Mira Furlan prije 32 godine pismom razbila šutnju: ‘Plemeniti učitelji, hrvatski nacionalisti’

Američko-hrvatska filmska, kazališna i televizijska glumica Mira Furlan rođena je u Zagrebu 1955. godine, a preminula je u Los Angelesu 20. siječnja 2021. godine u 66. godini života od posljedica zaraze virusom Zapadnog Nila nakon uboda komarca. Krajem 80-ih putovala je između Zagreba i Beograda, gdje je živio njezin suprug, kako bi glumila u kazališnim predstavama u oba grada. Početkom Domovinskog rata 1991. godine Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu otpustilo ju je zbog odbijanja da napusti beogradsko kazalište.

Nakon kampanje javnog blaćenja napuštaju je kolege i prijatelji, a dobiva i anonimne prijetnje. U studenom 1991. godine, s onim što su mogli ponijeti Furlan i Gajić napuštaju Hrvatsku i Srbiju i sele se u New York. Ilegalno joj je oduzet stan u Zagrebu 1992. koji je vraćen tek nakon nakon 16 godina. A pismo koje je Furlan 1991. poslala iz Beograda u Zagreb para srce…

‘Sve smo to doživjeli ovdje pred tridesetak godina’

“Freud je govorio o ‘strahu od minimalne razlike’, tako da i onaj susjed s druge strane ulice vrlo lako, u danim okolnostima, može postati ‘drugi’ i, kao takav, imati ozbiljne posljedice po svoj život. Sve smo to doživjeli ovdje pred tridesetak godina. I još uvijek doživljavamo. O tome sam dosta naučila i na vlastitoj koži, zahvaljujući svojim plemenitim učiteljima, hrvatskim nacionalistima (oni drugi nacionalisti nisu se miješali u moj ‘slučaj’, što je također, na neki način, bio dio njihovog nacionalizma)”, započela je tada Furlan.

Nakon šuškanja o vezi s Jelenom Perčin, Ante Gelo objavio fotku s lijepom plavušom

“Iskustvo je bilo dragocjeno i, kao što mi je savjetovala jedna glumica kad se razgovaralo o tome kako se postaviti prema poslovima na kojima je čovjek imao loše iskustvo, mogu samo reći: Hvala, mnogo sam naučila”, rekla je Furlan koja je u trenutku kada je morala napustiti Hrvatsku, početkom studenoga 1991., Zagrebu iz Beograda poslala otvoreno ‘Pismo sugrađanima’.

U njemu se, među ostalim, osvrnula na otkaz koji je dobila u HNK i zahvalila kolegama, prijateljima i znancima koji su joj, u vrijeme hajke na nju, svojom šutnjom dali do znanja da na njih više ne računa.

“Hvala svim mojim kolegama u kazalištu s kojima sam igrala Držića, Molierea, Turgenjeva i Shawa, hvala im na njihovoj šutnji, hvala im na tome što nisu pokušali barem razumjeti, ako ne pravdati, moje pismo povodom igranja predstave na Bitefu, pismo u kojem sam pokušala objasniti da je igranje predstave u ovom času za mene obrana naše zajedničke profesije koja ne smije i ne može sebe staviti u službu ni jedne političke ili nacionalne ideje, koja se ne može i ne smije sputavati političkim ili nacionalnim okvirima, jer se to naprosto protivi njenoj prirodi, koja mora, i u najgorim trenucima uspostavljati mostove i veze, kojoj je strana svaka nacionalna međa, koja je, u samoj svojoj biti, profesija koja ne pozna i ne priznaje granice”, napisala je tada.