wikipedia
wikipedia

Srbija ne priprema rat protiv Hrvatske – samo zato jer nema čime

Autor:

'Srbija nam nije neprijatelj', rekao je danas Zoran Milanović. Istovremeno, neki lijevi portali pišu kako su desne stranke okupljene u udruzi POMAK "sišle s uma" jer su izdali priopćenje u kom navode da Srbija provodi agresiju kojoj "nedostaje samo onaj vojni dio, no nismo sigurni da i on nije već pripremljen te da je u tijeku."

Smatrao tko POMAK i Alića redikulima ili ne, jedini razlog radi kojeg Srbija nije do sad već pokrenula novi rat protiv Hrvatske kako bi povratila “vekovne srpske zemlje” je što im je vojska u takvom stanju da nisu u stanju ratovati ni protiv općine Svinjarevci, i jer su trenutno međunarodne okolnosti takve da za to jednostavno nemaju nikakvih preduvjeta.  Nije da se Šešeljevi četnici koji vladaju Srbijom inače ne bi pokušali osvetiti za poraz. A još manje su nam ga oprostili, i pomirili se s njim.

Propagandni rat je već na djelu!

Svakoj vojnoj agresiji uvijek prethodi artiljerijska priprema u vidu propagandnog rata, te psihološke pripreme domaće javnosti. Potonja se uvijek sastoji od prikazivanja vlastitog naroda kao “žrtve” – u ovom slučaju “ustaša koji su proterali s vekovnih ognjišta xy stotina tisuća Srba”, da ne govorimo o Jasenovcu za koji se “treba osvetiti”, a “onih drugih” kao vječne prijetnje i kao neljudi, nevrijednih postojanja. Ustaša, u ovom konkretnom slučaju. Propagandni rat protiv Hrvatske je u Srbiji davno započeo, još nakon ubojstva Đinđića, i od onda eskalira. Srbija se, unatoč svojim europskim ambicijama, sve više radikalizira, i taj proces radikalizacije je danas dosegnuo praktički razinu iz vremena Slobodana Miloševića. Bilo kakva svijest o odgovornosti Srbije za ratove devedesetih, ako se ikad i počela pomaljati ispod ruševina Vukovara i Srebrenice, je potisnuta i potiskuje se sve više. Vlasti u Srbiji otvoreno rehabilitiraju četnički pokret kao “antifašistički”, dok istovremeno i krajnje umjerenim, pa i jugocentričnim hrvatskim političarima, spočitavaju ustaštvo i na najblažu kritiku ponašanja službene Srbije. Paranoja i strah, te osjećaj ugroženosti, ponovo caruju Srbijom, a paranoja i jest ono što je Srbiju odvuklo u fašizam osamdesetih, i rezultiralo pokušajem, posve bespredmetnim, teritorijalne ekspanzije devedesetih. Bespredmetnim, jer Srbija izumire, demografski je propala država kao i Hrvatska pa i gore, i nema kime naseliti ni teritorij koji joj je preostao.

Da bi se razumjelo agresivno ponašanje Srbije, koja zadnjih dana Hrvatskoj šalje note kao da je Berlinska filharmonija a ne država, treba se vratiti uzrocima (ne povodima!) zadnjeg rata. Geneza fašizma u Srbiji osamdesetih, kao bolesti koja ne zahvaća pojedince već isključivo kolektivitet kao takav jer se bazira na psihologiji masa (pa je stoga besmisleno dijeliti ljude na “fašiste” i “antifašiste”), je praktički jednaka genezi nacizma u Njemačkoj tridesetih. Ekonomska katastrofa osamdesetih, hiperinflacija, pad standarda za oko 30% u odnosu na sedamdesete, nestašice, redukcije, restrikcije, sve je to stvorilo osjećaj egzistencijalne nesigurnosti, i potrebu za snažnim i autoritativnim vođom. Sam po sebi, on ne bi bio dovoljan da iznjedri Miloševića; s tim su se suočavale i druge republike.

Osamdesete se vraćaju u Srbiji

No ključan je osjećaj nacionalnog poniženja: neuspjeh projekta Jugoslavije kao srpske države, uz demografski gubitak mitskog Kosova. Srbija je, za razliku od ostalih republika, i prije Prvog svjetskog rata imala svoju državu – i izgubila je u SFRJ. Dok je ostalima status u federaciji bio uglavnom zadovoljavajuć dok Srbija nije krenula u ekspanziju i postala prijetnja ostalima, jer su sličan status imali i stoljećima prije, uz izuzetak donekle Hrvata koji su se formirali u modernu političku naciju revolucionarne 1848-49, ali bez ostvarenja pune državnosti u formalno-pravnom smislu, Srbija iz očitih razloga nije mogla pristati na status tek jedne od šest ravnopravnih republika. Ako je u doba Titove diktature nezadovoljstvo tek tinjalo, osamdesetih se razbuktalo: Srbija ne samo da se nije uspjela nametnuti kao hegemon u Jugoslaviji, već je Jugoslavija, zbog koje se Srbija odrekla državnosti, osamdesetih postala “bolesnik na Balkanu”, država s hipotekom propalog društvenog uređenja. Usto, država u nikad javno proglašenom bankrotu, ali nesposobna servisirati kamatu na dug, s vakuumom nastalim nakon smrti diktatora koji je, dok je bio živ, bio supstitut za nepostojeće i nefunkcionalne institucije sistema. Jugoslavija nakon 1982., kad je prestala s plaćanjem obveza međunarodnim kreditorima i time ostala bez izvora financiranja, nije bila u stanju riješiti niti jedan funkcionalni problem stanovništva, od redovne opskrbe energentima i uvoznom robom do upisa nekretnina u gruntovnicu, od popravka cesta do dobave lijekova za bolnice. Korupcija je prodrla do najnižih slojeva, i čitav sustav je funkcionirao tek preko veza i poznanstava, neformalnih društvenih grupa koje su funkcionirale mimo institucija države po sistemu “ja tebi ti meni”, dok je država to tolerirala kako kotao socijalnog nezadovoljstva ne bi eksplodirao. Ekonomija koja je sedamdesetih ubrzano rasla povećavajući vanjski dug za gotovo 20% godišnje, i čiji je rast bio baziran isključivo na zaduživanju, se doslovce raspala kad su kreditori zavrnuli slavinu. Novac građana u bankama je ostao blokiran, kreditiranje stanovništva i privrede praktički obustavljeno. Izvozilo se po cijenama nižim od troškova proizvodnje samo da bi se došlo do bilo kakvog konvertibilnog, pravog novca (jugo-dinar je bio nešto kao monopoli novac, kojeg bi se naštampalo “koliko treba”).

Kap koja je prelila čašu je bilo Kosovo, a Albanci zauzeli mjesto koje su u Njemačkoj tridesetih zauzimali Židovi, mjesto unutarnjeg, nevidljivog neprijatelja, neprijatelja koji je “među nama” i tim opasniji što je nevidljiv: njihova kompaktnost i upućenost jednih na druge, uz kutlurološku različitost, je ostavljala dojam kako se radi o “zavjereničkoj” organizaciji koja se urotila da uništi srpstvo. Masovno iseljavanje Srba s Kosova, često pod pritiskom Albanaca, je samo mobiliziralo Srbe na rat i svrstalo ih uz Miloševića. Ako netko misli da je to ludilo završilo porazom Srbije 1995. i NATO bombardiranjem 1999. – nije. O tome najbolje svjedoče politički procesi koji su na vlast u Srbiji doveli, redom, suradnike najgorih ratnih zločinaca poput Šešelja i Miloševića. U umivenom, obrijanom, euroatlantskom izdanju – ali nitko ne treba misliti da je današnji Vučić, Vučić v. 2.0, nov i unaprijeđen, u suštini različit od Vučića koji je devedesetih pozivao da se za jednog ubijenog Srbina ubije sto muslimana. Isto važi za “Tomu grobara”, Vulina, Dačića. Potonji je bio Slobin “mali od kužine”. Srbija, dakle, nikad nije denacificirana, i sve snage koje su osamdesetih pokrenule ratnohuškačku propagandu, kao preteču fizičke gole agresije, od SANU do srpske politike i stranaka, su iz rata izašle takoreći nedirnute – i nereformirane. Nešto kao komunisti i UDBA u Hrvatskoj nakon dolaska demokracije devedesete, što svakako ide na ruku Srbiji.

Bolesnik na Balkanu kojeg nitko ne želi liječiti

Pravog otpora tome iz Hrvatske nije bilo, niti je Hrvatska na denacifikaciji Srbije ikad jasno inzistirala, a kako bi i mogla kad niti sama nije donijela zakon o lustraciji kojim bi se starim komunističkim kadrovima i pripadnicima represivnog aparata komunističkog režima zabranilo kandidiranje za javne funkcije? S te strane, nismo ni od Srbije mogli tražiti isto. Usto, u Hrvatskoj su na djelu procesi kojima se pokušava revidirati ishod zadnjeg rata, difamacijom branitelja (“ustaše”) i amnestijom pete kolone i suradnika okupatora i agresora (“antifašisti”), a ti procesi su poticani upravo s “demokratskog” zapada koji ima svoje interese. Usto, Srbija ponovo osjeća da dobiva na važnosti zbog obnovljenog sukoba SAD i Rusije, i njeno ponašanje spram susjeda postaje sve agresivnije, naročito spram Hrvatske. A kad se pogleda djelovanje Srba u Hrvatskoj, recimo Milorada Pupovca, nije teško vidjeti da i on radikalizira retoriku, i da s agresivnijim tonovima iz Srbije i njegov nastup postaje agresivniji. Zahtjevi da se prestane slaviti Oluja, vrijeđanje hrvatskih političara sred Hrvatske od strane srbijanskih delegacija, protivljenje rehabilitaciji Stepinca (dok je Hrvatska odšutjela istu takvu sudsku rehabilitaciju Draže Mihajlovića!), i tako dalje, bez neke jasne reakcije iz Hrvatske, samo potiču agresivno ponašanje službene Srbije, a i neprijateljstvo spram Hrvata jača u Srbiji. Istovremeno, Hrvati u Srbiji su sustavno zastrašivani i pod pritiskom su uglavnom odustali od toga da se uopće izjašnjavaju kao Hrvati, te su većinom ili napustili Srbiju ili posve asimilirani.

Treba li ignorirati čitavu stvar, kako kaže Milanović koji tvrdi kako “Srbija nije neprijatelj” niti prijetnja, ili biti paranoičan oko Srbije i fokusiran na prijetnju izvana? U ovom trenutku Hrvatska ima većih problema od Srbije, a ni Srba u Hrvatskoj nema toliko da bi mogli, u ovom trenutku, krenuti s balvanima ili pokrenuti neku veću neprijateljsku akciju. Ali činjenica je da Pupovac i ostali iskušavaju granice strpljenja i tolerancije, odnosno, testiraju koliko daleko mogu ići. Na ruku im ide politička klima u Hrvatskoj, nedostataka samopouzdanja, osjećaj krivnje i potreba “urbanih” i antifa-Hrvata da svoju moralno-političku podobnost dokazuju podložnošću Srbiji, što je uostalom skoro cijelo stoljeće bio dobar recept za uspjeh i društveni ugled. Bilo kakav pogled na Srbiju kao ono što ona u ovom trenutku jest – “Gedžistan”, kako ju je jednom krstio Bogdan Bogdanović, disident od Miloševićevog režima, je “ustaški” i moralno neprihvatljiv za širu javnost.

No, stvari bi se mogle promijeniti, a Hrvatsku bi razvoj situacije mogao lako zateći mentalno, propagandno, pa i vojno nepripremljenu. Srbija nam, u ovom trenutku, budimo realni, jest neprijatelj, samo što to neprijateljstvo nema priliku preliti u konkretne akcije. Tonovi koji dolaze od vlade u Srbiji su sve prije nego prijateljski, i otkrivaju da Srbija nije odustala od svoje uloge hegemona na Balkanu, samo trenutno nema sredstava kojima bi taj hegemonizam u praksi provela. Propagandni rat i pozivanje na obranu srpske nejači od ustaške kame sve više neugodno podsjeća na osamdesete, tonovi u srpskim medijima sve više vuku na “ono vrijeme”. Sve se to, jasno, odražava i na međuetničke odnose u Hrvatskoj, koji su lošiji nego prije desetak godina, a to je rezultat slabosti hrvatskih vlasti i nespremnosti da stvari postave na svoje mjesto, kao i nedostatka bilo kakvih saveznika. Njemačka nam, u ovom trenutku, sasvim sigurno nije saveznik, i to ne samo kad se radi o Srbiji, već i kad se radi o svemu drugom. SAD, naslijedi li Obamu Hillary Clinton, još manje. Koliko god to nekima zvučalo kao hereza, Hrvatska treba raditi i na zbližavanju s Rusijom, kako se ne bi dovela u situaciju da danas-sutra bude predstraža zapada u ratu koji Hillary već planira protiv Putina.

Treba li Srbiji, dakle, uopće poklanjati pažnju? Zapravo, najbolje bi bilo ponašati se po receptu koji je predložio pokojni diktator Josip Broz. Živjeti kao da će vječno biti mir, a pripremati se kao da će sutra biti rat. Jer, ako su Hrvati i spremni Srbiji oprostiti ratna zbivanja devedesetih, Srbija nama očito nije spremna oprostiti, i čeka priliku da se osveti. U Srbiji gotovo da ne postoji svijest o tome da su Srbi prouzročili ratove na Balkanu, i da su krivci za brojne žrtve – oni dobrim dijelom sebe vide kao nedužne žrtve “belosvetske” i ustaško-džihadske zavjere protiv srpstva.

Kao što je poraz Njemačke u Prvom svjetskom ratu bio uvod u onaj idući, i motivacija Nijemcima da pokušaju “ispraviti povijesnu nepravdu”, tako bi poraz Srbije u ratovima devedesetih mogao biti uvod u novi rat. Tim više što je poraz Srbije devedesetih bio nepotpun, nedovoljan da bi iskorijenio uzroke rata u samoj Srbiji, u epicentru zaraze, onako kako je to urađeno u Njemačkoj nakon kraha Hitlera. Devedesetih su uklonjene tek metastaze, ali nitko nije udario na centar odakle se rak proširio, i bolest bi, promijene li se međunarodne okolnosti, ponovo mogla uzeti maha. Srbija za sad neće kretati ni u kakve ratove, ali ne zato jer ne bi, nego zato jer ne može. Hrvatska zato treba osjetno odlučniju vanjsku politiku, koja će Srbiju dovesti u položaj da se pravda i objašnjava, a ne stalno biti u defanzivi. To bi, uostalom, najviše koristilo samoj Srbiji, koja i dalje živi na istim mitovima. Srbiji, kao i kroničnom alkoholičaru, treba pomoć da bi se riješila svojih “ovisnosti” koje je vuku u nove probleme sa susjedima i svijetom – ali, ona sama od sebe nikad neće priznati da joj je ta pomoć potrebna, dok je prilike ne natjeraju.

Autor:

ZADNJE VIJESTI