Svjetski mediji ismijavaju naš model mirovinske štednje

Nađe se kod nas ljepote koja podsjeća na helensku Akropolu. Pada predivan pogled na naše prekrasno more u Lijepoj Našoj, a drugi mirovinski stup ne pridržava baš ništa. Uskoro će se srušiti, trošan, prije nego što je preuzeo svoju funkciju. Oronule hale ugašene ciglane u Soblincu mogu poslužiti za uvjerljiv film o Auschwitzu. Uvozni lobi sustavno gasi domaću proizvodnju. Ako proizvodnja ide na živce i onima koji u njoj dobivaju plaću, možete zamisliti koliko smeta premijeru i ministrima, koji ne žele voditi brigu o bilo čemu. Ekološki su osviješteni, jer svaka industrijska proizvodnja donosi onečišćenje. Za nas koji ne moramo u pečalbu, situacija je predivna. Nitko ništa ne radi, a besplatan novac dijeli se kamionima. Prokleta lihvarska civilizacija privodi se svome kraju. Bitno je da smo zaduženi. Dobro, kod nas su potrošački krediti ostali na razini 4%. Hrvati su skromni i mogu podnijeti baš svašta. Roll up kredit za Agrokor dostigao je kamatu 14%. U utorak je isplaćen, zapravo reprogramiran. U ovo vrijeme besplatnog novca, Fabris Peruško, glavni izvršni direktor Fortenova grupe, imao je obraza izaći pred novinare i pohvaliti se da je preskupi roll up kredit refinanciran s obveznicama u iznosu 1 milijarde i 157 milijuna eura, uz prinos 7,3% plus euribor uz donju granicu od 1%, dakle 8,3% pa na gore. A država može plasirati svoje državne obveznice s negativnom kamatom! Vlada je praktično preotela privatni Agrokor domaćem vlasniku, šlag tog koncerna poklonila strancima, formirala nekoliko najviših vlasničkih razina u Amsterdamu, i na ogoljenu Fortenovu prebacila roll up kredit. Dok svijet pliva u besplatnom novcu, Vlada iz našeg proračuna mirovinskim fondovima drugog stupa namiruje prinose iznad 8%, na državne obveznice koje su ti fondovi preuzeli za naše novce, kao našu mirovinsku štednju. Fašistički sustav ovrha vraća nas u sanjanu zemlju proletera. Svatko od nas treba državu po svojoj mjeri, što je neprovedivo, osim ako ste vrh vlasti. Sretni su oni koji ne trebaju resor zdravstva ili resor socijale. A najsretniji su oni kojima je svejedno kakav je mirovinski sustav. Poput Andreja Plenkovića i Marka Pavića, koji su natukli solidne europlaće i pristojna ministarska primanja. U svezi takvih, nemojte donositi krive zaključke. Nužno je razdvojiti socijalu od mirovina. Ne dopustiti da socijalna i slična davanja i dalje opterećuju mirovinski sustav.

Krađa naše mirovinske štednje

Nacija koja sve to hladno promatra vjerojatno je jako bogata. I prilično poremećena. Kome treba održivi mirovinski sustav? To nije zanimljivo. Korumpirana politička elita hladno je 2002. zakomplicirala naš relativno jednostavan mirovinski sustav iz prošlog milenija. U državni mirovinski fond slijevalo se naših 20% iz bruto plaća, 20-25 milijardi kuna godišnje, što je tada bilo više nego dovoljno za financiranje aktivnih mirovina. Nije državni mirovinski fond bankrotirao, kako nam neki analitičari podmeću, nego su dužnosnici grabili u mirovinski fond i još su na njega prevaljivali obveze koje nikako ne pripadaju u resor mirovina. Nakon što je obustavljeno financiranje dijela privatizacijske pljačke kroz državni mirovinski fond, privatizacijska banda i financijski kartel dosjetili su se uvesti drugi mirovinski stup kao obvezatan i privatan, što je tranzicijski nedopustivo. Četvrtina uplata u državni mirovinski stup, 5% iz naših bruto plaća, preusmjereno je u fondove novoformiranog drugog mirovinskog stupa u stranim bankama i njihovim osiguravajućim društvima. Postavljeno je da fondovi drugog stupa za 70% prikupljenih uplata iz naših bruto plaća preuzimaju državne obveznice, čime su otvorena vrata korupciji, jer je netko odlučivao kolike će prinose na te obveznice fondovi preuzimati, a oni su bili dramatično visoki, nepodnošljivi za naš proračun. Istovremeno se država skupo zaduživala da popuni proizvedenu rupu u državnom mirovinskom fondu, odnosno u prvom stupu, koji je u cijelosti namirivao sve mirovine. Drugi mirovinski stup dobio je 20-godišnji poček na povrat umirovljenicima, bez ikakvih obveza prema aktivnim mirovinama. A onda smo prošle godine saznali da su neki od tih fondova u crvenom. Onih 30% kumulacija koje nisu pretvarane u obveznice, kao i prinosi na obveznice, očigledno su loše investirani. Strane banke su na “svoje” mirovinske fondove prebacivale svoje loše portfelje. Na usluge osiguravajućih društva, i raznoraznih analitičara i njihovih luft poduzeća, otišlo je naših 10 milijardi kuna. Svi koji imaju prste u pekmezu drugog mirovinskog stupa, hvale njegovo uvođenje, tvrde da se fondovi dobro pune, i da se prikupilo oko 100 milijardi kuna. To je upravo smiješno, jer je izdvajanje u te fondove obvezno, i još je sistemski postavljeno da preuzimaju državne obveznice, na koje i danas ubiru 7-9% prinosa, sve iz našeg proračuna, našeg novca. UMFO – Udruga društava za upravljanje mirovinskim fondovima i mirovinskim osiguravajućim društvima naglašava zadovoljavajuće prinose mirovinskih fondova. Prevedeno, ti fondovi i dalje ubiru visoke prinose na preuzete državne obveznice, čak iznad 8%. Ovakav obvezatan i privatan mirovinski stup zadržala je samo Hrvatska, što je na svoj način mjera korupcije u ovoj zemlji. Nema tata do Hrvata. Umjesto dekonstrukcije drugog mirovinskog sustava, pokrenute su dvije kampanje: (1) povećavanje izdvajanja iz naše bruto plaće u fondove drugog mirovinskog stupa. Jasno je da bi to značilo pad neto plaće i pad potrošnje. (2) obveznice s visokim prinosima ostaju u fondovima do datuma prispjeća, a umjesto obveznica s mršavim prinosima, kakve država nudi okolo, nametnici traže dionice državnih tvrtki koje se bave energetikom, transportom i distribucijom. Objektivno promatrano, od početka civilizacije, nije smišljena perfidnija pljačka.

Prevaljivanje obveza drugih resora

Cijeli mirovinski sustav treba svesti na jednostavnu činjenicu da osiguranici za mirovine izdvajaju 20% iz bruto plaće, odnosno 24-25 milijardi kuna godišne, i da umirovljenici to trebaju dobiti natrag, svaki od njih proporcionalno svojim uplatama. Izdvajanje za mirovine dovoljno je za same mirovine, one po temeljnom izračunu, čak i u odnosu 1:1 zaposlenika i umirovljenika. Naravno, ako odbacimo sve ono što je prevaljeno na mirovinski sustav. Ministar Zdravko Marić reče da nas mirovine koštaju 40 milijardi kuna godišnje. To praktično znači da svake godine mirovinski sustav preuzima obveze drugih resora na razini 15-16 milijardi kuna. Primjerice, doplate za umirovljeničke minimalce koštaju nas godišnje 1,7 milijardi kuna. Povlaštene mirovine trebamo razdvojiti na dio koji osiguranik ostvaruje na temelju uplaćenih doprinosa, a onda zasebno pri Ministarstvu financija evidentirati dodatak u smislu povlaštene mirovine, odnosno povlaštenog proračunskog dodatka, bez lažnog zidanja obveza mirovinskog sustava. Takozvanu dobrovoljnu mirovinsku štednju treba posve izdvojiti iz državnog resora rada i mirovinskog sustava, bez obzira kako je to regulirano u drugim zemljama. Takve privatne uplate trebaju se prezentirati kao životno osiguranje, a ne kao mirovinska štednja. Tranzicijski mirovinski dodatak 27% za one relativno starije osiguranike, koji su radili za crkavicu u Jugoslaviji i 90-ih u samostalnoj Hrvatskoj, trebamo u svojim glavama promatrati odvojeno od mirovinskog sustava. Ničim opravdani proračunski dodatak 20,25% za mirovine kombiniranog modela trebamo ukinuti jer se odnosi na relativno mlađu populaciju i ne može biti tranzicijski nadomjestak. Za njegovo uvođenje nitko nije dao nikakvo razumno objašnjenje. Uveden je da navede osiguranike da ostanu u kombiniranom modelu prvog i drugog stupa, da se privatni drugi stup održi kao obvezatan. Nedopustivo je takav proračunski dodatak prikazivati kao dio mirovine koji nam dolazi iz fondova u stranim bankama. Ako takav sramotni dodatak ostane, svima nama na grbači, treba ga aplicirati na sve umirovljenike, uključujući i one koji dobivaju tranzicijski proračunski dodatak 27%. Zar proračunski mirovinski dodatak 20,25% nije naše povećano izdvajanje za mirovine kombiniranog modela?

Dobra stara uravnilovka

Kada su nam orjunaši i sovjetska agentura donijeli diktaturu proletera, suočili su se s proleterskom crkavicom od plaće. Jednostavno su okrenuli priču, pa je za glavnog unutarnjeg neprijatelja proglašena takozvana uravnilovka, što je u komunističkoj praksi potisnulo dogmu o klasnom neprijatelju. Kao i danas, događalo se da radnik na cesti, povremeno i na kiši, žulja svoje ruke i dršku lopate, a neradnik se opuštao u svome osobnom ovalnom uredu s namodernijom kupaonicom i svom mogućom opremom. Žderao je u najskupljim restoranima o trošku institucije ili poduzeća, stranke ili partije, dodao nešto hedonizma s tajnicom, koja je povremeno bila i maserka. Takvi su profitirali i kroz proračunske mirovinske dodatke, postavljene kao postotke na izračun mirovine. Dodatak kao postotak nikada nije jednak u iznosu za osobe istih godina staža. S tim u svezi, možemo kritički promatrati proračunski mirovinski dodatak 27% za one koji su ostali u prethodnom mirovinskom modelu (koji se punio smanjeno, za četvrtinu, preračunato za trećinu). Tranzicijski mirovinski dodatak je opravdan, ali je izražen s postotkom povećao neravnoteže naslijeđene iz komunističke Jugoslavije. Tranzicijski je nedopustivo da jugoslavenska povlaštena elita u iznosu dobije daleko veći dodatak od prekarijata. Ne mogu sebi i drugima objasniti zašto još uvijek izdašno honoriramo genocid nad Hrvatima proveden na našem Križnom putu prije 75 godina. Oni koji su nas trpali u ‘pržune’ svaki put kada se za to ukazala prilika, kroz proračunski dodatak u formi postotka realno su u iznosu dobili više od svojih žrtava i ostalog prekarijata, pa i svih tih poratno kreiranih proletera. Slično možemo zaključiti u svezi proračunskog dodatka 20,25% za one umirovljene u kombiniranom modelu mirovinske “štednje”. Visoko plaćeni manageri i drugi besposličari dobili su velika povećanja, a osobe s nižim primanjima ponovno su ostale na crkavici od mirovine. Cijela kampanja za uvođenjem proračunskog mirovinskog dodatka 20,25% provodila se na mantri da će oni s malim plaćama dobiti manju mirovinu u odnosu na one koji su ostali u starom modelu štednje i s tranzicijskim dodatkom 27%. Analize su pokazale da se onima s visokim plaćama isplati ostati u kombiniranom modelu. Bila je to idealna situacija da se proračunski dodatak za kombinirani model aplicira linearno, u određenim platnim razredima, ovisno o godinama staža, ali su o tome odlučivali oni s visokim plaćama. Proračunski mirovinski dodaci u svojoj suštini nisu mirovinski, nego su više tranzicijski i socijalni, i ne bi se smjeli izražavati s postotkom na izračun mirovine. Zapravo bi komunističkoj eliti i preplaćenim managerima trebali uskratiti proračunske dodatke na mirovinu, u bilo kojem obliku. Čast potrebitim stručnjacima, poput onih u našem zdravstvu, ali se pretežito događa da veći iznos proračunskog dodatka na mirovinu dobiju oni koji su nas pokrali. Premijer Andrej Plenković i ministar Zdravko Marić glume da nas zadužuju zbog namirivanja mirovina, a zapravo nas zadužuju za različite budalaštine. Pojavile su se teze da se država zadužuje zbog mirovina pripadnika HVO-a. Ti su naši branitelji za Domovinskog rata odigrali veliku ulogu u zaštiti izloženog trbuha Hrvatske, a neki od njih proveli su određeno vrijeme i na ratištima u Hrvatskoj. Radili su jako opasan i često smrtonosan posao, i imaju svako pravo te godine pretvoriti u radni staž, beneficirani radni staž. Nacionalna mirovina je besmislica. Zvuči kao umirovljenje cijele nacije. Ostarjele hrvatske nacije.

Rudimenti

Što razlikuje kamate u kreditima od prinosa na državne obveznice? Krediti s negativnom kamatom imaju funkciju poticanja proizvodnje i potrošnje, dok su negativni prinosi na državne obveznice posljedica presije centralnih (narodnih) banaka, koje ubiru harač na pasivu poslovnih banaka. Obveznice su na tržištu, dok krediti to nisu, osim onih loših za banke, a takve loše kredite za određenu naknadu preuzimaju takozvane “loše banke”. Bankama se više isplati dati svoje novce uz negativnu kamatu, nego centralnim bankama plaćati različite penale za kapital, pričuvu i depozite. Pametne vlade to znaju iskoristiti. Unutar Unije, krediti se dijele s negativnom kamatom, a države plasiraju svoje obveznice s negativnim prinosima. Njemačka je dostigla financijsko savršenstvo. Dijeli svoje državne obveznice uz negativne prinose, a onda s tim prinosima financira kredite s negativnim kamatama, a takvi krediti jačaju njemačke korporacije i njemačko poduzetništvo. Nakon što su besplatni krediti i obveznice bez prinosa inficirali njemačko okruženje, odnosno njemačku konkurenciju, njemačka industrija pala je za 4,2%. Posebno je nekorektno za raspad tržišta kredita i obveznica optuživati zemlje izvan Europske unije. Lavinu financijske recesije na financijskom tržištu Unije pokrenuo je europski Quantitative Easing – monetarno popuštanje ECB-a. Naime, ECB je u snažnijim članicama eurozone poslovnim bankama prepustio ogromne količine novca, godinama prije pojave kredita s negativnom kamatom i obveznica s negativnim prinosima. Hranidbeni lanci tih stranih banaka dobili su goleme količine jeftinog novca, a preko takvih su živnule i njihove ispostave u Hrvatskoj. Jeftin novac donio je u razvijenim članicama eurozone više od 10 milijuna radnih mjesta. U rubnim dijelovima Unije to trebamo uzeti recipročno. Mnoga nova radna mjesta u Njemačkoj kod nas su vidljiva kao domaći demografski manjak i pad prisutnosti radno sposobnog stanovništva. Umjesto da snažnije članice Unije jačaju one slabije, zemlje poput Hrvatske spašavaju eurozonu. Zamislite da su za Jugoslavije nerazvijena pogranična područja pomagala velike gradove. Da su se u republičkim centrima dijelili besplatni krediti, a u rizičnim pograničnim zonama oni s visokim kamatama. Poslovne banke i najsnažnije države eurozone riješile su se svojih loših portfelja, dok su kod nas svoje loše portfelje prevalile na naš financijski i mirovinski sustav, sve na planu namjesnika da Hrvatsku uzdignu kao državu u kojoj strani kapital ima zagarantiranu dobit. U nastojanju da Hrvatsku učini investicijski privlačnom, država stranim najmodavcima garantira popunu njihovih kapaciteta – država postaje najmoprimac kada strani ponuđač nema kvalitetnijeg klijenta. Sve što se događa u zemlji podređeno je stranom interesu.