fbpx

SVETI ANTE PADOVANSKI Je li dobio ime po Anti Paveliću?

Autor: Marcel Holjevac

SVETI ANTE PADOVANSKI: Je li dobio ime po Anti Paveliću?

Jeste li ikad čuli za Ig Nobela? To je nagrada koju američki znanstveno-humoristički magazin “Anali nemogućih istraživanja” dodjeljuje svake godine najbesmislenijem znanstvenom dostignuću.

Među dosadašnjim slavodobitnicima su znanstvenici koji su istraživali elektromagnetsku levitaciju žaba, nuspojave gutanja mačeva, ili se bavili pronalaženjem matematičke formule koja opisuje kojom se dinamikom otapa pjena u krigli piva.


Ove godine Hrvatska definitivno ima kandidata za tu nagradu, kad već nemamo za pravog Nobela, kojeg Đikić nikako da dobije, iako barem jedanput mjesečno otkrije slabu točku koronavirusa. Kandidat je Dejan Kovač, znanstvenik i političar, bivši neuspješni kandidat HSLS-a za predsjednika RH, a rad se zove “Imena i ponašanje u ratu”.

On je ustvrdio da su neka imena – Ante, Josip i slična tradicionalna katolička imena – osjetno češća kod branitelja, da se čak 8001 branitelj zvao Ante, njih oko 2%. Pa je u uvodu svog rada napisao da “provodi novu empirijsku strategiju za mjerenje i proučavanje snažnog oblika nacionalizma – spremnosti da se bori i umre u ratu za nacionalnu neovisnost – koristeći izbor imena koji odgovaraju prethodnom ratnom vođi (Anti Paveliću)”.

“Nacionalistička” imena su, uz Antu, još i Andrija (naravno, po Artukoviću), i neka druga tipična za Hrvate, a kroz cijeli tekst provlači tezu kako su ta imena postala češća u drugoj polovici 20. stoljeća i kako su povezana s imenima ustaških vođa odgovornih za holokaust. Nekim čudom, ime “Hrvoje” mu nije upalo u ona “nacionalistička”, iako se sjećam da su se u razredu mog brata, rođenog nedugo nakon Hrvatskog proljeća, čak osmorica dječaka zvala “Hrvoje”. I to u strogom centru antifašističkog Zagreba.

Čitajući tu papazjaniju, palo mi je na pamet da bi Kovač mogao proširiti svoj rad pa ustvrditi da su sveti Ante Padovanski i sveti Andrija dobili imena po Anti Paveliću i Andriji Artukoviću. Jer, ako su sva ta djeca imenovana po Paveliću i Artukoviću, a ne po navedenim svecima, onda je logično da su i sami sveci dobili imena po vođama ustaša. Jedino nije jasno po kome je dobio ime sveti Josip radnik jer je onaj naš Josip bio neradnik i bonvivan. A nije bio ni ustaša, osim ako pitate nekog u Srbiji.

Meni je stvarno čudno što se većina branitelja nije zvala Jovo, Boris, ili Jugoslav. Doduše, i u najvećoj kvaziznanstvenoj bedastoći ima zrno istine, samo krivo protumačeno – istina je da su u rat najviše išli Hrvati iz sredina u kojima su česta tradicionalna imena, ali to je zato što su te sredine bile napadnute, a ne Rijeka i Varaždin gdje je Anti manje, a Frana i Stjepana (“Štefa”) više. I zato što je još srpski kralj Aleksandar “ujedinitelj” Karađorđević dao svom sinu ime Tomislav po drevnom, po Tomiću “izmišljenom” hrvatskom kralju Tomislavu (zanimljivo da genijalci nikad ne ustvrde da je legendardni engleski kralj Artur u potpunosti stvar mitova i legende bez povijesnih temelja – dok je Tomislav neosporno povijesna ličnost) pa su projugoslavenski orijentirani Hrvati – orjunaši – stekli običaj davati djeci srpska imena, kao čin reciprociteta. Oni, naravno, nisu išli u rat na našoj strani jer su i naši lijevi borci protiv patrijarhata vrlo patrijarhalni pa nasljeđuju projugoslavnesku političku orijentaciju generacijama.

Kako god, Kovačev zaključak da su u rat na hrvatskoj strani uglavnom išli oni s hrvatskim imenima, a na srpskoj oni sa srpskima, manje je genijalan samo od onoga da ljudi djeci ne daju imena po katoličkim svecima, odnosno generacijama svojih predaka koji su se tako zvali, nego po ustaškim vođama. Sa zanimanjem ćemo pratiti njegova buduća znanstvena dostignuća. Možda otkrije da su Hrvati većinom katolici jer daju djeci katolička imena, a Srbi većinom pravoslavci jer im daju pravoslavna.




PLENKOVIĆ NA GOLOM: Mogli bi ga ponovno  otvoriti: za HDZ-ovce koji su skrenuli

Stjecajem okolnosti, posjetio sam Goli otok, onako izletnički, par dana prije Plenkovića. Čitao sam i prije stravične priče zatvorenika koji su bili prisiljeni batinati novopridošle, pa i to da je Tito – po svjedočenju bivših robijaša poput Zorana Ašanina i nekih drugih – onamo poslao kontingent zarobljenih ustaša zaduženih da batinaju bivše visoke oficire JNA koji bi doslovce poludjeli kad bi saznali tko ih tuče. Na Golom je bilo pravilo da zatvorenici tuku druge zatvorenike: samo posve dijabolični um mogao je takvo nešto smisliti. Naravno, i te ustaše, kojima je obećano skraćenje kazne, kasnije su završili u moru. Zatvorenici su dobivali samo dvije čaše vode dnevno, na otoku na kojem nije bilo nijednog stabalca, na kojem su vrućine bile nepodnošljive i na kojem su morali tući kamenje po najgorem suncu. Hrane gotovo da nisu dobivali, liječnika nije bilo niti se ozlijeđene vodilo na kopno – tko se polomio ili obolio, što je zbog užasnih higijenskih uvjeta (bez vode i pranja ruku!) bilo često, mogao je računati na sporu i bolnu smrt.

 Photo: Robert Anic/PIXSELL

Goli danas nije posve gol jer su zatvorenici bili prisiljeni saditi stabalca: problem je što su na njihovo zalijevanje morali trošiti vodu koju sami nisu smjeli piti. Naravno, ako bi stabalce uginulo, pretpostavilo bi se da su mu krali vodu i bili bi vrlo okrutno kažnjavani. Tisuće su nestale bez traga na otoku, iako službena povijest, ona koja uvijek teži umanjivanju Titovih zločina, govori o stotinama. Većina je umrla od vjerojatno najužasnije smrti – one od žeđi. Bačeni su u more, nitko nikad nije pitao za njih. Službeno nikad nisu ni bili na Golom jer se onamo uglavnom nije ni išlo po sudskoj presudi, nego bez nje!




Jedna od zanimljivijih priča koje su mi poznate ona je Alfreda Pala, poznatog zagrebačkog slikara i grafičkog dizajnera, Židova kojemu je cijela obitelj stradala po logorima i koji je ’43. po padu Italije pristupio partizanima. Optužen za nedovoljnu lojalnost režimu, završio je na Golom, no šokantno je ono što je uslijedilo – kad je izašao iz logora, smjestili su mu provokatora, kojeg Pal nije cinkao policiji, ne znajući da se radi o doušniku. Pa su ga vratili na Goli čisto zato što ga nije cinkao. Naravno, vrhunski umjetnik godinama nakon Golog nije imao putovnicu ni ikakva građanska prava, morao je raditi inkognito i “na crno”. Ali je barem preživio da može pričati o špalirima batinaša – mnogi nisu.

Nisu samo tzv. informbiroovci završavali na Golom. Neki su, poput Božidara Ćuka, ondje završili zbog grafita “Živjela Hrvatska” pa im je presuđeno da su time “povrijedili osjećaje drugih naroda i narodnosti SFRJ”. A to je bilo 1983.! Nažalost, ta se vremena kad će se ići u nekakav gulag za “vrijeđanje” nečijih osjećaja vraćaju, ovaj put dolaze sa zapada, no to nije ovdje tema.

Dakle, lijepo da se Plenković sjetio i Golog otoka, otoka kojeg nije bilo ni na kartama bivše SFRJ, kojeg se nije smjelo ni spominjati i koji je radio i dugo nakon Titove smrti – ostao je otvoren za “goste” sve do 1988. Makar i održao čisto birokratski i bezličan govor. Doduše, kako je krenulo, mogli bi ga ponovo otvoriti, ovaj put za branitelje i HDZ-ovce koji su skrenuli s puta Partije. A zapovjednik logora mogao bi biti Pupovac. Bio bi to lijep hommage Titovu nasljeđu.

ZABORAVLJENI LOGOR: Golo svjedočanstvo o tome tko je bio Tito

No zašto je Goli godinama zapostavljan, a toliko se govori o svemu, od Bleiburga do Grubora, od Jasenovca do Vukovara? Jedno takvo masovno stratište koje je više nego ijedno drugo pokazivalo golu surovost Titova režima, neljudskost “socijalizma s ljudskim licem”, policijsku prirodu “liberalnog komunizma”?

Upravo zato. Presličan je nacističkim logorima i Staljinovim gulazima: Tito se protiv “staljinista” borio staljinističkim metodama, i ne slučajno – do raskola je on sam bio najveći staljinist izvan SSSR-a. Ali ni “slobodni svijet” nije zanimalo što se događa u Titovim logorima – jer Amerikancima je zapravo išlo na ruku, u blokovskoj podjeli, da Tito prkosi Staljinu, pa su na oba oka žmirili na masovna smaknuća političkih protivnika, a ako su uz staljiniste zaglavili i drugi nepoćudni – a, Bože moj, kolaterala.

Ljevica u Hrvatskoj pak tradicionalno šuti o tome jer to ide na dušu njihovu voljenom Titu. Lijevi povjesničari umanjuju razmjere zločina, a desni šute o Golom jer je (pogrešna!) percepcija da su ondje stradavali samo neki Srbi, komunisti, ljudi za koje nas ne treba previše biti briga. Ne, upravo je Goli najgolije svjedočanstvo o tome tko je stvarno bio Tito – on se ne može pripisati “osveti krvoločnim ustašama”, kao razna poratna stratišta, niti itko može reći da Tito nije znao što se i kako ondje događa, nitko ne može reći da su ti ljudi, ma što skrivili osim što nisu na vrijeme promijenili kolosijek zajedno s Titom, ili su jednostavno bili protivnici režima (kriminalce se slalo na Goli samo kao paravan za političke zatvorenike, koji su ondje bili do kraja). Goli je bio konc-logor nacističkog tipa, u najgorem značenju te riječi, začinjen dozom orijentalne surovosti.

No paradoks je da je jednako medijske pažnje kao i Plenkovićev posjet Golom pobudilo obično tegljenje poluobnovljenog Titova Galeba iz remontnog brodogradilišta. Taj Galeb je zaštićeni spomenik kulture, spomenik jednom krvoločnom diktatoru gdje će on biti prezentiran kao antifašist, humanist, progresivni ljevičar koji je na tom svom brodiću ugošćavao naše drage nesvrstane prijatelje s čudnim prehrambenim navikama (“kulturne razlike”) i poneku holivudsku filmsku zvijezdu.

Dakle, dok premijer odaje počast žrtvama Titova komunističkog režima – a bilo bi lijepo i da ih se i formalno rehabilitira – samo nekoliko kilometara dalje, u “antifašističkoj” Rijeci, gradi se muzej tom istom “veselom” diktatoru. Samo nekoliko kilometara od stratišta na kojem su ljudi masovno i okrtuno ubijani samo kako bi se zaštitila Titova svevlast, i to od braće “antifašista”, postavljaju se petokrake po neboderima.

To je odraz shizofrene situacije u hrvatskom društvu koje nema nikakav moralni kompas. Jer ako i dalje postoji kult ličnosti “najvećeg sina”, a postoji, kakvog onda smisla ima upozoravati na logore, masovna ubojstva, sve ono što se događalo za 35 godina njegove vladavine? Pa jučer s nevjericom gledam naslovnicu Expressa na kiosku, koji se pita je li “Tito brend hrvatske budućnosti!”. S takvim brendiranjem možemo odmah stati uz brata Kima, Madura i Castrova nasljednika Canela na Kubi.

KOMEMORACIJA ŠESTORICI: Umjesto u Tač, otišao u Grubore

Čak je i Milanović, umjesto u Tač, ovaj put otišao u Grubore na komemoraciju jer je to ipak važnije od nekog tamo konstituiranja Sabora. Budimo iskreni, sve o čemu se priča – znate, pomirba i kažnavanje svih zločina podjednako – ok je, sve to stoji, ali nije bit te priče. Bit je emocionalno ucjenjivanje od Pupovca i ekipe, kako bi Hrvatska u što većoj mjeri od Srbije preuzela krivnju za rat devedesetih. To je proces koji traje već 25 godina, a koji ide u smjeru “svi su krivi, ajde da se pomirimo”.

 Foto: Profimedia Zoran Milanović

Pritom, naravno, nije sporno da je ondje počinjen ratni zločin. Činjenica je i da nitko nije osuđen – ali jednostavno zato što nikad nije nedvojbeno utvrđeno tko su počinitelji. Pupovac optužuje HV i Specijalnu policiju, ali nikad nije bio u Erveniku, gdje su ubojice civila poznate – ali neosuđene. Činjenica je da komemoracija za šestero starih Srba, civila, ima medijski tretman kakav svih 5657 civila ubijenih na hrvatskoj strani nikad nije imalo – zajedno. Da ne govorim o tome da vijesti o otkrićima masovnih stratišta iz vremena nakon Drugoga svjetskog rata prolaze a da uopće nitko ne izvijesti o njima, poput prošlotjednog otkrića jame sa 250 ubijenih zarobljenika (strijeljani na rubu jame pa bačene bombe u nju, po antifašističkom receptu) u Sloveniji.

Zašto? Pa, ubijanje hrvatskih civila bilo je pravilo, ne iznimka. Kad bi se za njih organizirale komemoracije kao za one u Gruborima, s policijskom zaštitom i cijelim državnim vrhom, imali bismo komemoracije 365 dana u godini i Vlada ne bi stigli ništa drugo raditi. A to da ubojice šeću Srbijom, često u statusu heroja, svima promiče. Kao što svima promiče da je na današnji dan, prije 25 godina, Tuđman u Splitu pozvao da se ne pale srpske kuće, da se ne osvećuje na civilima, dok je ubijanja civila od vojske Srba – pa i njihovo trpanje u konc-logore – organizirala i podržala tadašnja vlast, a ni sadašnja nije bitno drukčija. To je ključna razlika, čak ne ni broj ubijenih civila, iako je razlika nemjerljiva. A da je cijela predstava oko Grubora djelovala licemjerno i neiskreno, jest. Svatko ionako ima skrivene motive da bude tamo, netko da bi se pokazao humanim i mirotvorcem, netko da bi podvaljivao izjednačavanje Srbije i Hrvatske – čak je i Milanović ispalio da nema sličnijih naroda od Hrvata i Srba, što je žešća glupost kad se zna da uopće ne pripadamo istom civilizacijskom krugu (Srbi pripadaju istočnom kršćanstvu, mi zapadnom).

I drugo je želja, kako piše jedan dnevnik, da se država “razvede” od zločina, kao da ih je država i počinila. To što je netko u uniformi počinio zločin ne znači da je država odgovorna za njega, ako ga nije počinio po naređenju. No taj naslov svjedoči o tome kakva je percepcija jedne oslobodilačke akcije, pa i branitelja u cjelini, upravo takvom ekumenom nasilno stvorena. Srbija pljačka i ubija četiri godine, a na kraju su najveći krivci – Hrvati. Čista inverzija i zamjena teza, ali na mala vrata.

VULINOVA BOLEST: Vučićev Šešelj govori ono što vođa misli

Potvrda gornje teze dolazi od Vučićeva Šešelja, Vulina, koji uglavnom govori ono što vođa misli, ali kao “ozbiljan” političar ne govori. Ta loša i loše odjevena karikatura Crne guje ispalila je kako Hrvati nemaju što obilaziti komemoracije, nego jednostavno priznati kako je Oluja bila zločin. “Iskrenost osude zločina ne mjeri se zakašnjelim obilascima grobova, već sudskim presudama ubojicama”, rekao je ministar države u kojoj su u Haagu osuđeni ratni zločinci narodni heroji i parlamentarni zastupnici i kojoj ne pada na pamet suditi ubojicama hrvatskih civila u ratu.
Vulin je inače vrlo toksična kombinacija antifašista, ljubitelja Che Guevare, izrastao iz JUL-a, Jugoslavenske levice, stranke Mirjane Marković, srpske lady Macbeth, i autentičnog nacista. Živi dokaz srodnosti mračnih ideologija, s tim da jedna od njih ima sposobnost mimikrije koja je čini posebno opasnom.

No zapravo je to dokaz onog o čemu sam prošlog tjedna pisao – da je pomirba besmislen posao dok god Srbija apsolutno, bezrezervno i bez fige u džepu ne prizna odgovornost za agresiju i rat, ne pohapsi sve ratne zločince na svom teritoriju, ne prestane proganjati vojvođanske Hrvate, dok ne priznaju da su ubijali, pljačkali, rušili i silovali kako bi proširili Srbiju, bez priča o Jasenovcu kao izgovoru. I dok Pupovac i ekipa ne počnu obilaziti stratišta za koja je odgovorna srpska strana, jer bi oni trebali učiniti prvi korak. Ovakva pomirba uz hrvatsko posipanje pepelom prije nego što je učinjen bilo kakav pomak na strani koja je rat i skrivila i izgubila, jednostavno ne vodi ničem osim što će Srbe dodatno uvjeriti da im je nanesena strahovita nepravda koju treba ovako ili onako osvetiti. To je opasna igra. Obilasci Grubora i sličnih mjesta? Da, kad se steknu politički uvjeti. Bojim se da ih trenutno nema. Usput, pada li možda lijevima na pamet obilaziti mjesta masovnih pogubljenja za koja su odgovorni partizani? Ta bi pomirba za Hrvatsku bila puno važnija od one sa Srbijom. Malo je glupo da hrvatski državni vrh obilazi sve od Jasenovca do Grubora, najmanje razne Jazovke i Ovčare, a istovremeno i komunisti i Srbi obilaze samo stratišta svojih, a ne i ona u kojima su njihove žrtve. Pomirba ne može biti jednosmjerna ulica, i ne, ne postoji nikakav “dug časti” Hrvatske kakav apostrofira Milanović – Srbiji treba jasno poručiti da im ništa nismo dužni. Sve drugo je pogrešno, s pedagoške, recimo to tako, strane.

A što se samog Vulina tiče, njega treba tretirati kao i one koji tvrde da je iskrcavanje u Normandiji bilo zločin – kao starog nacista, samo s puno manje smisla za modu.

SRPSKO PRIGOVARANJE: Odvjetnik srpskog diktatora Vučića

Vratimo se nakratko na Pupovca. Nakon Grubora, on je dao nekoliko izjava koje zvuče pomirljivo, ali su zapravo licemjerne. On je inače majstor pomirljivog govora sa skrivenim namjerama. Jedan detalj koji pada u oči je da nastupa kao odvjetnik srpskog diktatora Vučića: na konstataciju novinarke kako službena Hrvatska radi iskorake, ali nedostaju oni službene Srbije, što, eto, sad primijećuju čak i mainstream mediji (a ja sam, eto, ekstremist jer na to odavno upozoravam) te je li došlo vrijeme da srbijansko službeno izaslanstvo oda počast žrtvama u Vukovaru, Pupovac je rekao kako je Vučić primio predstavnike hrvatskih institucija u Republici Srbiji i s njima “razgovarao o participaciji u vlasti”, u kojoj ih nema, dok je predstavnik srpske manjine potpredsjednik Vlade RH, i da je Veran Matić, posebni izaslanik srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, bio u Gruborima. I kako će on vjerojatno negdje u skoroj budućnosti učiniti gestu kojom će pokazati pijetet i poštovanje prema hrvatskim žrtvama. Dakle, možda, kad i ako.

 Photo: Emica Elvedji/PIXSELL

A pita li se itko što uopće izaslanik Aleksandra Vučića ima raditi u Gruborima? U kojoj je on funkciji ondje? On sam po sebi nije sporan, nego onaj tko ga šalje! I, nadalje, Pupovac je ustvrdio kako se mladi danas jako opterećuju time tko je Hrvat, a tko Srbin, puno više nego starije generacije. Licemjerno kad dolazi od nekoga tko je političku karijeru izgradio na – srbovanju i stvaranju podjela. Jer, budimo realni, da nema Pupovca, malo tko bi se uopće opterećivao Srbima u Hrvatskoj, oni ne bi bili bitan čimbenik u politici i tema u medijima, nacionalni bi odnosi svakako bili bolji, a oni ne bi bili politička kategorija, nego manjina kao i svaka druga kad ne bi održavali HDZ na vlasti uz pomoć Plenkovića. A to bi svakako bilo bolje i za Srbe i za Hrvate u Hrvatskoj.

POZDRAV ČITATELJSTVU: U pet godina oko 250 tjednih pregleda

Ovo je, kako sada stoje stvari, moja posljednja kolumna za ovaj tjednik. U oko pet godina pročitali ste oko 250 tjednih pregleda. Mnogi od vas su me znali prepoznati na ulici, prići, porazgovarati – ne mogu reći da mi je to ikad bilo krivo. Od intelektualaca do radnika, od profesora i znanstvenika do običnih malih ljudi, od utjecajnih u politici do kvartovskih dečki, što mi je posebno drago.
7dnevno me nikad nije ni na koji način ograničavalo ni cenzuriralo, na čemu im moram zahvaliti – prilično hrabro od njih, i žao mi je što se moram rastati od vas i ovog tjednika. Stvarno. Ako ste uživali čitajući, onda sam ja uživao pišući. Ako sam vas ponekad naljutio, to je u raspravama o politici neizbježno. U svakom slučaju, imat ćete me prilike čitati i dalje.

Snaga je Ante Tomića u neukosti vlastitog čitateljstva!

Autor:Marcel Holjevac
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.