Frljić ‘Austrijanci oduševljeni mojom predstavom’, Die Presse: ‘Pornografija, plaća da plješću’

'Frljić: Austrijska publika odlično prihvatila moju interpretaciju Büchnerove drame ', glasi naslov u Novom Listu. On se tamo hvali i da je Aleksandra Zec' uvrštena na tjednu listu deset najboljih predstava prema Nachtkritiku. Niti jedno nije točno.

‘Premijera i prva repriza su prošle odlično. Izašla je jako dobra kritika na Nachtkritiku, najznačajnijem portalu za kazalište na njemačkom govornom području, gdje je nedavno »Aleksandra Zec« uvrštena na tjednu listu deset najboljih predstava’, hvali se Frljić u Novom Listu, koji je objavio intervju s Obersnelovim najdražim umjetnikom povodom postavljanja komada ‘Woyzeck’ Georga Büchnera u Schauspielhausu u Grazu, u režiji Olivera Frljića.

Međutim, naslov u Novom Listu kaže jedno, a kritičari austrijskog Die Pressea nešto drugo. Tamo pišu kako je sve skupa zbirka loših klišea (“schlechte Klischees”, kaže kritičarka Barbara Petsch z u tekstu naslovljenom  Woyzeck” kao pornografija i pasija’ ) i kako je Frljić silovao Büchnerov tekst. ‘Passionspiel’, odnosno pasija, je u kazališnom kontekstu oblik srednjevjekovne pučke, naivne predstave koja uprizoruje patnje ranokršćanskih mučenika. No, najgore za Frljića, izgleda da su i u mitteleuropskom Grazu, kao i u mitteleuropskoj Rijeci, brzo provalili njegovu praksu dovođenja plaćenih trolova s ulice na predstavu koji će za sitni novac pljeskati i vikati “Bravo”. “Oliver Frljić postavio je svog Büchnera u Grazu: previše tresen i miješan klasik, unatoč briljantnom Franzu Solaru u glavnoj ulozi”, kaže ona u podnaslovu, i započinje svoju vrlo ciničnu i otrovnu, ali kulturno napisanu, kritiku riječima: “Uskrs se bliži, kazalište u Grazu prikazuje pasiju, trendovski pomiješanu s pornografijom. Stalna publika je odmahivala glavom, ali galerija je glasno aplaudirala, vjerojatno su tamo bili još neki suradnici?”

Ovo nije novost, jer su i Riječani primijetili taj “fenomen” kod Frljićevih predstava – tipičnu primitivnu balkansku muljažu s dovođenjem ljudi plaćenih da plješću, pa tako publika s plaćenim kartama obično ne razumije čemu tih destak ljudi glasno plješće i viče “bravo”. Nije to Frljićev patent, star je koliko i kazalište. “Na nesreću, Georg Büchner nije napisao  Woyzecka niti kao pasiju, niti kao pornić”, nastavlja kritičarka razarati Frljićevu postavu.

Dalje se navodi kako je Igor Pauška postavio impresivno ogledalo u kazalištu, pa se moglo vidjeti kako je gledalište poluprazno na premijeri. “U programskoj knjižici Frljić objašnjava, kako je s tim ogledalom htio ‘Publici slomiti glave.'” Nakon ciničnog osvrta na Frljićevo nemušto objašnjavanje vlastite predstave (one dobre inače ne trebaju previše objašnjavanja, jer su jasne same po sebi – predstava čije intencije treba objašnjavati je promašena predstava, ali i potcjenjivanje inteligencije gledatelja) kritičarka kaže: “Možda bi Frljić ipak trebao sam napisati svoju predstavu”, sugerirajući da je Frljić izmasakrirao izvorni tekst.  “Ionako kratak tekst Büchnerovih fragmenata je izrezan i onda posve proizvoljno spajan i razdvajan. Osim Woyzecka (odličan: Franz Solar) nema niti jedne jasne uloge. Muškarci i žene počinju predstavu u ženskoj odjeći, a kasnije su u bijelom i sa životinjskim maskama… Woyzeck je prisiljen na “blowjob”, s bananom i mrkvom, čovjek ne zna bi li se na to smijao ili plakao. Onda se oglasi crkvena muzika. Woyzeck pada preko mrtve Marie. Buchner je stvorio sočne, živopisne scene sela i malog gradića. On kreira dramski efekt kroz brze izmjene vitalnosti i depresije, vizija i zastrašujuće stvarnosti. Zadnji put kad je postavljen u Beču to je bila izvrsna predstava,  s Haymon Maria Buttingerom. Ovaj ‘Woyzeck’ iz Graca, međutim, samo reda loše klišee redateljskog kazališta”, kaže ona pri kraju svog osvrta.

Zvuči kao pogubna kritika? Da, i više od toga, jer austrijski kritičari ipak djeluju unutar kulturnije sredine pa neće jasno i otvoreno napisati da je predstava jednostavno smeće i redateljsko iživljavanje, odnosno mesarenje klasičnog komada u svrhu samopromocije redatelja. No, Frljić je odlučio krivotvoriti svoj veliki “uspjeh” u inozemstvu, gdje je toliko tražen da se ne da ni bagerom iz Rijeke gdje ga baš i ne vole previše, a “Novi List” naravno sudjeluje u tim krivotvorinama. Publika je odlično prihvatila njegovu intepretaciju Büchnerove drame? Publika je u polupraznom kazalištu na premijeri odmahivala glavom, kaže kritičarka Die Pressea! Kome vjerovati, Frljiću ili njoj? Pitanje je retoričko. Bogu hvala da je Die Presse ipak utjecajnije glasilo od riječkog Die Glasa Jugoslavije. No na žalost, u Rijeci baš ne čitaju toliko Die Presse…

No to još nije sve. Frljić je u istom intervjuu slavodobitno izjavio kako je “izašla jako dobra kritika na Nachtkritiku, najznačajnijem portalu za kazalište na njemačkom govornom području, gdje je nedavno “Aleksandra Zec” uvrštena na tjednu listu deset najboljih predstava. Sve u svemu, recepcija mog rada se vani značajno razlikuje od recepcije u Hrvatskoj”. O tome je Novi List donio i zaseban razgovor s Frljićem pred nekoliko tjedana, zapravo još jednu njegovu hagiografiju na stranicima Obersnelovog tiska, naslovljen “Frljićeva predstava uvrštena među 10 najboljih u Njemačkoj”. Na portalu “Nachtkritik”, međutim, nigdje nema njegove Aleksandre Zec među deset najboljih predstava, niti postoji takva lista. Istina je jedino da Nachtkritik donosi svaki tjedan listu od deset predstava, na kojoj je bila i Frljićeva, a uz listu je navedeno: “Deset produkcija koji proizlaze iz ove igre brojeva, nisu najveće, najjače niti najbolje, već je to jednostavno deset kazališnih večeri prošli tjedan, koje su među kritikom i publikom u njemačkom govornom području Švicarske, Austrije i Njemačke izazvale povećan interes”. Napomenimo ponovo i da se ta lista ažurira jednom tjedno! Dakle, to je zapravo tek nešto kao skraćeni program kazališta tog tjedna… Frljić valjda ne razumije njemački ili što? U međuvremenu je jasno s te liste Aleksandra Zec nestala… a kad smo kod portala Nachtkritik, spomenimo da su i oni ispljuvali njegovu predstavu: kritika Reinharda Kriechbauma nije ništa drukčije intonirana od one u Die Presseu. Tamo se navodi da je je Frljić u svojoj knjižici – manifestu koja ide uz predstavu napisao da je “Kršćanstvo izumilo osjećaj krivnje” – valjda nam ga zato on želi svima nametnuti? Usput se dao u detaljno objašnjavanje pojma “duga”. Možda bi ga ipak trebalo poslati natrag u školu, da nauči da je osjećaj krivnje ipak mnogo stariji od kršćanstva i religije uopće, i imanentan svim bar donekle inteligentinim bićima.

No, Frljić nastavlja perpetuirati svoj mit o sebi kao redatelju kojeg svugdje drugdje u svijetu više cijene nego u Rijeci. Zašto onda ne ode negdje drugdje ili jednostavno doma u Bosnu ne objašnjava. Možda je ipak najbolju kritiku Frljićevog lika i djela napisao, još prije nego je ovaj postao intendant u Rijeci, Tomislav Čadež u Jutarnjem: “Redatelj Frljić prostituira holokaust. Za njega nema previsokih prepreka na putu prema slavi. Predstavu (Aleksandra Zec) je i napravio u Rijeci da učvrsti svoju kandidanturu za intendanta riječkog HNK”. Te zapitao: “Pitam ovdje javno ministricu kulture dr. Andreu Zlatar: na temelju kojih kriterija će potvrditi Olivera Frljića za intendanta riječkog Hrvatskog narodnog kazališta? Koje je on to preduvjete ispunio? Je li ga odlučila amenovati nakon što je nedavno u salonu Moliere, na proslavi 50-obljetnice zagrebačkog Kerempuha, osobno demonstrirala što znači skrenuti ulijevo pa nadolje?” (Ovo skretanje je inače referiranje na pad u pijanom u stanju). Sad kad vrle lijeve kulturnjakinje više nema na ministarskom mjestu, možda bi bilo vrijeme da se počisti za njom.