Svjetska kriza trajat će deset godina

Svjetska kriza trajat će 10 godina, kaže kancelarka A. Merkel; Kriza je prošla, kaže premijerka J. Kosor, vjerojatno zato što je ispala iz igre, ali kako to Njemačka zna.

Od završetka Prvoga svjetskog rata prošlo je 93 godine, a u kolovozu 2011. g. novine su prenijele vijest da je Njemačka otplatila zadnju ratu ratnih reparacija iz Prvoga svjetskog rata.

Sudeći po zaduženju Grčke, Italije, Španjolske, Portugala i drugih zemalja mogla bi potrajati i dulje. Prema scenariju, svaku zemlju posebno će zavlačiti što je dulje moguće, a zatim prelaze na drugu.

Grčka (11 mil. st.) ima dug od 400 mlrd. eura, ali ništa manji financijski problemi u cijeloj su Europskoj uniji.

Hrvatska (4,2 mil. st.) ima ukupan vanjski i unutarnji dug 75 mlrd. eura, 166% BDP-a, a po ovom scenariju mi smo brzo na 200 mlrd. eura, što je prema omjeru stanovnika jednako zaduženju Grčke.

Zašto? Odgovore moramo potražiti u financijskom sustavu okrupnjavanja kapitala.

Dolar kao oružje

Početkom Prvoga svjetskog rata, u siječnju 1915. Britanska Vlada imenovala je njujoršku banku J. P. Morgan & Co. svojim ekskluzivnim zastupnikom za uvoz vojne opreme i materijala iz SAD-a, što je SAD-u bilo zabranjeno po Monroovom zakonu kao neutralnoj državi.

Uskoro je preko podružnica banke Morgan Grenfell & Co. u Londonu i Morgan & Harjes & Co. u Parizu išla cjelokupna nabava oružja, ratnog materijala, žita i namirnica za sve zemlje Antante, pa je Morgan postao glavni izvoznik američkih industrijskih i poljoprivrednih roba i odlučivao o golemim ratnim narudžbama. Nakon rata iz toga posla nastale su velike multinacionalne kompanije kao DuPont Chemichals, Remington, Winchester kao i velike kompanije za trgovinu žitom.

Britanija je svojim geopolitičkim planovima osigurala naftne izvore u Perzijskom zaljevu, jer su potrebe za naftom bile sve veće, tako je od 1914. do 1918. na kraju Prvoga svjetskog rata 40% mornarice bilo na naftni pogon.

Francuska je 1914. imala svega 110 kamiona i 132 aviona, a 1918. imala je 70.000 kamiona i 2.000 aviona, a Britanija 105.000 kamiona i 4.000 aviona, a njihove su potrebe bile 12.000 barela nafte dnevno.

U prosincu 1917. francuski predsjednik vlade Georges Clemenceau piše predsjedniku SAD-a Woodrovu Wilsonu, kako Njemačka nastupa u velikoj ofenzivi i, ako saveznici ne žele izgubiti rat, neka hitno pošalju naftu. Odmah je aktivirana Rockefellerova naftna Standard Oil Co. koja je počela opskrbljivati snage francuskog maršala Focha. Njemačka za vrijeme rata nije imala pristup Bakuu u Azerbajdžanu ni rumunjskoj nafti, pa nije imala gorivo za kamione za dostavu ratnog materijala.

Tako je opskrba Britanije i Amerike naftom dobila veliku važnost u geostrateškim odnosima, a Britanija je radi zaštite nafte 1919. imala milijun vojnika na Srednjem istoku i u Perzijskom zaljevu.

Sir Henri Deterding vlasnik Royal Dutch Oil Co. i Shella od Francuske je kupio Rusku licencu za naftu u Bakuu, u Azerbajđanu. Istvremeno je 1920. zajedno s britanskim ministrom kolonija Winstonom Churchillom financirao rusku kontrarevoluciju koju su vodili general Wrangel, Denjikin i admiral Kolčak.

Koncentracijom kapitala nakon Prvoga svjetskog rata, financijski centar preselio se iz Londona u New York.

Profiti iz ratnih reparacija

Račun za Prvi svjetski rat na Konferenciji u Versaillesu utvrđen je u svibnju 1921. iza zatvorenih vrata, a izračunali su ga Morganovi ljudi s Wall Streta, Bernard Barucha, Thomas Lamont i John Foster Dulles koji je bio glavni pregovarač u Versaillesu.

Britanija je dugovala 12,5 mlrd. $, koje je Morgan uspio prebaciti na teret američkog poreza.

Njemački dug iznosio je 132 mlrd. zlatnih maraka, oduzete su joj sve kolonije, uz ultimatum, ako ne potpiše Versailleski ugovor da će Antanta okupirati Ruhrsku pokrajinu.

Nakon takve enormne financijske zarade od ratnih profita, Federalne rezerve SAD-a su držale niske kamate, pa je Europa bila preplavljena dolarskim kreditima, osim Njemačke, koja nije dobivala kredite jer je morala otplaćivati dug.

Hiperinflacija u Njemačkoj

Kako bi popravila svoj teški financijski položaj Njemačka je s Rusijom potpisala ugovor u Rapalu pokraj Đenove 16. travnja 1922. kojim je Rusija oprostila Njemačkoj sve dugove za ratne reparacije u zamjenu za prodaju tehnologije Rusiji.

Ovaj ugovor izazvao je žestoku reakciju Britanije, Francuske i američkih financijera, a posljedice su bile katastrofalne po Njemačku.

Osiromašenoj ekonomiji Njemačke nametnut je u lipnju 1922., tečaj od 493 zlatne marke za 1 $, a Reichsbanka je počela tiskati novac.

Zbog neplaćanja financijskih obveza izvršena je prijetnja okupacije pa je Francuska vojska 11.siječnja 1923. ušla u Essen i druge gradove pokrajine Ruhr, koja je proizvodila 80% njemačkog ugljena, željeza i čelika i obavljala 70% robnog prometa.

Više od 150.000 Nijemaca bilo je deportirano iz Ruhrske pokrajine.

U siječnju 1923. tečaj je porastao na 18.000 maraka za 1 $, nikakve mjere njemačke vlade nisu pomogle, u srpnju je tečaj bio 353.000 za 1 $, a u kolovozu 4.620.000 za 1 $.

Osveta međunarodne financijske oligarhije bila je strašna, uništena je sva ušteđevina stanovništva, apsolutno sve postalo je bezvrijedno, cijela Njemačka bila je osiromašena.

Bankari provode plan naplate duga

Američki ministar vanjskih poslova Charles Evans Hughes, bivši savjetnik Rockefellerove Standard Oil Co. zbog ugovora iz Rapala, za predsjednika Savezničkog odbora za naplatu duga Njemačke imenovao je savjetnika J. P. Morgana generala Charlesa Dawesa.

Dawes je napravio Plan potpunog preuzimanja porezne i financijske kontrole američko-engleskih banaka nad Njemačkom.

Slijedi nekoliko sumnjivih smrti, prva u studenom predsjednika Njemačke Reichsbanke Rudolfa Havensena i druga Karla Helffericha u prosincu 1923., tada je za predsjednika Reichsbanke 18. prosinca 1923. postavljen zastupnik Morganovih interesa Halmar Schacht.

Morgan je organizirao Fondove za jamstvo isplate duga, a po Dawesovom planu Njemačka je plaćala ratne reparacije pet godina. Tek tada su bankari bez ikakva rizika počeli davati Njemačkoj kredite, iz kapitala koji su dobivali otplatom duga Njemačke i koji su s kamatama i provizijom vraćali u svoje banke.

Tako je Njemačka od 1924. do 1931. godine do dolaska Hitlera na vlast platila (opljačkana) 10,5 mlrd. maraka reparacija i 18,6 mlrd. maraka kredita.

Dana 13. svibnja 1931. srušena je najveća Austrijska banka Creditanstalt, koja je povukla njemačku Danat-Banku, na gubitku su bili Dresdner Banka i Deutsche Banka, a Morgan je Njemačkoj obustavio sve kredite.

Švedski industrijalac Ivar Kreuger, kralj šibica, ponudio je Njemačkoj 500 milijuna maraka kredita, ali je Kreuger početkom 1932. umro u čudnim okolnostima.

Tako su međunarodni bankari po istom programu s bankom J. P. Morgan & Co. koja je ujedno zastupala i Musolinijevu vladu, s Montagua Normanom guvernerom Engleske banke i Volpi di Misuratija i newyorškom bankom za Federalne rezerve dogovorili sa svim zemljama dužnicima vraćanje duga i odobravali im nove kredite.

Od završetka Prvoga svjetskog rata prošlo je 93 godine, a u kolovozu 2011. g. novine su prenijele vijest da je Njemačka otplatila zadnju ratu ratnih reparacija iz Prvoga svjetskog rata.

Angela Merkel najavila je trajanje krize 10 godina.

Nastavlja se.