Hribarov HAVC predstavio godišnje izvješće: ‘Prihodi od prikazivanja? To je komplicirano…’

Hrvoje Hribar je danas u kinu Europa predstavio izvještaj o radu HAVC-a za prošlu godinu. HAVC je u javnosti zadnjih godina često prozivan zbog "pajdaškog" financiranja projekata i sukoba interesa, te financiranja filmova koji Hrvatsku predstavljaju u lošem svjetlu pa i povijesnog revizionizma u vezi Domovinskog rata. Predstavljanje je prošlo u ozračju zabrinutosti oko toga hoće li se HAVC i dalje financirati na isti način, i uz jedan manji incident.

HAVC je zato želio prikazati da oni novac troše transparentno. “Što su uspjesi veći, to je novca manje”, rekao je Hrvoje Hribar pri početku svog izlaganja, rekavši kako se napadi na njih pojačavaju, i kako su rezultati plod uloženog novca. A taj novac nije malen: 34 milijuna kuna izravno iz proračuna, to jest od poreznih obveznika, preko ministarstva kulture, i još 25 milijuna od “obveznika” – HRT-a, nacionalnih i gradskih televizija, kinoprikazivača, i tako dalje, koji imaju, od 2008., zakonsku obvezu davati dio prometa HAVC-u. Od toga najviše otpada na HRT, koji mora dva posto svojih prihoda prenamijeniti HAVC-u, što je lani iznosilo oko 16milijuna kuna, tako da se opet svodi na to da HAVC plaćaju porezni obveznici, obzirom da je TV pretplata de facto porez, samo se tako ne zove. 2014. su prihodi HAVC-a bili i osjetno veći – 33 i pol milijuna kuna od “obveznika”, od čega je HRT dao 25 milijuna.

Izlaganje je započeo pričom o Ivi Škrabalu i njegovoj knjizi “Hrvatska filmska povijest ukratko”, gdje se spominje “negativac” Aleksandar Ranković i “pozitivka” Savka Dabčević, podsjetivši kako je u pet godina između pada Rankovića i pada Savke hrvatska kinematografija postigla najveće uspjehe, poput “Breze”, “Lisica”, i, kako je rekao “velefilma” Neretva kako bi pojasnio da, kad je politika liberalna, kinematografija uspijeva. Lisice i naročito Breza su, nesporno, odlični filmovi, no osobno ne bih hagiografiju Josipa Broza – film koji je snimljen državnim novcem kako bi veličao tada još živog velikog vođu, u propagandne svrhe – nazvao velefilmom. Ali bih ga nazvao remek-djelom propagande, a to je ono čemu filmovi, u osnovi, služe – promicanju neke kulture, interesa, ili svjetonazora. Kad države financiraju filmove, logično je da očekuju da filmovi promiču državne interese i kulturu iz koje dolaze, u protivnom je to bacanje novca. A tu hrvatski film ostaje kratak. I upravo je u tome dobar dio problema s HAVC-om.

Škrabalo je, prema Hribaru, sedamdesete proglasio godinama autocenzure, osamdesete nazvao umornim, za devedesete je rekao kako nisu imale koncept kinematografije. No, za ostala desetljeća Škrabalo nije rekao ništa – jer je umro, no Hribar se nadovezao na njega rekavši da su dvijetisućite bile godine uspjeha i kontinuiteta. A otkrio nam je i zašto to misli: jer je 2008. donesen zakon kojim država obilno financira HAVC. I upravo je to bila tema većeg dijela izlaganja i Hribara i ostalih sudionika: evo, dok nas država financira, mi postižemo uspjehe, proizvodnja ne staje, snimili smo 59 kratkometražnih filmova lani, 16 igranih filmova i 11 dugometražnih dokumentaraca, sudjelovali na 250 festivala, dobili i brojne nagrade.

“To znači da naši filmovi nešto i vrijede”, rekao je, i time me prosvijetlio – ja sam mislio da se filmovi rade za publiku, ne za domaće festivale na kojima se nagrade ionako dijele po sistemu “Ja tebi nagradu, ti meni drugi put pare za film”. Iako, valja priznati, jedan film, Matanićev “Zvizdan”, najuspješniji prošlogodišnji domaći film, je dobio i nagradu žirija u Cannesu. I taman kad me je izlaganje o broju snimljenih filmova počelo podsjećati na socijalističko hvaljenje tonama žita i čelika, rekao je i kako im festivalski uspjesi podižu kreditni rejting i kako su od europskih filmskih fondova, prvenetveno Eurimagesa, uspjeli “ostvariti priljeve” od 1.212.914 eura. Ukratko – još nešto što je platila država, ovaj put EU. No mene je to i dalje podsjećalo pomalo na priče o uspjesima petoljetke, o pričama koje sam na TV slušao kao klinac o metričkim tonama proizvedenog ovog i vagonima proizvedenog onog, da bi se na kraju Dnevnika stidljivo spomenulo kako “gubici privrede nisu veći od planiranih”. Naime – nigdje nije bilo niti riječi o tome gleda li tko te filmove u kinima, prodaju li se oni komercijalnim TV stanicama, vraćaju li oni ikako uloženi novac?  Jer, filmovi se snimaju za publiku: ako ih nitko ne gleda, ne treba ih niti snimati, jer nema učinka. Istina, ne mora svaki film biti komercijalno isplativ – ali tada mora biti isplativ neizravno, kao propaganda zemlje. Krajem Hribarovog izlaganja desio se manji incident, kad je jedna djevojka iz publike ustala i rekla Hribaru kako je sve to korupcija i lopovluk, pitala ga “Zar mislite da je javnost toliko glupa” i pitala ga nije li ga sram da je Ogresta kraj njega. Naime, Ogresta je u vijeću HAVC-a koje odlučuje o dodjeli sredstava, pa je tako nedavno sam sebi odobrio 3.700.000,00 kn za igrani film “S one strane”. Tu se radi o očitom sukobu interesa. Nešto kasnije još jedan muškarac je ustao, zapitao “kako vas nije stid dijeliti novce između sebe”, i izašao.

Mario Kozina se u nastavku pohvalio kako oni novac uglavnom troše u Hrvatskoj i kako time potiču razvoj lokalnih poslova, odnosno kako novac koji oni troše na produkcije – 326 milijuna kuna u zadnje tri godine – ostaje u Hrvatskoj i kako to pomaže razvoju domaće ekonomije. To je inače tipična “Broken window fallacy”, poznata ekonomska logička pogreška: ako potrošite novac, netko će zaraditi, ljudi će nešto zaraditi radeći za filmsku industriju. Istina, no taj novac je uzet nekom tko ga tako neće moći sam potrošiti, pa je time i oduzet posao nekom drugom kod kog bi ga on potrošio. Dr. Nina Obuljen iz upravnog odbora HAVC-a je govorila kako je sve transparentno i čisto, a nakon nje je govorio i Zrinko Ogresta – koji je iz nekog razloga odlučio govoriti sjedeći. Zanimljivo je da nitko nije spomenuo Hasanbegovića, niti napao “ustašku vlast”, kako je to zadnje vrijeme običaj među kulturnjacima. Ali svi su hvalili ovaj sustav financiranja filmova, očito u strahu da bi tu moglo doći do promjena. Zapravo, cijelo predstavljanje se svodilo na priču “Ovaj sustav je odličan, mi smo jako zadovoljni novcem koji dobivamo, i mi za taj novac proizvodimo jako puno dobrih filmova”. Situacija je, kažu iz HAVC-a, odlična, rade se koprodukcije i to ljeti u Dubrovniku (gdje ćeš boljeg!), a sustav poticaja omogućava velik broj projekata.

Ogresta je rekao kako u drugim zemljama filmaši zavide našima, jer u Portugalu se, recimo, godišnje financiraju tek dva ili tri filma, od čega jedan dugometražni, a slično je, kaže, i u Norveškoj “gdje dvije kave koštaju kao budžet kratkog filma” (što je istina, jer šalica apsolutno odvratne kave u Norveškoj košta oko sto kuna, preračunato). Mi smo, eto, postali “uzor zapadnoj Europi kojoj težimo i spram koje imamo komplekse”.

Možda zapadnoeuropskim kulturnjacima: Njemačka je davno ukinula ministarstvo kulture! No, kako ja baš nemam kompleksa spram zapada, a inače sam “truli liberal” koji smatra da državne troškove treba minimizirati i sve osim infrastrukture, pravosuđa, vojske i policije prepustiti tržištu, zapitao sam postoje li podaci o tome koliko je bilo gledatelja s kupljenom kino kartom, koliki su prihodi ostvareni prodajom filmova komercijalnim TV stanicama, od prikazivanja na internetu, od plasmana na video, u inozemstvu, gleda li zapravo uopće tko te filmove? Jer, i socijalizam je proizvodio, istina, no uglavnom za skladište: poznata je priča o uspješnom ruskom direktoru tvornice televizora koji je svake godine dobivao Lenjinovu nagradu, jer je u uvjetima nestašica i nedostatka repromaterijala te problema s kooperantima i prijevozom jedini uvijek uspijevao ispuniti plan proizvodnje. Na kraju se u “Perestrojci” otkrilo kako su televizori izlazili iz tvornice nedovršeni, bez pola dijelova, i odande išli ravno na smetlište – ali, hej, plan proizvodnje je ispunjen, koga briga kupuje li tko te televizore!

Na to nisam dobio konkretan odgovor – tek malo čuđenja pitanjem i nešto izmotavanja. “Prati se plasman i put filma, proučite crnu knjižicu”, rekao mi je Hribar. A kasnije je jedna suradnica HAVC-a koja je sjedila u publici ljubazno objasnila kako se u svijetu inače sustavno prati jedino box office. “To je komplicirano”, rekla je na moje pitanje o tome koliki su u konačnici prihodi od prodaje filmova. Ukratko, filmovi se snimaju – a gdje završe kad se snime, pogleda li ih itko, vrate li išta od uloženog novca, baš i nije prva briga HAVC-a: svakako, suradnici, scenaristi, režiseri dobiju plaću iz državne blagajne, i s tim, reklo bi se, ekonomski dio priče za HAVC završava.

Pogledao sam kasnije u redakciji crnu knjižicu koja je, valja priznati, odlično dizajnirana, a naglasak je na – brojkama. Brojkama o ostvarenim donacijama, o broju festivalskih nagrada i nastupa, pa i s urednim tabelarnim pregledom toga što je sve financirano, u kolikom iznosu. Sve je transparentno, osim što nisam vidio koliki je povrat novca, a na predstavljanju nisam uspio saznati – kome taj novac uopće ide, ako HAVC nema evidenciju o tome?

Jednu brojku sam ipak pronašao u knjižici – 11 ovogodišnjih dugometražnih filmova, prikazanih u kinima, skupilo je ukupno 143.378 gledatelja, s tim da su samo tri imala više od deset tisuća gledatelja. A od tih 143.000, gotovo 90.000 otpada na dva filma – “Narodni heroj Ljiljan Vidić”, koji se bavi prežavakanom temom Drugog svjetskog rata, inače osrednje ocijenjen (6,4 na IMDB-u), i Zvizdan, ocijenjen od gledatelja s razmjerno visokih 7.2, ali i samo 43.000 gledatelja u domaćoj distribuciji. Cijelo drugo poglavlje crne knjižice je posvećeno distribuciji filmova – ali o financijskim aspektima distribucije nisam pronašao konkretne brojke.  Tek nešto priče o “prednostima snimanja u Hrvatskoj”, “Filmskom turizmu”, i “Gospodarskim učincima projekata iz 2015.” Ono što bi mene prvo zanimalo, da se bavim filmom, je broj gledatelja i financijski učinak.

Ovako, ispada da HAVC godišnje potroši, iz raznih izvora, stotinjak milijuna kuna, da bi se snimili filmovi od kojih veliku većinu neće vidjeti niti tisuću ljudi s plaćenom ulaznicom. Dakle, svakog gledatelja država financira u iznosu od nekoliko stotina kuna. A kod većine filmova, i s nekoliko tisuća. Taj sustav financiranja je možda dobar iz perspektive filmskih djelatnika, ali baš i ne iz perspektive nas koji to plaćamo. Hribar prilično podsjeća na Mamića: obojica se, kad ih se proziva zbog mutnih ugovora i čudnih puteva novca, pozivaju na uspjehe koje su postigli s klubom / HAVC-om i poručuju kritičarima kako su zapravo zavidni na njihove uspjehe. Razlika je tek što je Hribar neusporedivo pristojniji i kulturniji od sirovog Mamića.

Na kraju, Hribaru su postavljena još dva pitanja – jedno o propadanju fonda Kinoteke, i drugo, o tome kako bi možda ipak trebalo osmisliti bolji sustav, da se financira “jedan gay film pa jedan braniteljski”. To spada u kronike hrvatske naive – “jednog sina ćemo dati u ustaše, drugog u partizane, naša familija ovaj rat zgubila ne bu”. Problem nisu teme – problem je ono iz čega se Hribar na kraju pokušao vaditi, kronizam i nepotizam. On je rekao kako se, eto, svi oni u tom poslu međusobno znaju, Hrvatska je mala zemlja, pa je nad njima zato stalno oblak sukoba interesa. No, upravo u tome jest problem – jer u upravnom odboru HAVC-a često sjede ljudi iz struke, koji ujedno i snimaju filmove, i čiji se filmovi i financiraju od HAVC-a. Upravo zato bi ipak bilo bolje da o financiraju filmova, ako ga već treba biti, odlučuje tijelo – izvan struke, ljudi koji nisu izravno dio kulturnjačkog miljea. Cijeli problem s HAVC-om je, naime, u tome što je blagajna kod onih koji se iz te blagajne i – financiraju.