Ilustracija

HRVATSKA NIJE SINGAPUR: Ponovno je pokrenuta žestoka kampanja za besmislenim povećavanjem uplata u Drugi mirovinski stup

Autor: Tvrtko Dolić / 7dnevno

Naše institucije plasiraju pogrešne podatke i lažne pokazatelje, pa nam od različitih svjetskih organizacija pristižu savjeti s one strane razuma. Trebamo se zapitati zašto članovi Europske komisije nama savjetuju ono što ne dopuštaju u svojim matičnim zemljama?

Prešišali smo Veliku Britaniju za 100%

World Economic Forum uvjerava nas i cijeli svijet da je naš mirovinski sustav najvelikodušniji, jer prema podacima OECD-a, hrvatski umirovljenik prosječno zagrabi rekordnih 129% svog osobnog dohotka. Koliko će zagrabiti nakon uvođenja proračunskog mirovinskog dodataka 20,25% za kombinirani mirovinski model? A umirovljenici Velike Britanije preuzmu samo 29%. Eto smo pronašli još jedan razlog za Brexit.

Kako je naš slomljeni i pokradeni mirovinski sustav postao svjetski uzor? Naša crkavica postala je san svakog umirovljenika s one strane granice! Kako je povećan naš kreditni rating, za zemlju koja je demografski i industrijski pred kolapsom? Tajna je u tome što svjetske organizacije preuzimaju krivotvorine Vlade RH, namijenjene obmanjivanju glasača i hrvatske sirotinje. Zbrkane “studije” proglašene znanstvenim plasiraju pokazatelje za koje niti autori ne znaju što znače, niti znaju kako su do “svojih” izračuna došli. Ako pretražite Internet, nigdje nećete pronaći monstruoznu činjenicu da je “naš” Drugi mirovinski stup privatan i obvezan.

Naše institucije pažljivo vode računa da se ključna istina o Drugom mirovinskom stupu ne prelije u inozemstvo, jer bi to svuda u svijetu izazvalo podsmijeh, a onda bi Europska komisija morala reagirati. Zašto o tome šute sve institucije Unije? Bez obzira što je Drugi stup uveden skoro prije 20 godina, svi tadašnji i kasniji premijeri i ministri morali su biti najgluplji tranzicijski konji da dopuste nešto privatno i obvezno.

Na Internetu sam pronašao kao najbliži opis to da Drugi mirovinski stup vuče svoje korijenje iz državnog mirovinskog fonda. Bojim se da nije bilo niti majčinstva niti bilo kakve ljudske topline, nego se dogodila invazija barbara. Paraziti privatnog i privatizacijskog Drugog mirovinskog stupa, kao i strane banke i njihova osiguravajuća društva, hladno su pokrali državni mirovinski fond.  

Besmislena teza da je Prvi stup bankrotirao




Mnogi naši analitičari brane Drugi mirovinski stup kao obvezan i privatan, što je nedopustivo i u slučaju da nismo u ovome predugom procesu tranzicije, koji se pretvorio u reokupaciju zemlje od strane ološa, kako onoga iz bivšeg sistema, tako i onoga koji se nakotio u nacionalno “osviještenom” hrvatskom korpusu. Čak i kada kupujemo vojne zrakoplove, to je u funkciji političkog i ekonomskog pokoravanja Hrvatske. Vlada je u maniri drumskog razbojstva privatnoj osobi preotela Agrokor i taj naš najveći koncern prepustila stranom vlasniku i stranim financijskim strvinarima, sve za relativno sitnu proviziju.

Najvjerojatnije, mnogi novinari moraju ostati u okvirima diktata vlasničkih struktura. Možete li zamisliti kada odbojnost samog discipliniranog novinara prema onome što sam napiše? Ne može biti toliko glup da brani obvezno i privatno kao nešto logično i prihvatljivo. Zbog konfliktne pozicije u koju je doveden, iz takvog novinara isijava recesija. Za mene osobno, takav je nesretnik zgodan pokazatelj – kada on nešto zastupa, siguran sam da nam to ne donosi ništa dobro. Nemojte nasjedati na konstrukcije onih analitičara i novinara koji nas u svakom svome tekstu namjerno navode na krive odluke. Nije proračun nešto što dobivamo na poklon, od drugih. Nismo dobili proračunski mirovinski dodatak 20,25% nego nam sjeda za vrat, nama i našem potomstvu.

Krimen: vlada je tako navukla osiguranike u postupku umirovljenja da ostanu u kombiniranom modelu, da se tako Drugi stup održi kao obvezan i privatan, što je katastrofalno za naše financije i za naš proračun. Vlada zakida samu sebe i proračun, sve nas. Zadani cilj namjesnika je prevaliti na proračun obveze privatnih mirovinskih fondova Drugog stupa u stranim bankama. Tako da management tih fondova može profućkati našu štednju i nastaviti svoj kraljevski život na našoj grbači. Treba biti izuzetno nadaren pa uvjeravati Javnost da je Prvi mirovinski stup bankrotirao. Zapravo se mlađi novinari toga niti ne sjećaju, ali danas nalaze da to zgodno zvuči kao opravdanje za privatizacijsku pljačku poznatu kao Drugi mirovinski stup.




Prije nego što je uveden Drugi mirovinski stup, kao privatan i obvezan, današnji državni Prvi stup nije postojao, pa nije mogao niti bankrotirati. Sva mirovinska izdvajanja, svih 20% iz bruto plaća, slijevali su se u jedinstven mirovinski fond. Naravno da je tranzicijska banda krala našu mirovinsku štednju. Država je kroz mirovinski sustav prikrivala grabež u naš proračun. Dokup staža, prijevremena umirovljenja, povlaštene mirovine, zadržavanje sramotnih “partizanskih” mirovina, sistemsko gušenje proizvodnje, uništavanje poduzeća i izbacivanje radnika na ulicu i na burzu, financiranje privatizacijske pljačke, sve to potkopavanje RH provodilo se na teret mirovinskih kumulacija. To ipak ne znači da je tadašnji mirovinski fond bankrotirao. Bilo je to nemoguće, jer se svake godine u mirovinske kumulacije slijevalo novih 20-25 milijardi kuna, koliko je tada bilo dovoljno za namirivanje svih mirovina.

Krivnja nije bila na državnom mirovinskom fondu što je postao/ostao politički opterećen. Osim toga, dramatičan pad njegovog punjenja proizvelo je uvođenje privatnog Drugog mirovinskog stupa kao obveznog. Od 2002. na ovamo, svake godine, četvrtina mirovinskih izdvajanja praktično je oteta državnom mirovinskom fondu, onom koji je od formiranja RH do danas namirivao sve naše mirovine. Četvrtina mirovinskih izdvajanja iz bruto plaće jednostavno je prebačena u fondove pod kontrolom banaka i njihovih osiguravajućih društava. Uz poček na povrat umirovljenicima kombiniranog modela Prvog stupa i Drugog stupa. Dok se država zaduživala da namiri mirovine, Drugi stup punio se skoro dvadeset godina bez ikakvih obveza prema umirovljenicima. Neki analitičari i novinari takvu privatizacijsku pljačku, sistemski i sistematski potop državnog mirovinskog fonda i sveukupnog mirovinskog sustava, prezentiraju kao bankrot Prvog mirovinskog stupa. I još hvale lopova, parazitski Drugi mirovinski stup. Pokradeni stanovnici ove zemlje sporo shvaćaju da je Drugi mirovinski stup kao obvezan i privatan drveno željezo, da je s njime srušena formacija za koju su mnogi branitelji položili svoj život.

Postojanje privatnog i obveznog bilo čega je izravan dokaz da ovu zemlju vode kreteni, uz podršku stranih plaćenika, koji nam komunjarske monstrume serviraju kao tranzicijske prilagodbe. Dosjetili su se 2002. godine 5% obveznog izdvajanja iz naših bruto plaća preusmjeriti u privatne fondove (novog) Drugog mirovinskog stupa, pod kontrolom stranih banaka i njihovih osiguravajućih društava. Državni Prvi stup i državni proračun imat će obvezu namirovanja više od 4/5 kombinirane mirovine, zajedno s mirovinskim dodatkom 20,25%, dok će nam iz fondova Drugog mirovinskog stupa dolaziti manje od 1/5 mirovine.

Uz svoje obveze na temelju izdvajanja 15% iz bruto plaće u državni Prvi stup, država namiruje dodatno trećinu tog iznosa (zakinuta četvrtina izdvajanja preračunato postaje trećina). Drugi stup imao je skoro dvadesetogodišnje punjenje bez ikakvih obveza, ali se u tome vremenu počeka nalijepilo more parazita, koji nas koštaju više nego HZMO. Management tih fondova trebao je s pametnim investiranjem značajno povećati štednju, a ono su neki od tih fondovi u crvenom, čak i nakon visokih prinosa na preuzete državne obveznice. 

Koji je stup pouzdaniji jamac isplate mirovina?

Cijelo to vrijeme žderanja i muljanja na konto privatne (privatizirane) mirovinske štednje, aktivne mirovine namirivale su se iz državnog Prvog stupa i proračuna, kao da se u državni mirovinski fond i dalje slijeva svih 20% iz naših bruto plaća. Država se za uskraćenu četvrtinu mirovinskih kumulacija u državnom fondu, odnosno u državnom Prvom stupu, morala skupo zaduživati, za oko 6 milijardi kuna samo s tog naslova. Govorimo o vremenu kad je novac bio jako skup – uplate u Drugi stup na razini 5-6 milijardi kuna donosile su nam novi godišnje dug od 10 milijardi kuna, zajedno s kamatama i/ili njihovim pripisivanjem glavnici.

Vlada je fondovima Drugog stupa, formiranim za naše novce, prepuštala državne obveznice uz visoke prinose, a svi ti prinosi potrošeni su na financiranje kraljevskog života parazita na mirovinskim fondovima. Računajte da se država s takvim modelom zaduživala s oko 3-4 milijarde kuna obveznica i prinosa na obveznice – prinosi su se finacirali kroz novo zaduživanje države. Ispada da je država prihvatila model s kojim je proizvela dodatni minus na razini tadašnjih potreba za isplatu svih mirovina. Banke su na fondove pod svojom kontrolom prevaljivale svoje negativne portfelje, pa su zbog svih tih muljaža neki fondovi u crvenom. Treba imati đon obraz pa napisati da umirovljenici kombiniranog modela Prvog i Drugog stupa mogu računati na 100 milijardi kuna zbrojenih uplata u Drugi stup, od 2002. na ovamo. Usporedite tih današnjih 100 milijardi kuna s njihovom vrijednošću u 2002 ili u 2012.

Ako su obezvrijeđene kumulacije Drugog stupa sačuvane kvantitativno, na razini uplata, zašto su onda pripadni fondovi ušli u probleme kada se 2018. pojavilo nekoliko prijevremenih umirovljenja? Činjenica je da Drugi stup nije rasteretio naš mirovinski sustav, nego ga opteretio, pokopao. Država (proračun) i državni Prvi stup i dalje će namirivati mirovine 100%, jer je za mirovine kombiniranog modela izglasan proračunski dodatak 20,25% kao naknada za ono što su osiguranici i svi mi očekivali od Drugog stupa. “Ako živite u Hrvatskoj i trenutačno imate oko 50 godina te zarađujete oko 10.000 kuna mjesečno, i odete u mirovinu sa 65 godina nakon 42 godine radnog staža, onda ćete iz prvog stupa dobiti 4412 kuna mirovine, a iz drugog stupa lijepih 2305 kuna” – čitamo i takve tvrdnje.

Autor je proračunski mirovinski dodatak 20,25% pridodao udjelu bankarskih fondova Drugog stupa, i tako formirao virtualnih 2.305 kuna iz Drugog stupa. Jako oštroumno. Teško pronalazim pogodne riječi za takvo obmanjivanje nacije i nesretnih mirovinskih osiguranika. Bilo bi zgodno da nam isti autor prezentira koliki je postotak “tih lijepih 2305 kuna” u njegovoj lijepoj plaći za takvu rečenicu. Imamo državnu administraciju u službi stranog kapitala, pa je država sa svojim skupim zaduživanjem kroz kredite i obveznice podržala Drugi stup kao obvezan i privatan.

Prividni socijalni mir trajao je sve do prošle godine, kada se pokazalo da fondovi Drugog stupa neće ispuniti prvotna obećanja, niti na pola najavljenog. Samo na upravljačke strukture tih fondova i njihove “usluge” otišlo je naših 10 milijardi kuna, što je te početne 2002. bilo dovoljno za namirivanje svih naših mirovina u toj godini. Paraziti su umirovljenicima zažderali pola godine, i zažderat će mnoge godine u našoj skoroj budućnosti. Sve to udovoljavanje stranim bankama, povlaštenim osobama i mirovinskim parazitima prevaljeno je na državni mirovinski sustav, kojemu su potrebe za namirivanjem “mirovina” narasle na 40 milijardi kuna, godišnje. Po čemu se to povlaštene mirovine trebaju financirati iz državnog Prvog stupa, a ne izravno iz proračuna?

Neka se Zdravko Marić bavi s time, a ne da kuka koliko svaki mjesec mora namaknuti za “mirovine”. Namiče to za pogrešnu politiku i osobni probitak osoba poput njega samog. Sve naše mirovine, regularne i povlaštene, namirivane su od državnog Prvog stupa i proračuna, da bi se kao jamac isplate naših mirovina ponudili fondovi Drugog stupa u stranim bankama, a oni ne namiruju niti 1/5 mirovina kombiniranog modela. Zašto banke i njihova osiguravajuća društva nisu uveli svoj fondovski dodatak za umirovljenike kombiniranog modela, ako se privatni (privatizirani) fondovi Drugog stupa kupaju u mirovinskoj štednji, kako se hvale. Zapravo bi se trebali kupati u izravnim financijskim kumulacijama, jer su se fondovi Drugog stupa punili 20 godina bez ikakvih obveza prema umirovljenicima.

“Trenutačno hrvatski zaposlenici i poslodavci izdvajaju ukupno 20 posto za mirovine, a od toga 5 postotnih poena ide u fondove drugog stupa” – stoji crno na bijelo u jednim našim dnevnim novinama. Da je to tako, problem bi bio zanemariv. Mnogima je boljka već ona elemntarna matematika. Naime, 20-30 milijardi svake godine izdvajamo iz svojih bruto plaća za svoje buduće mirovine, ali od toga u fondove Drugog stupa ne ide 5%, nego 25% – četvrtina. Koja postaje trećina u odnosu na smanjene uplate u državni Prvi mirovinski stup. Tko slučajno pročita podvalu s postotcima, pita se čemu tolika povika zbog jedne milijarde kuna, a u fondove Drugog stupa prelijeva se oko 6 naših milijardi kuna svake godine. Nađe se i onih koji ne žele potvrditi da se u državni Prvi stup slijeva naših 18-20 milijardi kuna, nego to vidi kao proračunsku rupu Prvog stupa. Valjda im je žao što se svih 20% izdvajanja iz bruto plaća ne prelijeva stranim bankama i parazitima na Drugom stupu. 

Besramna kampanja za povećanim izdvajanjem u Drugi stup

Polemika u zemlji lukavo je preusmjerena na obrnutu diskrimanciju manjina. Obrnuta diskriminacija manjina, obrnuta diskriminacija stranog interesa, obrnuta diskriminacija uvoza, sve nešto obrnuto i suprotno našem interesu. Proračunski dodatak 20,25% nametnut je i kao proračunska zamjena za ono što trebamo povući iz fondova Drugog mirovinskog stupa. Marko Pavić je kao prvo grlo Ministarstva za rad i mirovinski sustav bacao svoje udice, pa su onda u dnevnom novinstvu osvanuli naručeni tekstovi, i to je nazvano javnom raspravom.

Plaćenici stranog kapitala i paraziti na mirovinskim fondovima Drugog stupa gromko su to opravdavali, pa je zlo provedeno, ostavljeno kao teret budućim generacijama. Imati tu drskost za nametnuti svim budućim generacijama visoku obvezu samo zato da strane banke mogu isisavati financijsku i drugu supstancu ove zemlje! Kada napuste ministarske fotelje, Plenković, Pavić i Marić trebaju ići pod udar našeg pravosuđa, zbog zloporabe položaja i svjesnog djelovanja protiv interesa ove nacije. Ako nova politička opcija iskaže volju za suzbijanjem kriminala. Klan okupljen oko fondova Drugog mirovinskog stupa predlažu sličnu kampanju za povećavanjem izdvajanja u Drugi stup. Kao, ne trebamo “društvenjake” vratiti u osnovnu školu, nego nam oni trebaju podignuti svijest kako je izjednačavanje 5% i 25% genijalna ekonomska i socijalna strategija. Osviješćivanje nije dovoljno, pa nam neki do njih  predlažu edukaciju osiguranika! Već ih vidim kako sa šibom u ruci educiraju glupe stanovnike ove zemlje. Njihova je preporuka presađivanje singapurskog mentalnog sklopa.

Eto prilike da država zaposli tisuće činovnika, policijskih specijalaca, i kirurga razine Hannibala Lectora, sve na toj zadaći, i tako elegantno poveća postotak zaposlenih. Možda je dovoljno zamijeniti stanovništvo? Singapurci bi najvjerojatnije pristali na takav prijedlog. Oni koji izjednačavaju 5% i 25% prirodno su došli do zaključka da tako “zanemarivo” izdvajanje u fondove Drugog stupa trebamo povećati. Nimalo ne brinu što bi se u tome slučaju smanjilo izdvajanje za Prvi stup. Što je perspektiva takvog pristupa? Za mirovine godišnje trebamo 40 milijardi kuna. Ako smanjimo izdvajanje u Prvi stup na 10% iz bruto plaća, što je cilj postavljen komunjarske 2002. godine, u državni Prvi stup ulazit će godišnje oko 12-13 milijardi kuna, pa će se država za mirovine skupo zaduživati za oko 28 milijardi kuna, i tako s kamatama i reprogramiranjem generirati dug za svih 40 milijardi kuna! Takav mirovinski sustav jednostavno je suicid.

Neodrživ je i ovaj postojeći model. Koliko god da izdvojimo u fondove Drugog stupa, te novce zaboravite. Nametnika na tim fondovima bit će još više, banke će na našu štednju prevaliti svoje loše portfelje. “Niske kamate su nova šansa za Drugi stup” – takav se naslov pojavio u jednim našim dnevnim novinama. Veliko je to neznanje. U ovo vrijeme besplatnog novca i obveznica bez prinosa svaka je štednja promašena, pa tako i ona mirovinska – kumulacije svaki dan vrijede značajno manje. Bilo bi bolje da država potroši svih 20% mirovinskih izdvajanja iz bruto plaća, čim sjednu, u njihovoj vrijednosti iz trenutka izdvajanja, da tako uzme besplatan kredit od svih nas, i tako pronađe računicu u tome da sve mirovine namiruje iz proračuna, i da mirovine prividno poveća, uskladi s inflacijom ili s porastom plaća koji nije posljedica inflacije, sve kao zamjenu za kamate. Zašto privatnim fondovima prepuštamo državne obveznice uz visoke prinose, ako ih možemo plasirati bez prinosa?

Udica je postavljena još 2002. Država je zakonski za fondove Drugog stupa postavila preuzimanje državnih obveznica u određenom postotku kumulacija, pa je trenutno RH jedina država u svijetu koja privatnim fondovima daje povlaštene prinose na državne obveznice, a razliku plaćamo svi mi. Moguće je da ćemo dočekati da se u svijetu potrošačima baca novac iz aviona, ali će kod nas strane banke i dalje ubirati kamatu oko 4% na potrošačke kredite, a država će pronaći klijenta kojemu će prepustiti državne obveznice uz visoke prinose – ima se! Ako ništa, tu su privatni mirovinski fondovi da zarade na svima nama, a da od toga mi ništa ne profitiramo. Da država prepušta privatnim mirovinskim fondovima obveznice bez prinosa, ti bi se fondovi ubrzo istopili.

Besramno je da neki analitičari i neki novinari hvale privatne mirovinske fondove na razini investicija. Neka nam podastru koje su investicije proveli mirovinski fondovi, i koliko su na takvim investicijama umirovljenici profitirali. Eto prilike da dobijemo mirovinski dodatak “uspješnih” fondova Drugog stupa. Čuli smo da Prvi stup ne može izgubiti ono što neće niti zaraditi na uplaćenim doprinosima. Ključ je u tome da 5% uplata iz bruto plaća za mirovine gubimo upravo zbog mogućnosti da se fondovi Drugog stupa upuste u različite špekulacije. Propagandna mašinerija Drugog mirovinskog stupa predlaže i povećanje sveukupnog izdvajanja za mirovine. Po cijenu da izdvajanje u državni Prvi stup ostane na 15% iz bruto plaća, a da se toliko ili barem 10% iz bruto plaća obvezno izdvaja u privatne fondove Drugog stupa. Nevjerojatno je koliko su svi ti tekstovi nekonzistentni.

Povećavanje sveukupnih izdvajanja iz bruto plaće dramatično bi srušilo plaće i potrošnju, a u našem začaranom krugu, smanjilo bi se porezno punjenje proračuna, pa bi proračun teško namirivao proračunske dodatke na mirovine – i ovako je proračun pred kolapsom, već zbog izglasanih 20,25% proračunskog dodatka na mirovine u kombiniranom modelu. Ovdje ću ponovno apelirati na sve zakinute radne ljude ove zemlje da ne nasjedaju na poviku o 27% proračunskog mirovinskog dodatka za one umirovljene strogo na temelju državnog Prvog stupa.

Taj postotak je naknada korisnicima strogo Prvog stupa zbog preusmjeravanja četvrtine mirovinskih izdvajanja u Drugi stup. Istovremeno je naknada starijim umirovljenicima zbog prelaska na izračun mirovine na temelju sveukupnih uplata a ne na temelju 10 najboljih godina, kako se kod nas dugo prakticiralo. Zar nismo za komunizma i ranih 90-ih radili za 200-300 njemačkih maraka mjesečno? Analitičari OECD-a su sve to pobrkali. Takve korekcije (mladi) korisnici kombiniranog modela ne trebaju, pa se postavlja pitanje kako je nametnut proračunski mirovinski dodatak 20,25%. Prefriganci su vikali: “Nepravda, to je nepravda! Pomozite nas sirotinju!” Bilo je i onih koji su nastupali poput Matana iz “Prosjaka i sinova”.

Singapurski model mirovinske štednje

Nemojte puno polagati na inozemne tekstove koji hvale naš mirovinski sustav. Unija je preuzela bizantsku navadu da hvali ono što nama donosi štetu. Svjetski analitičari začuđeni su kako se kod nas visoko puni Drugi mirovinski stup. A izdvajanje u njega je obvezno! Idioti nam dijele savjete na osnovu lažnih pokazatelja i rekla-kazala. Neki analitičari i novinari hvale obvezan državni mirovinski sustav u Singapuru kao privatan. Nisu ga reformirale komunjare, niti pisari iz ureda nekog hrvatskog zastupnika u Europskom parlamentu, bez dana staža u ekonomiji. Državni Central Provident Fund u Singapuru, uspostavljen je 1955. od strane britanske kolonijalne uprave, kao obvezna mirovinska shema.

CPF je pod ingerencijom Gospodarstvenog vijeća pri singapurskom Ministarstvu rada. Naravno da ima stambena i zdravstvena rješenja, jer je isti CPF 1968. proširen na stambene i životne probleme, a od 1984. pokriva zdravstvene potrebe svojih osiguranika. Kada je pokrenut, CPF je preuzimao 5% od poslodavca i 5% od zaposlenika. Do 1985. to je naraslo na 25% za obje strane. Tijekom recesije 1986. uplate zaposlenika smanjene su na 10%. Nakon recesije, te su uplate poravnate s uplatama poslodavaca, da bi se 1997-98. za Azijske finacijske krize ponovno srušile na 10% za radnike do 55 godina. Nakon krize postupno rastu.

Danas Singapurci do 55 godina uplaćuju 17%, što do 65. pada za 7,5%. I Singapurci su imali svoje bisere – MS iliti Minimum Sum Scheme rastao je u skladu s varljivim indeksom trajanja života, odnosno s očekivanjem duljeg života. Previdjeli su da dulji život u pravilu ne donosi dulji radni vijek, iako dulji radni vijek može produljiti ili skratiti život. CPF ima uobičajenu policu OA za osiguranje, investicije i edukaciju, pa onda zasebnu SA za starije zaposlenike koji se primiču odlasku u mirovinu, dok je zasebno i MA – Medisave – za liječenje i zdravstveno osiguranje. Nakon što netko napuni 55 godina, OA i SA čine RA – Retairment Account –  mirovinsku policu. CPF osiguranici koji su navršili 55 godina između 1. srpnja 2014. i 30. lipnja 2015. morali su doplatiti do kumulativnih 155 tisuća singapurskih dolara na svojoj RA polici, kao MS – minimalni iznos, i još doplatiti do kumulativnih 40.500 singapurskih dolara na svojoj Medisave polici.

Osiguranici s najmanje $40.000 na RA polici u 55. godini života, ili najmanje $60.000 na RA polici u 65. biraju plan anuiteta životnog osiguranja za godine koje slijede. Medisave pokriva kemoterapiju i tretmane zračenja. Medishild Life polica pokriva sve medicinske troškove. CPF ima zasebnu Medifund policu za siromašne. Medisave polica automatski uključuje Eldershield policu za starost, koja u određenoj mjeri pokriva troškove osobnog kupanja, odjeće, hrane, iznošenja nepokretne osobe izvan kuće, premještanje iz kreveta u stolicu i slično tome. CPF osiguranici imaju mogućnost povlačenja svoje štednje. Naš mirovinski sustav i CPF jednostavno su neusporedivi. Singapur i Hrvatska su neusporedivi. U Singapuru je za javni sektor postavljena zasebna mirovinska Government Pension Scheme, koja se stalno reducira u korist CPF-a i njegove koordinirane brige za sve probleme nekog zaposlenika i/ili osiguranika.

Dobrovoljna mirovinska štednja je zasebno, kao SRS – Supplementary Retirement Scheme. U Singapuru nema veliku perspektivu. Singapurskoj vladi ne pada na pamet iz mirovinskih fondova nabacivati stranim bankama milijune singapurskih dolara. U Singapuru niko niti ne pomišlja da na teret mirovinske štednje provede privatizacijsku pljačku. Mercer indeks kvalitete života postavlja Singapur visoko, na 25. mjesto, a pripadni CPF kao održiv, ali zapravo nije adekvatan kao usporedba mirovinskih sustava, jer je CPF praktično zasebno ministarstvo mirovina, zdravstva i stambene politike. Mercer Overall Ranking 2019. za gradove postavlja Beč na 1. mjesto, a Zagreb je 98. Svi znamo da Singapur raste demografski i ekonomski, i da je u takvim uvjetima održiv svaki mirovinski sustav. Toliko da CPF u svoj sustav postupno uključuje stranu radnu snagu. Čemu ta potraga na Dalekom istoku, kada možemo preslikati prihvatljiv i provjeren mirovinski model susjedne Slovenije. Za razliku od “pametnih” Hrvata, Slovenci su modelirali Drugi stup kao dobrovoljan.

Da su komunjare 2002. kod nas smanjile obvezna izdvajanja u državne mirovinske fondove s 20% na 15%, to bi se moglo zgurati pod tranzicijsku korekciju. Svatko bi dobio osjetno veću plaću, pa i mogućnost da uplaćuje (koliko hoće) u neobvezne i privatne mirovinske fondove, na koje bi se nalijepilo manje parazita. Problem je što komunjarska i udbaška banda zajedno s ostalim jugoslavenskim i hrvatskim lopovima reokupira zemlju i onda kroz formacijske konflikte suspendira tranzicijske promjene. I još poruši ono što je funkcioniralo davne 1955. Sreća naša što nam je iz razvijenog Singapura pristižu poštene osobe i s obje svoje neodsječene ruke nabacuje naše novce stranim bankama i domaćim parazitima.   

Autor:Tvrtko Dolić / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.