnu zimu, već blaži oblik koji nazivamo “nuklearna jesen”. No čak bi i ta pojava poremetila klimu, a time i globalnu poljoprivredu, što bi bilo dovoljno da 250 milijuna ljudi diljem svijeta umre od gladi.

Nažalost, te se dvije južnoazijske zemlje utrkuju u naoružanju i povećavaju broj i snagu bojevih glava u svom arsenalu. Sljedeća faza eskalacije bio bi rat sa stotinama komada nuklearnog oružja koji bi mogli uništiti mnoge velegradove i ubiti više od sto milijuna ljudi. Rat takvih razmjera izazvao bi nuklearnu zimu koja bi oštetila globalnu poljoprivredu dovoljno da prepolovi raspoložive kalorije za čovječanstvo. Procjenjuje se da bi u tom slučaju od gladi umrle oko dvije milijarde ljudi, tj. četvrtina čovječanstva.

Ipak, najgori mogući scenarij jest globalni rat velikih razmjera između zemalja NATO-a i Rusije, a možda i Kine, koja također nastavlja gomilati svoj nuklearni arsenal. U ratu između bivše, sadašnje i buduće supersile moglo bi biti detonirano na tisuće nuklearnih bombi i bojevih glava.

U scenariju u kojem bi eksplodiralo 4400 komada nuklearnog oružja, 360 milijuna ljudi nestalo bi odmah. Nemamo nijedan drugi događaj s kojim bismo uopće mogli usporediti toliko razaranje i pogibiju. To je kao da čovječanstvo samo na sebe baci asteroid.

Nuklearna zima koja bi uslijedila nakon takvog apokaliptičnog rata smanjila bi ljudsku proizvodnju kalorija za čak 90 %. Ne samo da bi gotovo cijela naša poljoprivreda pretrpjela trenutačni i smrtonosni udarac, nego bi klimi trebalo najmanje deset godina da se oporavi. Budući da bi takav rat naročito pogodio svjetske regije koje proizvode većinu hrane za čovječanstvo, oporavak bi bio enormno težak.

Unutar Zemlje je pronađen skriveni planet: ‘Fascinantno, dva diva su se sudarila’

Propast svijeta

Unutar dvije godine globalni broj umrlih od gladi mogao bi porasti na oko pet milijarda. U zemljama umjerenog pojasa poput Rusije, Kine, Kanade, SAD-a i većeg dijela Europe samo nekoliko postotaka stanovništva moglo bi preživjeti. Čovječanstvo više nikada ne bi bilo isto.

Iako nigdje na planetu ne bi bilo lako, neke države na južnoj Zemljinoj polutki jedva bi se mogle izvući, no ostatak bi svijeta propao.

Naime, sve države s nuklearnim oružjem nalaze se na sjevernoj polutki. Dakle, nekoliko zemalja poput Australije, Novog Zelanda, Južne Afrike i Argentine moglo bi izdržati iz brojnih razloga. Ondje bi nuklearna zima bila blaža. Te zemlje imaju puno stoke koja ne bi bila pogođena koliko i usjevi. Stoga bi vjerojatno prestali izvoziti hranu i usredotočili se na održanje vlastitog naroda na životu… dakako, pod pretpostavkom da ih drugi izgladnjeli narodi ne napadnu radi otimanja hrane.

Mnogo je varijabli u apokaliptičnim scenarijima kojima smo se bavili u ovom članku. Dok je nemoguće procijeniti koliko bi ljudi poginulo i pomrlo te koliko bi potrajala nuklearna zima, ono što sa sigurnošću možemo reći jest da bi svijet dugo ostao krajnje neugodno i negostoljubivo mjesto.

U najgorem slučaju ljudska bi civilizacija propala, a malobrojni preživjeli bili bi bačeni tisuće godina u prošlost. Polako bi morali popravljati svijet pun ožiljaka i grobova. Zbog svega navedenog, izbjegavanje nuklearnog rata velikih razmjera imperativ je za naš goli opstanak.

Umjesto da se sukobljavamo na način koji bi mogao dovesti do potpunog uništenja, trebamo težiti diplomatskim rješenjima i međunarodnoj suradnji kako bismo riješili sukobe i izgradili mir. Trebamo se okrenuti razumijevanju, toleranciji i dijalogu kako bismo stvorili svijet u kojem svi možemo sigurno živjeti i prosperirati.