Sredstva EU fondova preusmjerili u privatne džepove, u čemu kumuje i gradska vrhuška!

Jedan od riječkih kulturnih simbola i registriranog kulturnog dobra RH, zgrada "Teatro Fenice", najbolji je primjer na koji se način Grad Rijeka skrbi o svom kulturnom dobru, ali i primjer zakulisnih mutnih poslova koji se iza toga "valjaju", upozorila je gđa. Slavica Šota, jedna od čelnih osoba Udruge Riječki pokret otpora i jedna od poznatijih "zviždačica" .

I Rijeka se, uz još osam hrvatskih gradova, ovih dana službeno kandidirala za laskavu titulu Europske kulturne prijestolnice 2020. godine. Pravilno, rekli bismo, jer je Rijeka grad bogatog kulturnog nasljeđa temeljenog na turbulentnoj povijesti i državno-političkim mijenama, od kojih je svaka gradu na Rječini podarila ponešto i u području kulture.

Nažalost, jedan veliki problem udaljit će Rijeku od realizacije proklamiranog cilja njezinih čelnika, a taj je, što grad sustavno klizi prema totalnoj degradaciji kulture same, uz istodobni permanentni razvoj kulta političkog mafijašenja, zbog kojeg grad danas grca u bezbrojnim višemilijunskim aferama za koje nitko ne odgovara, ima propalu industriju, a osim lijepo uređenog Korza prepunog uslužnih djelatnosti, ostatak grada nudi otužnu sliku propalih fasada arhitektonski vrijednih građevina, bezvrijednih poslovnih prostora i jedva preživljavajućih trgovina

‘Teatro Fenice’ – simbol nebrige

Jedan od riječkih kulturnih simbola i registriranog kulturnog dobra RH, zgrada “Teatro Fenice”, najbolji je primjer na koji se način Grad Rijeka skrbi o svom kulturnom dobru. Oronula, potpuno devastirana zgrada izuzetne arhitektonsko-kulturne vrijednosti (sa svojih oko 2000 mjesta za posjetitelje, to je secesijsko zdanje po smještajnom kapacitetu najveće kazalište u ovom dijelu Europe), istodobno je i simbol nebrige Grada za očuvanje svoje kulturne baštine. Ali ne samo nebrige, nego i sumnjivih i zakulisnih mutnih poslova koji se iza toga “valjaju”, upozorila je gđa. Slavica Šota, jedna od čelnih osoba Udruge Riječki pokret otpora i jedna od poznatijih “zviždačica”.

Ona se, izgubivši povjerenje u domaća pravosudna tijela, obratila Europskom uredu za borbu protiv prijevara (OLAF) nakon što joj je postalo očito kako će bespovratna sredstva iz EU fondova na koja računa Grad Rijeka, zlouporabiti “lokalni politički moćnici”. Evo što Šota kaže:

“Zgrada ‘Teatro Fenice’ je do 2005. bila u vlasništvu tvrtke ‘Rijekakino’. Te iste godine tvrtku je kupila tvrtka ‘Rijekatekstil-Domus’, u vlasništvu kontroverznog riječkog tajkuna Mirka Pavičića, ‘najbogatijeg Riječanina’, poznatog po svojoj ulozi u sistematskom uništavanju i privatizaciji’ velike i za širi riječki razvoj ključne tvrtke ‘Brodokomerc’, u kojoj je bio komercijalni direktor. Na njezinim ruševinama Pavičić osniva tvrtku AMEC sa sjedištem u Rijeci, u koju povlači sva važnija zastupništva iz propale tvrtke. Njegov ‘Rijekatekstil-Domus’ ima u vlasništvu i zakupu brojne atraktivne poslovne prostore u gradu Rijeci te Pavičić postaje stvarni vladar grada Rijeke koji potpomognut lokalnim političkim moćnicima i djelom sudstva dolazi u poziciju da ucjenjuje i diktira razvoj grada.

Grad pogoduje vlasnika

Nakon što je došao u posjed tvrtke ‘Rijekakino’ i zgrade ‘Teatro Fenice’, ona je prepuštena nemaru i propadanju te je 2010. zbog lošeg stanja i propadanja krovišta uslijed prokišnjavanja zatvorena za javnost. Te iste godine ‘Rijekakino’ prijavljuje obnovu zgrade u program javnih potreba za kulturu Grada Rijeke, iako za kulturno dobro odgovornost mora snositi njegov vlasnik, a ne Grad. Ipak, Grad pogoduje vlasniku te program sanacije i obnove krova i pročelja građevine stavlja u program Kapitalnih donacija i pomoći u zaštiti i očuvanju kulturnih dobara Grada Rijeke!!! Time se privatni interes predstavlja kao javni budući bi vlasnik morao sanirati zgradu i staviti je u javnu funkciju. Na žalost”, kaže Šota, “inspekcijske službe Ministarstva kulture RH po tom pitanju nisu učinile ništa iako su to bile dužne učiniti.

U 2011. iz sredstava spomeničke rente Grada Rijeke bila su osigurana sredstva u iznosu od milijun kuna za sanaciju krovišta, ali nakon polučene obavijesti o dodijeljenim sredstvima, tvrtka ‘Rijekakino’ nije se odazvala potpisivanju ugovora temeljem kojeg bi joj ta sredstva bila i isplaćena, uz obrazložbu da su sredstva nedostatna! Već naredne godine”, prema riječima naše sugovornice, “dolazi do nemoralne ponude i ucjene vlasnika zgrade prema Gradu Rijeci jer je Dragan Rukavina, direktor ‘Rijekakina’ i desna ruka Mirka Pavičića pozvao Grad Rijeku na zamjenu nekretnina. Uvjetovao je zamjenu ‘Teatra Fenice’ za atraktivne gradske prostore u središtu grada čime bi Grad Rijeka bio doveden u poziciju gubitka prihoda od njihova zakupa.”

Nakon što je ta informacija procurila u javnost, reagirala je Šota s grupom građana te su gradske vlasti bile primorane tu ponudu odbaciti.

“Ovo predstavlja neosporan dokaz”, kaže Šota, “da je tvrtka Mirka Pavičića svjesna da u vlasništvu ima izuzetno vrijedno zdanje za koje u Gradu Rijeci i među građanima vlada veliki interes, pa ga svjesno koristi kao metodu pritiska da se domogne prostora koji su joj za temeljnu djelatnost puno zanimljiviji od spomenika koji propada i ne može se prenamijeniti u bilo što”.

Manipulacija dvojca Pavičić-Rukavina

Iste 2012. godine dolazi do nove malverzacije i obmane javnosti dvojca Pavičić-Rukavina u kojem Gradu Rijeci prezentiraju kako fondovi Europske unije nude novac za obnovu zgrade “Teatro Fenice”, ali da ga je teže re alizirati jer zgrada nije u vlasništvu lokalne samouprave. Naravno da je i to bio lažno bačeni mamac građanima Rijeke kako bi se izvršio dodatni pritisak da se iznađu sredstva za kupnju zgrade u iznosu od 5 milijuna eura! Ali, Slavica Šota dolazi do podatka da su nekretnine (“Teatro Fenice”) opterećene pravom zaloga (hipotekom) u iznosu od 12,9 milijuna eura, 1,9 milijuna švicarskih franaka i milijun dolara u korist “Petras Textile & Capital Investment” ag Lindenhof 6, CH-6060 Sarnen, Švicarska. Navedena fantomska tvrtka ima samo poštanski sandučić i vodi se telefonskim putom, a predmet je istrage švicarskih pravosudnih tijela. Pod pritiskom javnosti, Grad Rijeka odbija kupnju zgrade ali gradonačelnik Obersnel izjavljuje kako će se pregovori s “Rijekakinom” nastaviti.

Zato “klan Pavičić” uz pomoć svojih gradskih političkih pokrovitelja, donosi novi plan kojem je cilj prikazati svoje privatno vlasništvo nad zgradom kao primarni kulturni projekt za grad Rijeku. To bi se ostvarilo kandidaturom i dobivanjem statusa Grada Rijeke kao europske prijestolnice kulture, te dobivanjem nepovratnih sredstava iz fondova EU-a za tu namjenu.

“Ovo je”, kaže Slavica Šota, vrhunac jedne podle prijevare kojom se sredstva iz EU fondova žele preusmjeriti u privatne džepove, a u čemu kumuje i gradska vrhuška.”

Zbog svega ovog i zbog brojnih riječkih višemilijunskih afera, ne djeluje previše uvjerljivo da bi nas postojeća (čitaj: višedesetljetna) garnitura riječke vlasti, u kulturnom smislu u Europi dostojno predstavljala. Zamislimo npr. da Italiju u kulturi predstavlja Catanzaro, glavni grad Kalabrije i prijestolnica moćne mafijaške organizacije ‘Ndrangheta.