JADNI DISKRIMINIRANI HDZ! Vladajuća stranka pribjegla strategiji žrtve

Javnost je prošloga tjedna zaintrigirana viješću iz Rijeke u kojoj je vlasnik kafića Tri majmuna na ulazu u svoj kafić napisao kako članovi HDZ-a nisu dobrodošli. Odmah se razvila velika diskusija o ključnom pitanju je li to diskriminacija ili izraz revolta zbog Vladinih mjera koje otežavaju i onemogućuju rad ugostiteljskih objekata. Dilema je lažna. To jest, ne još akt diskriminacije, nego diskriminatorski stav, ali je i izraz revolta. Ta zabrana bi se lakše mogla tumačiti kao revolt da je napisano kako nije dopušten ulazak u kafić članovima Stožera ili Vlade, a ne naprosto svim hadezeovcima i njihovim simpatizerima, kojih ima oko četiristo tisuća. Cijeloj aferi dodatni naglasak dao je predsjednik HDZ-a i Vlade, upotrijebivši kvalifikacije: rasizam, fašizam i slično, što je svakako pretjerivanje u kojemu se miješaju i pogrešno upotrebljavaju pojmovi, što je već uobičajena praksa naših javnih komunikacija. SDP-ovi prvaci su ovaj ispad nastojali opravdati kao kritiku, ali ih je ubrzo snagom šoka zatekla vijest iz Imotskog, gdje je vlasnik restorana “zabranio” ulazak dvojici njihovih korifeja, dakle ne ipak svim pripadnicima te stranke.

Vladajuću je stranku pogodila i druga vijest koja je stigla s naslovnice Indexa na kojoj je stajalo sugestivno pitanje: jeste li čovjek ili ste član HDZ-a, pa je ovisno o tome, ironično, dopušten ulazak na njihove stranice. I opet su iz HDZ-a graknuli: diskriminacija, netolerancija, isključivost, mržnja… Ovdje su i Plenković i njegova ekipa još jednom pali na ispitu principijelnosti. Taj isti urednik tog istog portala nedavno je pozivao na razbijanje i paljenje crkava i na likvidaciju vjernika (također, valjda, ironično), što je samo jedan drastičan primjer njegova govora mržnje. Izrazi netolerancije prema HDZ-u, pa i prema njegovu predsjedniku, mogu se pronaći i u svakom broju Novosti. HDZ nikada nije zbog toga uputio prosvjednu notu, naprotiv, on tu propagandu protiv sebe (i Hrvatske) i financira. Aleksandar Stanković je pak na svome Facebooku napisao: Balašević in, Stepinac out, pokušavajući to naknadno objasniti kao ironiju. Ironija bi bila da je takvo što napisao Velimir Bujanec, netko tko je sklon Stepincu, a ne Balaševiću. Ali ne može biti ironija kad to napiše netko kojemu je Stepinac stran, a Balašević predmet obožavanja.

Eto tako je nakon one desničarske pucnjave ispred Banskih dvora, kako ju je ocijenio sam Plenković, HDZ doživio i agresiju s one druge strane. I jedan i drugi slučaj su iskorišteni za stvaranje strategije žrtve sračunate na pridobivanje dodatnih simpatija tankoćutnih narodnih masa, te na otupljivanje i odbijanje kritike. To je svakako iskušana strategija na kojoj cijeli narodi i države grade svoju poziciju u odnosima s drugim državama i narodima. No, posezanje za ovom strategijom ukazuje na to da se HDZ uoči lokalnih izbora osjeća prilično nesigurno, a sam šef stranke u zadnje vrijeme izgleda prilično nervozno.

Za spomenutu nervozu treba doista imati razumijevanja. Zvijezde mu nisu bile sklone. Sve je počelo tako obećavajuće, turizam je cvjetao, curio je novac iz europskih fondova, BDP je rastao po solidnim stopama, čak su se i dugovi počeli rapidno smanjivati. A premijer je mogao uživati u svojoj poziciji odmahujući na oporbene zadjevice kao što konj repom tjera dosadne muhe. Sada je stvar bitno drugačija. Hrvatsku je pogodio potres u Zagrebu, onda još jedan razorniji u Petrinji, dugovi će eksplodirati, BDP pada sve niže i ne zna se gdje će se i kada zaustaviti. Tu je, naravno, i epidemija s kojom su se Vlada i njezin stožer uspješno nosili u onome prvom naletu. Širenje je zaustavljeno, pokrivani su gubici poduzetnika i radnika, narod se kao u svim krizama homogenizirao oko vodstva, Plenković je kao as europskog ranga i ugleda bio garancijom da će nam Europa pomoći.  U toj su atmosferi održani i parlamentarni izbori koje je HDZ dosta glatko dobio pa bi se moglo reći kako mu je koronakriza čak i koristila. Sada je stanje i raspoloženje bitno drugačije. Država ne može beskonačno pomagati, sve je više nezadovoljnika i kritičara, povjerenje u Stožer je prilično okopnjelo. Kriva ili prava, vlast je uvijek na kraju kriva, kriva što je živa.

Međutim, nisu u pitanju samo zvijezde i samo viša sila. Ima dosta razloga subjektivne prirode zbog kojih popularnost vladajuće stranke opada, iako ankete to uvijek ne pokazuju. Vodstvo ove stranke ozbiljno se posvađalo s vlastitom tradicijom kao i s vlastitim članstvom. Pozivanje na Franju Tuđmana navlači kiseo osmijeh na lice samih pristaša ove stranke. U guranju na centar stranka je izgubila  svoju demokršćansku aureolu do neprepoznatljivosti. Bliža je globalističkim nego nacionalnim vrijednostima, bliža je modernizmu nego tardicionalizmu, što se najbolje očitovalo nasilnim usvajanjem famozne Istanbulske konvencije, koja sama po sebi zaista ne znači ništa, ali je simbolički vrlo važna, to je ulazak u svijet “novih vrijednosti”, to je onaj prijeđeni prag nakon kojega se sve ruši. Koaliranje s HNS-om te sa SDSS-om nije bilo po volji većini članstva jer predstavlja bitno odstupanje od vlastitog svjetonazora i vlastitih političkih ciljeva u ime “inkluzivnosti” po cijenu trulih kompromisa i ustupaka pojedincima i skupinama nesklonim ideji suverene i samostalne države.

Andrej Plenković kao neupitni šef nastupio je s devizom: Stranka će (i država) biti onakva kaku je ja želim. I zasad je u tome uspio. Doista je uspio počistiti sve svoje oponente i konkurente i sve koji ne misle kao on, sve koji misle svojom glavom, sve koje je svrstao u desno krilo (Brkić, Milinović, Stier, Kovač…) Ostali su samo poslušni, često nesposobni ministri, činovnici ili obični sljedbenici koji u njemu vide božanstvo i koji ne mogu ništa izgovoriti a da se ne pozovu na njegovu mudrost i dalekovidnost. Stranka doista funkcionira kao interesna zajednica po načelima čistog klijentelizma. Plenković je uspostavio čisti teorijski model autoritarnog vladanja. Prema onima gore, a to su oni iz Bruxellesa, pokoran je (primjerice, preko noći je odustao od kupnje ruskog cjepiva čim se o tome naumu negativno izjasnila Ursula von der Leyen), prema onima dolje, a to su članovi stranačkih tijela i državni službenici, strog je i arogantan. Rezultat toga je lažni autoritet i vrlo slaba kadrovska struktura. Poslušnici će uvijek svoju poslušnost znati naplatiti, svojim aferama krnjeći ugled stranke. No ni poslušnost nije trajno zajamčena. Dva važna člana stranke na terenu, Damir Jelić, bivši karlovački gradonačelnik i župan, te Josip Dabro, zamjenik župana Vukovarsko-srijemske županije, odlučili su napustiti stranku. To je tek početak. Stampedo će uslijediti nakon prvog osjetnog poraza.

Nezaobilazna je i kontroverzna uloga tzv. mainstream medija. Oni prividno podržavaju Plenkovićev politički smjer. Neprestano su mu sugerirali, a on kao da ih je slijedio, čišćenje stranke po ideološkoj crti, čišćenje od ljutih i opasnih ognjištara i desničara. Plenković je prihvaćen kao manje zlo kad već nije pobijedio, odnosno kao sredstvo  pacificiranja stranke opasnih namjera. Zauzvrat Vlada tim medijima financijski pomaže, jer bez nje bi teško preživjeli. Ta ispomoć je zapravo gojenje guje u njedrima. Ujest će ga čim napravi kakav neoprezan pokret jer su ti mediji tradicionalni protivnici HDZ-a. Sada već otvoreno snažno podržavaju Tomislava Tomaševića, krajnjeg ljevičara, za gradonačelnika Zagreba. Vodeći kolumnisti ne mogu skriti svoju netrpeljivost.

Rezultat svega, i onoga što je objektivno i onoga što je subjektivno, i onoga na što se nije moglo utjecati i onoga što je plod vlastite politike, jesu krajnje neizvjesni izgledi s kojima se HDZ približava svibanjskom odmjeravanju snaga. HDZ je računao na osvajanje svih većih gradova, no prema svim procjenama, od svega toga neće biti ništa. Izbore u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku, Vukovaru i drugim gradovima HDZ dočekuje s imenima koja ne obećavaju puno.