Photo: Srdjan Ilic/PIXSELL
Photo: Srdjan Ilic/PIXSELL

Crkva, politika, žena

Autor: dr. Jure Zovko

Profesor fundamentalne teologije, Ivica Raguž, daje nam jednu priprostu, trivijalnu egzegezu istočnoga grijeha iz knjige Postanka koja bi mu trebala poslužiti da se odredi položaj žene u današnjem društvu, u suvremenoj Crkvi.

Kada jedan sveučilišni profesor s teološkog fakulteta, dakle, osoba koja je na platnoj listi državnoga proračuna, napiše u glavnim katoličkim novinama Glas koncila seksistička promišljanja o ulozi žene u društvu, onda se s pravom treba postaviti pitanje, je li samo riječ o individualnoj nepromišljenosti, ili pak o mizernom stanju duha u jednoj od najmoćnijih institucija u državi? Riječ je o profesoru fundamentalne teologije, dakle, glavne teološke discipline koja bi svoj nauk trebala, između ostaloga, crpsti iz egzegeze biblijskih tekstova.

Nadalje, potrebno je imati na umu da ta osoba odgaja ne samo kandidate za svećenike, nego i diplomirane teologe koji će sutra u školama predavati vjeronauk ili možda čak i etiku. Profesor fundamentalne teologije, Ivica Raguž, daje nam jednu priprostu, trivijalnu egzegezu istočnoga grijeha iz knjige Postanka koja bi mu trebala poslužiti da se odredi položaj žene u današnjem društvu, u suvremenoj Crkvi. Uvaženi profesor Raguž piše: “Po ženskoj neposlušnosti grijeh je ušao u svijet. Stoga je žena i danas na poseban način i dalje u velikoj napasti neposlušnosti. Neposlušnost ovdje znači da je žena u iskušenju da svoj život gradi bez Boga, da ne želi imati ‘glavu’ (Isus Krist, Crkva, muškarac) kojoj treba biti poslušna. Neposlušnost se izriče u traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan”.

U duhu sirovog seksizma

Neshvatljivo je da se jedan sveučilišni profesor može spustiti na ovako nisku interpretacijsku razinu gdje je njegova hermeneutička poruka nedvojbeno jasna: svaki zahtjev za jednakopravnošću žena istovjetan je s istočnim grijehom koji je prema biblijskoj naraciji svojedobno prouzročila Eva. Nevjerojatno je kako jedan sveučilišni profesor može sebi priuštiti takav interpretacijski gaf da jedan prekrasan biblijski tekst, s mnoštvom simbolike i različitih mogućnosti tumačenja, u kojem se pokušava dati mitsko objašnjenje čovjekove smrtnosti, interpretira u duhu sirovog seksizma.

Vrsni stručnjaci za starozavjetnu egzegezu, koji su se primarno usredotočili na proučavanje pozadine nastanka teksta priče o pragrijehu (Claus Westermann, Odil Hannes Steck, Henrik Pfeiffer) uglavnom su suglasni da knjiga pokušava na mitski način odgovoriti na temeljna ljudska pitanja o fenomenu smrtnosti, problemu zla i patnje u svijetu. Riječ je, dakle, o pitanjima koja je teško dovesti u sklad s postojanjem Boga kojemu se pripisuje stvaranje svijeta i čovjeka u svijetu.

Drugim riječima, knjiga bi trebala odgovoriti kako Bog kao savršeno biće može stvoriti i dopustiti da postoji nešto nesavršeno u svijetu. Claus Westermann je smatrao da je pisanom tekstu o “stablu života”, te “stablu spoznaje dobra i zla” prethodila duga usmena tradicija, odnosno više njih. Pisac teksta, koji je u stručnoj literaturi nazvan “jahvist”, negdje oko 900. godine prije Krista objedinio je te usmene naracije, zabilježio ih u pisanom obliku kao tajanstvenu priču o neobičnoj «spoznaji dobra i zla». Ime «jahvist» potječe od naziva JHWH koji autor inače koristi za Boga.

Biblijska knjiga Postanka o stvaranju svijeta počinje s drugim imenom za Boga. Autor, naime, koristi termin Elohim, ime kojim se primarno želi distancirati židovskog Boga od poganskih kumira. Znakovito je da već na samom početku knjige Postanka uočavamo dva izvješća o stvaranju svijeta i stvaranju čovjeka, koja potječu od dva različita autora.

Prema prvom izvješću o stvaranju svijeta, koje je nastalo tijekom babilonskog sužanjstva oko 550. Godine, autor, koji pripada takozvanoj “svećeničkoj predaji” (tzv. P-codex) napisao je da je Bog, nakon stvaranja svijeta, biljaka i životinja, na svoju sliku stvorio čovjeka i ženu: “Kao muško i žensko stvori ih” (Post 1, 27).

Stanovita jednakost među spolovima

Nakon stvaranja Bog je blagoslovio muškaraca i ženu, povjerio im zemlju da vladaju njome, te zapovjedio da se plode i razmnožavaju. Završivši šesti dan stvaranja svijeta i svega u njemu Bog je odlučio uzeti tjedni odmor (sabbatt). Kod autora o stvaranja svijeta, koji potječe iz svećeničke tradicije u 6. stoljeću, ne vidimo nikakva različita tretmana u pogledu stvaranja muškarca i žene. Štoviše, moglo bi se govoriti o stanovitoj jednakosti među spolovima.

Drukčije stoji kod autora iz jahvističke tradicije u drugom poglavlju knjige Postanka koje je nastalo vjerojatno 300 do 400 godina ranije. Tu imamo priču koja je vrlom profesoru fundamentalne teologije poslužila kao inspiracija za seksističku interpretaciju teze o jednakopravnosti žene. U dugoj naraciji o stvaranju svijeta i čovjeka jahvistički autor kaže da je Bog najprije stvorio svijet, potom je od zemlje stvorio čovjeka ( hebr. Adama) udahnuvši mu zrak, nakon toga stvorio je vrt s biljkama i četiri rijeke. Neposredno nakon stvaranja Adamu je Bog zabranio jesti plodove sa stabla u središtu vrta, koje nosi naziv “stablo spoznaje dobra i zla”, jer će u tom slučaju umrijeti. Dojam je da je u toj fazi Božjeg stvaralaštva čovjek trebao biti vegetarijanac.

Nakon određenog vremena primijeti Jahve da nije dobro da je čovjek sam, pa odluči stvoriti mu i “pomoćnicu”. Prije toga stvori sve životinje u polju i ptice na nebu. Sa stvaranjem “pomoćnice” nije išlo jednostavno kao sa “životinjama i pticama”. Za taj pothvat Jahve se odluči uspavati Adama, pa nakon toga stvori od njegova rebra ženu Evu. Drugo poglavlje završava autor konstatacijom da su Adam i Eva bili goli i da se nisu stidjeli zbog toga.

Na priču o stvaranju jahvistički autor nadovezuje drugu naraciju o zmiji, najlukavijoj od životinja što ih Bog stvori, u razgovoru s Evom. Zmija otkriva Evi neobičnu tajnu da u slučaju konzumiranja plodova sa stabla iz središta, neće umrijeti, nego će postati kao Bog pa će moći “spoznati dobro i zlo”. Nakon zmijine priče Eva nije mogla odoljeti toj neobičnoj radoznalosti, ubrala je voće sa zabranjenoga stabla, zagrizla, a potom dala i svome suprugu.

Nakon toga uslijedila je spoznaja da su oboje goli, a Bog njihov stvoritelj, odluči dizajnirati im njihovu odjeću. Adamu zaprijeti da će odsada kruh jesti u znoju lica svoga, a Evi priopći da će u bolovima rađati svoju djecu, žuditi za svojim mužem, koji će njome vladati. Nakon toga protjera ih iz vrta s plodovima u polje da se počnu baviti zemljoradnjom.

Apostol Pavao i žene

Druga priča o stvaranju čovjeka iz knjige Postanka, o njegovu “grijehu” i izgonu iz raja nastala je u patrijarhalno vrijeme kada žene nisu imale nekakva prava, kada su očevi prodavali svoje kćeri kao robu i stoku kako bi mogli otplatiti svoje dugove (Jš 15, 16). Riječ je o vremenima kada je sama vijest da je žena rodila žensko dijete tumačena kao loša vijest (Lev 12, 1-5). Cjelokupna funkcija žena svodila se na to da rode što više muške djece koja će voditi brigu o kućanstvu. Ako je, sačuvaj Bože, u brak stupila a da nije djevica, muškarac je imao zakonsko opravdanje za kamenovanjem (Pnz 22,22). I upravo u takvoj situaciji autor iz svećeničke tradicije, židovski rabin napisao je priču, mogli bismo reći, o jednakopravnosti muškarca i žene, jer ih je Bog takve stvorio na svoju sliku takve kakve jesu (Post 1,27).

Položaj žene u Katoličkoj crkvi još uvijek je ostao u duhu patrijarhalne biblijske tradicije. Žene su još uvijek bez ikakvih prava u hijerarhijskim strukturama Crkve. Ne mogu obnašati svećeničke, biskupske ni kardinalske dužnosti. Pri tome se totalno ignorira činjenica da je apostol Pavao, kao bliske suradnice u naviještanju evanđelja, imao brojne žene, koje su bile visoko pozicionirane u hijerarhiji prve kršćanske zajednice. Tako u Poslanici Rimljanima izrijekom spominje Febu, “đakonicu crkve iz Konhreje. Primite je u Gospodinu kako dolikuje svetima i priskočite joj u pomoć u svemu što od vas ustreba jer je i ona bila zaštitnicom mnogima i meni samomu” (Rim 16,1). Riječ je, dakle, o ženi koja je imala čelno mjesto u crkvenoj zajednici, nešto u rangu današnjega biskupa. To je jedan od razloga da žene u protestantskim Crkvama danas obnašaju ulogu pastorice i biskupice.

U hrvatskoj politici situacija nije puno bolja nego u Katoličkoj crkvi. Prema izvješću Državnog izbornog povjerenstva, na listama za parlamentarne izbore imamo u postotku 39,74 posto žena, što će reći da se nije previše odstupilo od kriterija ravnopravnosti spolova da na listama treba biti više od 40 posto žena. Dakle, potrebno je konstatirati da je dva posto manje žena na izbornim listama nego što je bilo na parlamentarnim izborima prije godinu dana. Međutim, ako podrobnije pogledamo na kojim se pozicijama na listama nalaze žene, dojam je da je situacija gotovo kao u biblijskim vremenima. Po prvoj površnoj procjeni bit ćemo optimisti ako kažemo da ćemo imati 15 posto žena u novom sazivu Sabora. Ako uz to pogledamo uobičajeni sastav Vlade, jasno nam je da i političari nisu daleko od poruke profesora fundamentalne teologije.

No, žene bi se trebale osobno pobrinuti i jasno upozoriti na svoj obespravljeni status u hrvatskom društvu i u Katoličkoj crkvi kod Hrvata. Vrijeme je za promjenu jedne nedopustive prakse zatiranja jednakopravnosti među spolovima, jer ta praksa primarno narušava dostojanstvo osobe.

Autor: dr. Jure Zovko

ZADNJE VIJESTI