Tajkuni koji ‘imaju Hrvatsku’: Ovako je stvarana hrvatska sirotinja

Očajni radnici stjerani su na rub, a plaće koje su zaradili mukotrpnim radom i odricanjem poslodavac im nije isplatio mjesecima. Na žalost ovo je tek jedna u nizu teških priča o propasti hrvatskog gospodarstva koje je imalo ogroman potencijal, a sve to spregom politike i poduzetništva, u mutnim vodama.

Najtežu priču o hrvatskoj realnosti, kao odgovor na pitanje zbog čega smo u gospodarskoj krizi nude deseci propalih tvornica, koje su nekoć bile oslonac hrvatskog gospodarstva. Nekoć davno dok je nisu opustošili političari i tajkuni, imala je Hrvatska ogroman potencijal, pa od bračkog kamena sagrađena je Bijela kuća. Danas Jadrankamen, tvrtka koja obrađuje isti taj kamen, u svijetu čuven materijal, ničice kleči na koljenima jer jasno poduzeće je vođeno na promašen način, a po hrvatskim navadama iz njega su izvučene milijarde.

Očajni radnici stjerani su na rub, a plaće koje su zaradili mukotrpnim radom i odricanjem poslodavac im nije isplatio mjesecima. Na žalost ovo je tek jedna u nizu teških priča o propasti hrvatskog gospodarstva koje je imalo ogroman potencijal, a sve to spregom politike i poduzetništva, u mutnim vodama. Svaka takva priča sličnog je sadržaja, vlasnici su tvornice dobivali zbog samilosti politike, poslove su sklapali zahvaljujući političkim bogovima, tvrtke su im dobivale najprestižnije nagrade i bile primjer. Danas se tim ljudima doduše tromo bavi Uskok.

Primjerice, Bruno Zvonimir Orešar, karijeru poduzetnika otpočeo je kao teniski partner pokojnog predsjednika Tuđmana. Nakon ozljede leđa odustaje od sporta pa se 95. baca u poduzetničke vode postajući vlasnik spomenutog Jadrankamena. Orešar tada prema tvrdnjama protivnika ove igre oteže s isplatom kupoprodajnog iznosa i već tada oštećuje državu za 325 tisuća njemačkih maraka. Istovremeno Orešar ulazi u vrlo uspješne splitske firme Monter za završne radove te u modnu kuću Uzor koje su zapošljavale preko dvije tisuće radnika te imale uhodane poslove i nekretnine po Dalmaciji, naravno na atraktivnim lokacijama. Slijedi isisavanje novca, zaduženje i rub stečaja Jadrankamena. Monter je također devastiran, a o Uzoru nitko više niti ne govori.

Obitelj Miomira Žužula bila je glava tvornice čarapa Sloboda u Samoboru, a način poslovanja supruge Žužul i njenih partnera mnoštvo radnika ove tvornice doveo je na burzu. Nakon 10 godina istraže velikogorički Županijski sud sudionike ove priče kaznio je s 11 mjeseci uvjetne zatvorske kazne s rokom kušnje od pet godina. Tatjana Žužul bila je primorana vratiti 628 tisuća kuna dobivenih od tvrtke koncem 98., što je zapravo za ovu obitelj kap u moru jer paralelno s financijskom propašću njegovih tvrtki Žužul stječe nekretnine po Lijepoj našoj te u Dubrovniku pokreće privatno sveučilište. Robert Ježić prije sprege sa HDZ-om bio je jedan od najbogatijih Riječana, a kasnije najbogatijih Hrvata jer pripao mu je moćni Dioki, a s vremenom i Novi list na čijem je računu našao 17 milijuna kuna. Novac isisava i prebacuje u druge tvrtke. Dioki je doveden do sloma, radnici grcaju u problemima, ali to za Ježića i nije nikakav problem s obzirom na imovinu vrijednu milijune, koja mu je nakon svega ostala. Zbog bivšeg direktora Kamenskog Antuna Crljenka vojska radnica završila je na cesti, njega kazneno gone potražujući 50 milijuna kuna za neisplaćene plaće. Crljenko posjeduje cijeli niz nekretnina koje se navode na kćerino ime, a nekretnina na kojoj se nalazi Kamensko nedavno je prodana za smiješan iznos.

Da je Hrvatska nekoć imala potencijala ponajbolje govori primjer iz Zagreba, u kojem su od 90-ih do danas zatvorena vrata desecima renomiranih tvrtki. Jedna od kutlnih tvornica jest i Tvornica olovaka Zagreb d.d. osnovana u glavnom hrvatskom gradu davne 1937. godine. Iz malog pogona za proizvodnju olovaka i pastela nicali su u diva s tradicijom koji je na tržište stavljao kako školski tako i uredski pribor. O da, svi se vjerojatno još uvijek sjećate olovke čiji ste vrh grickali. Bile su to ove zagrebačke olovke, a ne otrovne kineske koje su danas preplavile tržište. To dioničko društvo uništavano je korak po korak, a povod istom moda da je ljudska pohlepa i želja da na 60 tisuća četvornih metara niknu luksuzni stanovi i poslovni prostori. Priča je to viđena bezbroj puta, a pričati će je i radnici koji su poslani na burzu. Vrtimo se poput hrčaka u krug po istom modelu posljednjih 20-tak godina, a za nama ostaju pusti i prazni pogodni koji pričaju tužne životne priče onih čije su vrijedne ruke nekoć stvarale budućnost našega grada, budućnost svoje djece i naše domovine. Prvomajska, Jedinstvo, Nada Dimić i Vesna, Biserka, NIK, DIOKI, Gorica, TLOS, Rudar, Lim, Polet, Uljara, Naprijed, samo su neki od ugašenih brendova, nekadašnjih industrijskih divova u Zagrebu, u kojem je 80-tih godina prošlog stoljeća u industriji radilo gotovo 140 tisuća radnika, a danas jedva tridesetak. Na mjestu Šavrića, kojega brojni Purgeri pamte kao diva u proizvodnji namještaja niknuli su trgovački centri, dok se Nada Dimić smještena u centru Zagreba transformirala u neuređeno parkiralište oko kojeg se i danas vodi spor.

Kada je riječ o tekstilnoj industriji metropole gubeći je, ostali smo bez oko deset tisuća radnih mjesta. A sličan scenarij i podjednak broj radnika otišao je u zaborav s Gredeljem i Katranom. Nestala su i radna mjesta u Končaru, Težu i mnogim drugim tvrtkama koje još uvijek opstaju. Dišu poput riba na suhom, i samo je pitanje trenutka kada će i one prestati postojati. Ukratko, živjela nama naša politika, naši političari, i tajkuni, a narod, narod će se preživljavajući već nekako snaći.