Tiho Orlić: ‘Sretan sam što je glazba koju sam stvarao ostavila značajan trag u našem narodu i kulturi’

Sama najava najvećeg domoljubnog koncerta u zagrebačkoj Areni u novijoj hrvatskoj povijesti dala je naslutiti da se sprema pravi spektakl. Mate Bulić, Dražen Zečić, Opća opasnost, Meri Cetinić i Cambi samo su neka od imena koja će 13. siječnja zapjevati u čast domovine, a tim su se imenima nedavno pridružili Zorica Kondža i Tiho Orlić. Upravo smo s Tihom odlučili sjesti i napraviti jedan presjek itekako bogate glazbene karijere.

Glazba vam je gotovo predodređena. Prve dvije godine života proveli ste iznad glazbene škole, u kojoj ste, čim ste malo odrasli, počeli svirati violinu. Gitare su došle kasnije, kao i razni glazbeni utjecaji. Hoćemo li vas u narednim godinama možda slušati u nekom sasvim drugom žanru?

Sve je nekako upućivalo na ovakav put od samog početka, htio, ne htio, valjda predodređeno, kako ste naveli. Htio sam upisati smjer gitare, ali su priopćili mojim roditeljima da nema mjesta, pa su me profesori na svoju ruku gurnuli u smjer violine, navodno radi izrazito dobrog sluha i ritma koje sam pokazao na prijemnom. Tako sam već sa šest godina službeno ušao u svijet glazbe.

Što se tiče žanrova, kod mene se to većinom vrti oko prirodne svirke, malo čvršćeg karaktera, kako uživo, tako i kad radim na aranžmanima, osim ponekih intervencija kad tako zahtjeva pojedina stvar. Nebitno mi je kojem bi žanru netko nešto eventualno pripisao, jer je najvažnije iznijeti pjesmu na pravi način, da ono što je u njoj vrijedno dobije pravi dojam.

Malo ljudi zna da ste u mladosti zaigrali za Hajduk, ali i završili elektrotehničku školu. U Splitu su svi, čini se, talent za nogomet, ali i za pjevanje?

Mislim da je to slučaj većine “južnjaka”, takav temperament, sklonost za druženje, šušur, pjesmu, feštu, natjecanje u bilo čemu! Moja Hajdučka karijera je trajala vrlo kratko tijekom školskih dana, iako sam bio talentiran. Čak sam dijelio i školske klupe osnovne škole s jednim budućim kapetanom, a srednju s jednim budućim trenerom Hajduka. Fokus na glazbi je ipak bio jači!

Debitantski singl “Daleko je” nastao je prije 23 godine za Mostarski festival, a pjesma je i dan danas nezaobilazna na svim vašim koncertima. Što pjesmu čini “vječnom”?

Ta pjesma živi neki svoj život, postala je svačija i ušla među ljude do te mjere da nekad skoro zaboravim da sam ja izvođač i da je već toliko vremena prošlo. Kraće rečeno, pjesmu vječnom čine ljudi koji je iz nekog razloga prigrle, a naravno, najvažniji razlog od svih je vjerojatno neka emocija i atmosfera koja se dogodila i ne da se opisati ni dodirnuti!

I mnoge druge pjesme izdržale su test vremena i zadržale se, kao što su: “Stari se”, “Ostani”, “Srce kameno”, “Opasno je ljubiti”, a i novije poput “Neraskidivo”, “Takva je ljubav prava” i mnoge druge.

Danas ste često i producent raznih događanja, funkcija za koju zapravo ne postoji škola. Što točno radi producent i što mu ulazi u opis posla?

To je još uvijek na drugom mjestu, jer sviram stvarno puno koncerata, pogotovo u zadnje vrijeme i baš uživam! Što se tiče produciranja, takav opis zvuči puno ljepše od stvarnosti, haha..

Ja to zovem onako ulično “terenska produkcija”, za razliku od studijske, koja je više kreativna, ova druga prema ovoj prvoj ispada čisto šljakanje. Teško je ukratko to opisati, jer ovisi o kakvom se formatu događaja radi. Uglavnom, potrebno je imati široki splet sposobnosti i znanja da bi moglo koordinirati sa svim segmentima koji su potrebni za održavanje nekog događaja, kao recimo: koncerta, eventa, festivala, prijenosa uživo i itd.

Morate poznavati sve tehničke stavke, pričati taj jezik, imati momentalno sve odgovore, jer vremena nikad nema dovoljno. Također s druge strane, imati smirenost i koncentraciju, dobru komunikaciju sa samim glazbenicima, te ako je događaj zahtjeva, nadgledati i organizirati probe, tonske i generalne probe orkestra, benda ili slično.

Raznim sektorima tehničkih ekipa osigurati potrebne specifikacije i razne podatke, odrediti prioritete u datom trenutku, te čak i procijeniti pojedine karaktere radi izbjegavanja nepotrebne nervoze, jer ipak radite s velikim brojem različitih osobnosti.

Pa imate i prijenose uživo kad je potrebno uskladit sve te stvari s Tv ekipom i tonskim kolima, te imati prijedlog rješenja nekog problema. Nikad nećeš imati sve resurse koji su ti potrebni, jer ovise o organizatoru događaja i puno ostalih faktora, pa moraš predvidjeti alternativu za mnoge probleme koji iskrsnu. Još puno toga, al’ tko bi nabrojao sve detalje.

Sve skupa, teški stres za koji se uvijek pitaš: “što mi to treba?”.

Na kraju si ipak sretan, ako sve ispadne uspješno i na zadovoljstvo svih sudionika. Nikad nisam uistinu dokučio zašto se time ponekad bavim, jer ni novac ni neki drugi osobni benefit nisu razlog! Možda zato što teško kažem “ne”, pogotovo ljudima koje poznajem dugo, a znam da mogu pomoći i to dobro obaviti.

Ipak, šira javnost najviše vas je upoznala kao pratećeg vokala i basista Marka Perkovića Thompsona. U kasnijoj Thompsonovoj fazi, od 2002. do 2015. godine najviše ste se izražavali kroz produkciju i aranžmane, što de facto znači da sve Thompsonove pjesme zvuče kako zvuče upravo zbog vas?

Marko je posebna osoba s velikom karizmom i talentom i uz to sve, biografija mu je nevjerojatno inspirativna, pa se tako dogodilo da se moja vizija, glazbeni ukus i cjelokupni pristup idealno uklopio s njegovim posebnim izričajom koji je satkan od stvarnih priča iz života, događaja ili trenutnih razmišljanja. On je to prepoznao i praktički mi dao odriješene ruke da radim što hoću, bez ikakvih ograničenja. Tako su mnoge pjesme koje su imale jednu malu ideju ili sitan uzorak u startu, na kraju ispale epske ili bi se momentalno rađale nove stvari.

Nevjerojatna količina glazbe, njegovih stihova, melodijskih linija i mojih instrumentalnih ideja bi na dnevnoj bazi izlazila iz našeg zajedničkog rada da bi nam često dugo trebalo da sve to raspetljamo i napravimo konačnu formu. U startu bi mi sve sviralo u glavi, svaki pojedini instrument, dinamika sviranja, glazbene teme koje su same po sebi bile male priče i konačna zvučna slika, ali bi uvijek uzelo dosta vremena da se sve to sprovede u djelo, jer je mnogima bilo naporno raditi s nama, pa smo bili primorani često mijenjati tehničke suradnike koji su navikli sve raditi na instant bazi, a i mnogi jednostavno nisu imali znanja za pratiti sve to.

Radilo se o kapitalnim projektima, kako za vas, tako i za njega, ali i za diskografsku kuću. Albumi iz tog razdoblja jedni su od najtiražnijih u hrvatskoj povijesti, usudite li se reći i produkcijski najzahtjevniji i najkvalitetniji?

Naravno da se usudim to reći, jer sam potpuno svjestan koliko je to sve odskakalo tada od bilo čega u svakom smislu. Mi smo jedini u tim vremenima koji su stalno radili stadionske, dvoranske i open air turneje u kontinuitetu dugi niz godina s ogromnim produkcijama i bez kompromisa našoj publici davali najvišu razinu izvedbe.

Moram napomenuti i jedinstvene vizualne identitete i tehničke inovacije za svaki album koji bi pratila posebna scenografija i razni detalji u kojima smo uživali i ujedno pomicali granice na više nivoa. U medijima bi se često provlačilo generalno pitanje u stilu: “Tko to stoji iza njega, koja tajna sila ljudi gura to sve?” pa bih se nasmijao, s obzirom na to da nikad nitko nije stajao iza nas, a dobro bi nam bila došla nekakva profesionalna organizacija, koja se brine o svemu, jer smo doslovno sami sve radili. Mnogi su bili tada skloni teorijama urote, jer nisu mogli objasniti otkud to sve!

Naravno, velika hvala svima koji su na bilo koji način sudjelovali ili pomogli u tim vremenima u kreativnom ili u organizacijskom smislu.

Kad sve sagledam, od mojih pjesama i projekata do skladanja aranžmana i produciranja albuma „Bilo jednom u Hrvatskoj“, „Druga strana“, „Ora et labora“, pa glazbenih tema za film Jozef, raznih live izdanja, te bezbroj koncerata, mogu reći da sam sretan što je glazba koju sam stvarao ostavila značajan trag u našem narodu i kulturi.

Vaš odnos s Markom Perkovićem Thompsonom danas?

Čujemo se i vidimo koliko nam obaveze i okolnosti dopuštaju. Puno smo toga zajedno prošli i uvijek će to ostati bratski odnos. Ovim putem šaljem poseban pozdrav njegovoj obitelji!

Slavni spašavaju demografsku sliku Hrvatske: Neki od njih imaju petero djece, ali ne misle stati na tome

Svako vrijeme nosi svoje, a način konzumacije i proizvodnje glazbe danas doveo nas je do toga da se svatko može nazvati glazbenikom. Što to čini glazbi kao takvoj?

Ne mislim da je glazba nešto što bi ekskluzivno pripadalo samo nekima. Ona pripada svima i svatko ima pravo pristupiti glazbi na svoj način. Sve umjetnosti postoje da oplemenjuju naše živote i ako je moguće da probude neku emociju ili prodru u ono mistično u nama. Ako nešto možemo reći da nije dobro danas, onda je to upravo gubitak te mističnosti koja te na neko vrijeme odvoji od kolotečine života. Previše nepotrebnih informacija, rastavljanje svega na proste faktore je smetnja spontanom iskustvu i mogućnosti da te nešto baš pozitivno iznenadi.

S druge strane, moderne tehnologije pružaju mogućnost mogima koji bi teško ili nikako imali priliku predstavit se široj javnosti, tako da opet imamo dvije strane medalje, kao i uvijek, samo je forma drukčija. To je kao i s ljudima koji se u biti nikad ne mijenjaju, već im trenutne okolnosti nameću način ponašanja.

Ono što radiš će dobaciti ili neće, kao i uvijek, bez obzira na sve, ne treba tu raditi nekakve drame.

Planovi za ostatak godine i okvirni planovi za iduću?

Sigurno ću zadržati tempo s koncertima kojih je stvarno bilo puno u zadnje vrijeme i bit će ih još do kraja ove godine, a pogotovo slijedeće.

Kad smo već kod toga, iskoristio bi priliku najaviti nastup na koncertu godine “Domu mom“, 13. 1. u Areni Zagreb. Bit će pravi spektakl.

Zaboravljena snimka Marka Perkovića Thompsona: Ovakvog ga se malo tko sjeća

Eto, idemo dalje, a nadam se da ću naći vremena i za rad na novim pjesmama, a do tada se vidimo na koncertima. Veliki pozdrav mojoj vjernoj koncertnoj publici i mnogima koji me prate i podržavaju sve ove godine!