ŽELJKO VELA OBJELODANIO PIKANTERIJU S TRENINGA VATRENIH: Postrojio ih je sve na centralnu liniju! ‘Dalić je drugačiji kao što je i ova generacija igrača drugačija’

Rođeni Makaranin Željko Vela jedan je od najpoznatijih i najuspješnijih hrvatskih sportskih novinara, urednika i komentatora, čije legendarne prijenose nekih od najvažnijih sportskih uspjeha hrvatske povijesti mnogi i danas pamte. Za popis svih prijenosa koje je komentirao i pratio uživo bio bi nam potreban jedan zaseban članak, stoga je bilo logično upravo s njim porazgovarati o SP-u i prognozama. Susreli smo se na talk-showu “Ženska priča” gdje je Vela otkrio neke zanimljive detalje iz privatnog, ali i poslovnog života, a s nama je, osim prognoze ovog SP-a, progovorio o kolegama, Zdravku Mamiću, Hajduku, Luki Modriću, Ćiri Blaževiću, Zlatku Daliću, ali i zanimljivim anegdotama koje dandanas pamti.

*U talk-showu ste rekli da za Novu godinu da idete u Dubai, a gdje ste za Božić?

“Za Božić sam u Zagrebu i nemam nikakve fiksne planove u smislu da moram ovo, moram ono, tako da će Božić biti opušten sa dosta freestylea. Obitelj, prijatelji, znanci, jelo, piće, zabava, baš onako opušteno.”

*To je više zbog korone pa da se svi konačno malo podružite ili je to nastavak tradicije?

“Ova godina ispada kao da je izuzetak u odnosu na pravilo, jer ove godine za Božić rodbina koja je u Dalmaciji ostaje u Dalmaciji, oni koji su u Zagrebu ostaju u Zagrebu. Razlog je taj što je jako malo praznika koji nisu škola, odnosno petak se još ide u školu, u subotu je već Badnjak, a mi odmah iza Božića idemo u Dubai i na kraju ne dolazi do nekog velikog reuniona. S druge strane dio moje obitelji je zaposlen u bankarskom sektoru, a oni s obzirom da se 1.1. uvodi euro nemaju ni Božić ni Novu godinu, imaju samo dežurstva i strahove.”

*Hoće li u Dubaiju biti sarmice?

“Hoće sigurno jer imam tamo rodbinu, pa prepostavljam da se držimo tradicije iz domovine.”

Morate nam neku fotografiju poslati ili na društvene mreže staviti da to vidimo!

“Mislim da se to neće moći izbjeći, jer samnom idu i dva sina koju su, kako bi rekli, što nije bilo na Instagramu, nije se ni dogodilo.”

*Kakvi su danas, po vama, komentatori na HRT-u, fali li više zezancije, nekakve opuštenosti kakva se recimo pamti iz vaših prijenosa s gospodinom Srećkom Bogdanom?

“To mi je užasno nezgodno pitanje. Prvo zato što ne mogu ja reći fali li to  ljudima. Moj prijenos i prijenos Srećka Bogdana bi trebao komentirati netko drugi.”

*Ako ne gledamo u usporedbi sa vama. Mislite li da bi moglo biti više kao ranije ili je u redu kako to danas kolege prenose?

“Ja sam siguran da kolege to danas prenose najbolje što mogu i znaju u tom trenutku. Svatko od nas da dođe u tu priliku bi vjerojatno napravio nešto malo drugačije, više po svom ili osobnije, kako god to nazvali, ali ja bi se stvarno,  jer su to sve moji kolege i dobrim dijelom prijatelji, suzdržao od toga da ocjenjujem njihov rad i da im upućujem neke savjete i kritike. Mislim da bi bilo ne fer s moje strane. Jasno, kome od njih nešto imam za reći, reći ću.”

*Pitaju li vas za savjet, kako su vam zvučali, imate li ideju što bi još mogli?

“Neki jesu, neki nisu.”

*Sjećate li se neke zgode sa nekog SP-a koju posebno pamtite?

“Sjećam se toga kao danas da je bilo. Bilo je to na Svjetskom prvenstvu 1998. godine u Francuskoj. Kolega Stjepan Balog i ja smo bili cimeri. Dijelili smo nekakav apartmančić, odnosno sobu u Lyonu. Iz tog  Lyona smo pokrivali Lyon i još par gradova u blizini gdje su se igrale utakmice. I sad dolazi nekakav dan gdje ja imam utakmicu u Lyonu negdje predvečer, a on ima utakmicu u Marseilleu, koji je par sati vožnje od tamo. I ok, on se ujutro spremi,  ode u Marseille, ja imam vremena, kuham si kuham kavu, sad ću se ja pripremiti za moju utakmicu… Bila je utakmica Rumunjske i Kolumbije. I sve sam se ja spremi i pripremio i sad bih trebao otići na stadion, međutim imamo mali problem – nema nigdje moje akreditacije. A na takvim velikim natjecanjima akreditacija vam je važnija od putovnice, jer je ona dokaz da ste vi taj koji jeste, da ste prošli neku provjeru. I ja shvatim da je kolega uzeo moju jaknu. Imali smo neke sponzorske ili brendirane HRT  jakne, a u unutarnjem džepu te moje jakne je moja akreditacija. On je jednostavno zamijenio jakne. I sad, njegova jakna visi, nema akreditacija, a moja akreditacija je par sto kilometara dalje, a ja moram ići na stadion. To je bilo poprilično neugodno.  Sva sreća pa je bila ’98. i još se nije dogodila „9/11“, još se nije dogodila Al-Qaeda, još se nije dogodio sav mogući terorizam pa recimo da je malo to bilo, ali malo više soft. Danas ne bih stigao ni sa kim progovoriti da te pusti bez toga. I uspio sam proći kroz prvi obruč, jer je auto imao na sebi naljepnicu da je akreditiran pa me nisu ni gledali. Onda sam došao do drugog i tu sam ispričao svoju tužnu priču i kako je akreditacija u Marseilleu. U međuvremenu smo se čuli Štef i ja pa je on otišao kod predstavnika FIFA-e u press centar i pokazao mu da je tamo stvarno moja akreditacija i da kad se pojavi neki Željko Vela da ga puste. Na kraju sve te priče sam se nekako uspio uvući uz moljakanje i ideju da je utakmica Rumunjska – Kolumbija najvažnija za Hrvatsku na SP-u, da to ljudi u Hrvatskoj čekaju kao ozebli sunce da bi to gledali itd. (smijeh). I ajde dobio sam novu, zamjensku akreditaciju na jedan dan da mogu ući o odraditi posao. Nakon toga više nisam skidao akreditaciju ni pod tušem.”

*S kojim vam je kolegama bilo najljepše raditi prijenos utakmica?

“Radio sam sa mnogima i što je najvažnije nije mi ni sa kim bilo nešto posebno neugodno. Recimo na početku sam radio neke prijenose sa Božom Sušecom i to mi je bila ponos i čast s obzirom da je Božo ‘institucija’ od kojeg smo svi učili. Poslije su se tu neki ljudi mijenjali. U zadnje vrijeme mi je bilo jako dobro raditi prijenose sa kolegom Hodobom na Sportklubu kad smo radili ili hrvatsku reprezentaciju ili Real –  Barcelona i tako neke slične prijenose i bilo mi je jako dobro raditi sa Markom Šapitom, iako nismo radili zajedno puno puta, ali smo nekako kliknuli. Vjerojatno najlegendarnija suradnja je bila sa Srećkom Bogdanom, ali nisam ga tu nabrojao jer on nije novinar već više kao sukomentator, zato sam ga ostavio u posebnu kategoriju.”

*Sjećate li kad ste radili prijenos da ste nešto baš zeznuli, da se nije toliko čulo u prijenosu, ali da ste se međusobno gledali s kolegom i pitali što sam izgovorio ili što je ovo sad bilo?

“Takvih situacija je sasvim sigurno bilo, ali se sad ne mogu sjetiti. Možda bi me mogao netko tko bude čitao ovo o čemu pričamo ispraviti, ali rekao bih da je moja sreća da nisam baš imao  neke mega gafove. A grešaka da nešto kažeš krivo je sigurno bilo. Najsmješnije je kad radiš s nekim u paru, pa kad ili ti ili on, kreneš u neku rečenicu koju si napola zaboravio što si htio reći i kad se boriš da ta rečenica dođe do nekakvog kraja, staviš točku na kraj rečenice pa kad se  pogledamo i pitamo: Je li to sad imalo smisla? I onda samo nastavimo idemo dalje (smijeh).”

Ovih se dana puno spominje Zdravko Mamić. Ulica priča da je upravo on stvorio ovu reprezentaciju. Što vi mislite mislite o njemu, kao jedan zagriženi Hajdukovac, kako komentirate takve navode?

“Ljudi kad pričaju o Zdravku Mamiću su dosta isključivi. Pitanje kojeg dijela Zdravka Mamića bi se čovjek ulovio. S jedne strane je jednostavno fakt da je on prepoznao nekakve igrače i da su ti igrači došli u Dinamo pa čak i igrači koji nisu dio hrvatske reprezentacije, poput Olma, ili koji nisu bili Hrvati rođenjem, pa su postali, poput Eduarda. Činjenica je da je Dinamo izbacio jedan dobar dio igrača, većinu igrača sadašnje hrvatske reprezentacije iz neki prošlih saziva. Drugi dio priče, za koju će se netko drugi uloviti, je da sav taj uspjeh ima i neku manje lijepu pozadinu zbog koje Zdravko Mamić već godinama nije u Hrvatskoj, odnosno nije u Dinamu, nije blizu reprezentacije i nalazi se u Međugorju iz dobro znanih razloga. Obično se stvar interpretira tako da se puno veći naglasak stavi na jedan od ta dva aspekta, zavisno tko interpretira. A obje strane su činjenice. Rekao bih da bi bilo prejednostavno zaključiti da je on stvorio ovu reprezentaciju, jer svi ti igrači poput Modrića, Lovrena, Kovačića, Brozovića i tako dalje, nastavili igrati u nekakvim Realima, Interima, Tottenhamima, Liverpoolima i da su se tamo također razvijali kao nogometaši. Zasluge neke u startu postoje, ali da je stvorio, sasvim sigurno nije. Priča je kao što sam rekao dosta kompleksna.”

*Spomenuli ste Luku Modrića. Čega se najradije sjećate u vezi njega, kakav je on dojam ostavio na Vas?

“Nisam osobni prijatelj s Lukom Modrićem, nisam ni neprijatelj. Jednostavno naši svi susreti su na nekakvoj profesionalnoj razini u smislu novinar-sportaš. Međutim svi ti naši susreti su bili vrlo korektni. Ja sam obavio svoj dio posla koji me zanimao, nisam maltretirao čovjeka i tražio od njega nemoguće, a on je odradio isto tako svoj dio zadatka za koji je bio zadužen. Ja nemam nekih posebnih i specijalnih saznanja o Luki kao čovjeku igraču iz onoga što se zna o njemu kao nekakav zainteresirani promatrač, međutim, mislim da je priča o Luki Modriću zapravo jedna priča koja ima puno širu amplitudu od samog Luke Modrića, da je to priča o jednoj upornosti, da je to priča o jednom uspjehu,  da je to priča o jednoj nepokolebljivoj volji i  borbi da se uspije čak, u mnogim situacijama, kad su izgledi onako baš totalno protiv vas ili su jako malo. On je počeo ne od nule, nego iz minusa i došao do toga da je bez sumnje najveći nogometaš koji je ikad rođen i igrao na ovih prostorim ex-Yu, a možemo reći i šire, i da je to jedan primjer koji bi trebalo štampati slikovnice i dijeliti djeci da vide što se sve može postići time što odbiješ odustati i što se nastaviš boriti i slijediti nešto u što vjeruješ.”

*Dalić ili Ćiro. Možete li ih uopće usporediti?

“Mislim da ih ne treba uspoređivati. Ćiro je bio produkt svog vremena. Ćiro je bio čovjek koji je mogao, što god javnost o  tome mislila, hendlati Šukera, Bobana, Prosinečkog i sve te likove iz one reprezentacije ’98.

Jedan od mojih prvih zadataka je bio da kao sportski novinar odem na trening reprezentacije i da napravimo neki prilog s treninga. To je bila 1995. godine. Tu ti uvijek trebaju neke izjave. Nije to bilo tada kao danas da postoje press konferencije, miks zone, da postoje igrači koji su taj dan određeni da pričaju sa medijima. To je bilo – druže snađi se. Odeš tamo i uloviš dvojicu da ti nešto kažu. Ja sam tamo stajao na ulazu u teren i prošli su svi pored mene kao da me nema. Koga god sam pitao da mi da izjavu pravio se da nije čuo. I onda je zadnji došao Ćiro i ja sam mu rekao: Ali nitko mi neće dati izjavu Ćiro. On je rekao: Šta neće? Tko neće? Koga hoćeš? Ja sam rekao: Ja bih Šukera ili Bobana. On je rekao: Dobro, evo ti Šuker, Boban i koga ćeš još?  I došli su svi uredno tamo do centralne linije dati izjavu. Znači te priče kako je Ćiro bio nekakva marioneta koju su oni vrtjeli oko malog prsta, to su priče koje se mogu objesiti mačku i rep, jer je Ćiro bio mangup u nekim stvarima veći i od njih i znao je s njima izaći na kraj pa čak ponekad i blefirajući, što je također majstorstvo svog zanata.

Dalić je drugačiji kao što je i ova generacija igrača drugačija, kao što se i svijet promijenio u 20 godina. Recimo da mislim da bi Dalić teško funkcionirao u onom, a Ćiro u ovom okruženju. Svaki od njih je došao tamo gdje treba i bio je na mjestu na kojem treba. Jedan je treći, jedan drugi na svijetu i pamtit ćemo ih uvijek kao potpisnike ta dva najveća uspjeha, osim ako sad ne pobijedimo i ne dobijemo Brazil.”

*Koje su vaše prognoze što se tiče Brazila i općenito SP-a, možemo li doći do finala?

“Rekao bi da smo dobili možda najtežeg mogućeg protivnika u četvrtfinalu. Meni je osobno Brazil, uz Francusku, pokazao najviše u dosadašnjem dijelu prvenstva. Time bih odmah samo preskočio činjenicu da su i jedni i drugi izgubili u trećem kolu u skupinama, kad su igrali sa rezervnim ekipama utakmice koje im nisu bile važne. Ono što je bitno za reći je da kad se igralo za  ozbiljno, onda su i jedni i drugi bili pravi. A s Brazilom bi bilo lijepo igrati u finalu. No, čak i ako dobijemo Brazil imamo još dvije prepreke da bi osvojili finale. Zato kažem, Brazil dolazi jako prerano, ali ne možeš birati protiv koga ćeš igrati. Brazil je favorit i tu ne treba biti nešto jako mudar da bi to rekao. Oni su favorit protiv bilo koga, osim možda Francuske,  a i to bi bilo lagano njemu na ovom prvenstvu. Ali to ne znači da će nas dobiti. Vjerojatnosti su na njihovoj strani – veća kvaliteta igrača pojedinačno je na njihovoj strani, ali ono što je jako jako dobro kod ove hrvatske reprezentacije je da su oni jedna klapa koja zna koliko je dobra, koja zna u kojim dijelovima nije dobra, ili je slabija, i koja apsolutno nikome ne priznaje da je bolji od njih i oni će izaći danas na teren uvjereni da mogu dobiti Brazil. E sad, koliko smo puta u životu bili uvjereni u nešto, pa se nije dogodilo to, nego se dogodio nešto drugo, ali rekao bih da je to dosta dobro za početak.”

*Da ste na mjestu gospodina Dalića što bi poručili našim reprezentativcima pred samu utakmicu?

“Meni je uvijek od tih govora igračima pred utakmicu legendaran govor koji je na Olimpijskim igrama u Lake Placidu održao Herb Brooks, trener američke hokejaške reprezentacije pred utakmicu s Rusijom. Tada je Rusija bila najjača na svijetu bez ozbiljne konkurencije,  a američka reprezentacija koja je igrala na tom turniru, tad na turniru nije bio dopušten nastup profesionalcima, to su bile neke sveučilišne momčadi, uglavnom ne nešto što bi bila danas američka reprezentacija sa svim ovim najboljim igračima iz NHL-a. On im je prije utakmice rekao:  Da igramo deset utakmica, onih će od deset dobiti devet, ali ne večeras i ne ovu.”

*Što ćete napraviti ako jednog dana Hajduk postane prvak. Trčanje gol ulicom ili nešto luđe?

“Ne, gol trčat ulicom neću, to je sigurno. Ne znam kad će se to dogoditi i koliko ću imati godina i u kakvoj snazi ću još biti da mogu nešto napraviti. Bilo bi dobro da to bude čim prije da imamo nekakav izbor, a ne da se iz kolica sa trubicom malo veselim da su prvaci. Ne znam što ću napraviti, bit ću neizmjerno sretan!”

*Imate li neku novogodišnju želju?

“S obzirom na iskustva iz bliže prošlosti svima oko mene i šire, a posebno to želim ljudima koji su oko mene, najprije želim jako puna zdravlja. Jer to uzimamo zdravo za gotovo, a zapravo sve drugo je nevažno ako to ne funkcionira. U  posljednje vrijeme, odnosno zadnjih par godina, stalno smo pod nekakvim iznenađenjima koja su baš sad došla da nam dodatno zakompliciraju sve, od potresa, pandemije nadalje, tako da bih želio da živimo bar tu 2023. bez neugodnih iznenađenja koja se nikad prije u povijesti nisu dogodila , a sad su se baš  nacrtala između nas. Ne mora se ništa senzacionalno dobro dogoditi, da svatko od nas dobije super bingo ili eurojackopt, ali onako da malo živimo bez neugodnih iznenađenja.”