Islamsko-nacionalistička namjera etničkog ubojstva Hrvata u Federaciji BiH

Autor: Nikica Gović

U neredima u Bosni koji su, očito pomno pripremani i tempirani, počeli u kantonima s bošnjačkom većinom sudjelovalo je sveukupno oko pet tisuća ljudi. Među njima je bilo mnogo fundamentalnih islamista i salafija dovezenih sa Sandžaka. Meta su bile zgrade županijskih vlasti koje su branili loše opremljeni policajci i u tome nisu uspijevali. Bilo je pitanje sata kada će se preliti na konačan cilj, a to je Mostar i zapadna Hercegovina

Neredi u BiH već su u javnosti slikovito nazvani “bošnjačkim proljećem”, što zbog toga jer neodoljivo podsjećaju na scenarije kojima su počinjala arapska proljeća prošle godine, a koja su sva završila političkim debaklom i eliminacijom ili barem djelomičnom eliminacijom sekularnih država, što zbog toga jer jedan dio hrvatske javnosti i novinara, iako u manjini, vrlo dobro razumije što se u BiH događa. Točnije što se događa u Bosni, trebalo se dogoditi u krajnjem cilju u Hercegovini – ali na sreću nije. Iako se više ne divlja i ne pale se zgrade koje su, poput deponija austrougarskog arhiva, prije svega nasljeđe kršćanskog dijela povijesti i kulturnog kruga, situacija u BiH i dalje tiho tinja i tako će biti još dugo, dok god se ne nađe politički model opstanka te zemlje koja je, i skoro 20 godina nakon pregovora u Daytonu, tvorevina pod patronatom međunarodne zajednice instuticionalizirane kroz osobu Visokog predstavnika.

Suština prosvjeda za koje su loše socijalno stanje i visoka stopa nezaposlenosti ljudi u BiH bile samo ”okidač” – apel je da se ukinu kantoni. To ne znači ništa drugo nego da se Federacija u kojoj žive i koju ”dijele” Bošnjaci i Hrvati postane isključivo bošnjačka politička i ustavna jedinica. Prosvjedi su počeli, što su malobrojni autori vrlo dobro primijetili, na dan otvaranja Olimpijskih igara u Sočiju, svjetski važnog događaja koji je zadnjih mjeseci postao svojevrsni obrazac za metu islamističkoga terorizma.

Erdogan uzvraća udarac. Tako bi se to moglo shvatiti na način koji je najbliži istini. Turski premijer, nakon što mu je prošle godine centristička struja u politici NATO saveza, kojeg je Turska članica, naložila uzmak nakon krvavih nereda u Istambulu, sad je uzvratio udarac s islamskim nacionalizmom i to na teritoriju na kojem njegova vlada kontrolira sve političke procese, a koji je u srcu Europe. Znak NATO savezu da prisili Erdogana na uzmak definitivno je bio trenutak kad je za vrijeme nereda uhitio generale turske vojske, jedinog i neupitnog čuvara turske sekularnosti.

Fundamentalni islamisti sa Sandžaka

U neredima u Bosni koji su, očito pomno pripremani i tempirani, počeli u kantonima s bošnjačkom većinom sudjelovalo je sveukupno oko pet tisuća ljudi. Među njima je bilo mnogo fundamentalnih islamista i salafija dovezenih sa Sandžaka. Meta su bile zgrade županijskih vlasti koje su branili loše opremljeni policajci i u tome nisu uspijevali. Bilo je pitanje sata kada će se preliti na konačan cilj, a to je Mostar i zapadna Hercegovina. Pokušaj organiziranja nereda u Mostaru, Ljubuškom, Čapljini i drugim mjestima s većinskim hrvatskim stanovništvom izvele su neke nevladine udruge bliske stranci Radom za boljitak i HSP-u BiH. Počeli su se okupljati već u petak popodne u Mostaru, i malo tko je rekao da je model isti. Prosvjednici su bili uglavnom iz istočnog Mostara u kojem živi bošnjačka većina. Taj stari način izazivanja sukoba između Hrvata i Bošnjaka koji je kroz ratna sjećanja i haaške presude još uvijek svjež, prepoznali su vodstvo HDZ-a, čija je zgrada odmah spaljena skupa s hrvatskom zastavom, i hercegovački franjevci.

Prema svjedočenju Dragana Čovića, cijelu noć su obilazili ljude i odgovarali ih od oružja i pozivali na mir i pribranost. Koliko je sve bilo koordinirano i unaprijed pripremljeno govori i činjenica da je prvakinja stranke Radom za boljitak, po nacionalnosti Hrvatica, ali po političkom uvjerenju bošnjačka unitaristica, nekoliko dana prije početka prosvjeda na molitvenom doručku kod predsjednika Obame kazala kako su upravo županije veliki financijski teret katastrofalnog socijalnog stanja u Federaciji i da bi bilo lakše ako bi se ukinule, podupirući time islamsko-nacionalističku namjeru etničkog ubojstva Hrvata u Federaciji.

Britanski ministar vanjskih poslova, William Hague, kako se neslužbeno doznaje, više puta je od ministrice Pusić tražio da se pitanje odnosa u BiH riješi s dva konstitutivna naroda, Bošnjacima i Srbima, na što ona nije pristajala. Velika Britanija ono što nije uspjela u ratu, ni u Daytonu iz čijih se pregovora bila potpuno povukla, pokušava sada. Pitanje je samo je li joj za to poslužila Turska ili je Turskoj poslužila Britanija. Obavještajna i operativna uloga Velike Britanije je bila presudna za dolazak mudžahedina u BiH, izazivanje sukoba između Hrvata i Bošnjaka koji su dotad ratovali zajedno u obrani od velikosrpskog agresora, te ukorijenjenju i ostanku islamske ideologije u Bosni sve do današnjih dana.




Turska je počela pregovore s EU-om istoga dana kad i Hrvatska i to pod britanskim predsjedanjem. Iako je Turska, kao svjetska sila, de facto od pregovora odustala, drži ih otvorenim tek kao uporište za veze s EU-om, ne smije se zaboraviti da su te noći 2005. pregovori počeli kao rezultat političke trgovine. Velika Britanija je propuštanje Hrvatske u proces pregovaranja uvjetovala propuštanjem Turske kojem su se protivile neke stare zemlje članice, najviše Austrija.

Zločini nad hrvatskim stanovništvom

Britanska obavještajna služba MI6 je izravno za rat u BiH novačila mudžahedine u Pakistanu, koji su u BiH počeli dolaziti 1992. preko Hrvatske. Te godine pod britanskim patronatom obavljeno je njihovo prvo postrojavanje pred travničkom medresom. Cilj je bio razbiti obranu od srpskog agresora i sukobiti saveznike – Hrvate i Bošnjake, što se i uspjelo 1993. Suvremenici se još sjećaju da su u danu kada su mudžahedini ubijali Hrvate po Lašvanskoj dolini i svojim izmetom oblijepili franjevačku crkvu i samostan na Gučjoj Gori, britanski vojnici organizirali spašavanje medvjedića i to je bila vijest koja je obilazila svijet. U budućoj arhitekturi prostora ostalog nakon raspada bivše Jugoslavije i međunarodnog priznanja Hrvatske, Hrvate je trebalo uvući u sukob i njihovu krivnju za rat izjednačiti s krivnjom Miloševićeve politike i na taj način ako se nije mogla održati Jugoslavija. Za sve to je, podsjetimo, poslužila i famozna salveta na kojoj je Tuđman, navodno Paddyju Ashdownu, crtao buduću podjelu BiH. A kad je prikazana na sudu u Haagu izgledala je poput neke dječje brčkotine. Paddy Ashdown je od 2001. do 2005. bio i Visoki predstavnik i za njegova mandata je uglavnom generiranim aferama, poput Hercegovačke banke, napravljeno najveće etničko čišćenje Hrvata u postdaytonskoj BiH.




Na suđenju u Haagu u predmetu Hadžihasanović-Kubura, kroz svjedočenje zapovjednika britanskog bataljuna Unprofora Alastaira Duncana i još nekoliko njegovih kolega, bjelodano je pojašnjeno da su međunarodne snage potpuno ignorirale zločine koje su mudžahedini počinili u srednjoj Bosni. Na upit suca o kampovima za obuku i utvrđenim zločinima nad hrvatskim stanovništvom, Duncan je kazao da ih nije primijetio. Dolazak mudžahedina u BiH se provodio posredstvom Agencije za pomoć zemljama trećeg svijeta – Third World Relief Agency – čiji su osnivači sudanski diplomati koji su bili u izravnoj vezi s Osamom bin Ladenom, ali i s Alijom Izetbegovićem koji ih je snažno podupirao, pa su u Upravni odbor TWRA ušli i visoki dužnosnici Izetbegovićeva SDA.

Ova načelna i kratka retrospektiva geneze hrvatsko-bošnjačkog sukoba je potrebna da bi se bolje shvatilo što se danas događa u BiH pod zavjesom siromaštva i besposlice. Daytonski sporazum je zaustavio rat, ali nije predvidio na koji način u BiH treba stvoriti kvalitetan mir. Amerika se ubrzo nakon potpisivanja Sporazuma u Parizu povukla iz procesa, Europsku uniju budućnost BiH uopće nije zanimala, osim kako na Haaškom sudu i u međunarodnom javnom mnijenju izrelativizirati ili prikriti propuste i velike igre kojima su politička vodstva pojedinih zemalja članica, prije svih Britanije, Švedske i Nizozemske, sudjelovala u zločinima koji su se u toj zemlji događali u neviđenim razmjerima. Te kako na sudu u Haagu, politikom optuživanja, preraspodijeliti krivnju između Hrvata i Srba, namijenivši Bošnjacima ulogu žrtava. Zanimljivo je da su prvi haaški istražitelji, vezano za zločine koje su počinili pripadnici Armije BiH u sklopu koje su mudžahedinske postrojbe ratovale kao legitiman dio, u BiH – i to najprije u Travnik – stigle tek početkom 2002., pet mjeseci nakon terorističkih napada na New York, 11. rujna.

Turska bi igrala vodeću ulogu u BiH

Sve te godine, osobito nakon Tuđmanove smrti, hrvatska politika nije imala nikakav odnos prema svom narodu u BiH, u kojoj je čak i glavni kohezijski faktor – Katolička crkva duboko podijeljena. Sanader je za sitne bodove Velike Britanije raskolio jednu jedinu stranku s nacionalnim predznakom na dvije – HDZ i HDZ 1990. U to vrijeme, uz potporu Amerike motiviranu američkim interesima na Bliskom istoku, procese u Federaciji počinje preuzimati Turska. Na papiru i po Ustavu i Ataturkovoj ideji – sekularna država, ali kojoj je već godinama na čelu Vlade uvjereni islamist i konzervativac Redžep Tajip Erdogan. Poznata je rečenica njegova ministra vanjskih poslova Ahmeda Davutoglua prigodom prvog posjeta Sarajevu: ”Bosna se vraća kući”. Davutoglu je prijatelj bivšeg Reisa i glavnog islamskog ideologa efendije Cerića. Godine 2001. je predstavio turski vanjskopolitički program kroz dokument nazvan ”Strategijska dubina – međunarodni položaj Turske” i razradio principe neoosmanizma, koji ujedno postaje i novi geopolitički pojam.

U tom dokumentu Davutoglu iznosi da je Turska sljednica svih stoljeća osmanske prošlosti, tijekom koje su postavljeni trajni povijesni, ekonomski i mentalitetni temelji, te da Turska i danas ima mogućnosti i pravo na tim prostorima igrati vodeću ulogu. I da kao sljednica Otomanskog carstva ne može biti epizodist već protagonist na cijeloj međunarodnoj sceni. Zato je sasvim logično da se upravo on prije tjedan dana u Sarajevu pojavio kao šef i pozvao na rješenje problema u BiH. Taj dolazak u Sarajevo je bio snažna simbolika sadržajno ispunjena tek pukim formalnim govorom. Zato se i s pravom sumnja da širenje turskog utjecaja u BiH provodi turska udruga TIKA sastavljena od tursko-pakistanskih struktura. Na čelu te udruge je Serdar Car, bivši šef turskih obavještajnih službi. Sumnjiči ju se da je kroz donaciju stočnoga fonda u BiH uvela i virus šuge. TIKA, prema mišljenju dobro upućenih ljudi iz struktura BiH, imala je glavnu ulogu u sastavljanju Vlade Federacije BiH, a za hrvatsku kvotu je bio angažiran Ivan Nagulov, direktor turskog poduzeća u vlasništvu obitelji Lijanović. Zbog toga je i logično da su upravo predstavnici stranaka Radom za boljitak i HSP-a BiH dio vlasti na razini Federacije, a njihovi predstavnici ”uvoze” prosvjednike iz istočnog u zapadni Mostar, a Karolina Pavlović u Washingtonu promovira neoosmanski koncept bosanskoga unitarizma. TIKA je, baš kao i britanska obavještajna struktura vrlo dobro povezana s ostacima starih struktura koje čine bivši dužnosnici i oficiri KOS-a i Udbe, koji i dalje nesmetano djeluju u Federaciji i imaju izvanredne odnose sa starim vezama u Beogradu i Republici Srpskoj kojoj ovakva situacija u Federaciji apsolutno ide u prilog, što je razvidno i iz njihovih izjava. I upravo ta snažna paraobavještajna struktura stoji iza organizacije i operacionalizacije prosvjeda koji su predstavljeni kao socijalni.

Dolazak premijera Milanovića u Mostar, osim što je bio poruka Hrvatima da ostanu mirni, označio je i jači angažman Hrvatske oko situacije u BiH. Održati svoj narod u BiH Hrvatskoj nije samo ustavna obveza ili političko pitanje, već i prvorazredno sigurnosno pitanje. Taj zaokret se vidio u još jednom potezu kojeg je malo tko primijetio – odustajanju od koridora Neum i požurivanju izrade studije za gradnju pelješkog mosta. Koridor Neum je inače bio britanska umotvorina kojom bi se Hrvatsku nakon ulaska u EU spriječilo, i to iz sigurnosnih razloga, da na vrijeme uđe u Schengen, odnosno da uđe jednom kad Srbija i Crna Gora uđu u EU i u Schengen u paketu. Ali za ostvariti jači diplomatski i politički angažman u BiH treba naći odgovor na ključno pitanje koji je još uvijek u razini najteže matematičke nepoznanice. A to je – kako bi BiH trebala izgledati da dugoročno bude održiva i preraste u državu?

BiH je isključivo problem Europe

Europski parlament je nedavno donio rezoluciju čiji sadržaj podržava jedini mogući koncept opstanka BiH, a to je koncept poštenog federalizma i konstitutivnosti triju naroda i svakako decentralizacije Sarajeva. Rezolucija, međutim, treba dobiti legitimitet i u vladi Europske unije, točnije Europskoj komisiji i osobito u politici visoke predstavnice za zajedničku vanjsku politiku i sigurnost. BiH postaje i isključivo je problem Europe. Što će Europa učiniti? Sudeći prema izjavama povjerenika za proširenje Fuelea, zasad ništa značajno. Europska unija je u godini u kojoj je zabavljena sama sobom, u godini izbora i kombinatorike za glavne pozicije unutar Kluba.

To znači da još neko vrijeme možemo očekivati samo status quo, bez ikakvih konkretnih poteza. Za to vrijeme, posebno dođe li do novih prijevremenih izbora, Turska i dalje ostaje glavni igrač. Sa starom pričom.

11. broj – 21.2.2014

Katolička crkva se, ponajviše za Benediktova pontifikata, jedina ozbiljno uhvatila u koštac s problemom pedofilije

10. broj – 7.2.2014.
Ukrajina – sfera ruskih interesa i meta za destabilizaciju Zapada

9. broj – 31.01.2014.
Stiže opasno vrijeme – načeta “zvijer” grist će sve što stigne

8. broj – 24.01.2014.
Patrijarh Irinej u svojoj božićnoj čestitci opet iscrtao granice tzv. velike Srbije

7. broj – 17.01.2014.
Obrat u slučaju Perković-Mustač – shizoidna situacija, dosad neviđena u pravosudnoj praksi civiliziranoga svijeta

6. broj – 10.01.2014.
Slučaj Perković-Mustać – pogubna priča za cijelu tzv. hrvatsku elitu

5. broj – 27.12.2013.
Izručenje Josipa Perkovića Njemačkoj moglo bi označiti početak lustracije u Hrvatskoj!

4. broj – 20.12.2013
Dr. Željka Markić – svjetlo u mraku hrvatskog udbaškog teatra

3. broj – 13.12.2013
Srbi žele u miru dobiti izgubljene ratove

2. broj – 06.12.2013
Tjednik 7DNEVNO – Bez zadrške do istine bez ideološkog predznaka

1. broj – 29.11.2013
Ljubavni trokut Stipe Vokić-Ivana Čalić-Milijan Brkić presuđuje Sanaderu u najvećoj korupcijskoj aferi Fimi media?!

Autor:Nikica Gović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.