Ako ne želite cijepiti svoje dijete, Zakon je na vašoj strani?!

Obično se roditelji uplaše kada im prijete da protiv svoje volje moraju cijepiti svoje dijete. No, roditelji koji ne žele cijepiti svoje dijete ne bi se trebali pretjerano uzrujavati jer je Zakon na njihovoj strani i ne postoji razlog da plate tih 2.000 kuna niti da budu proglašeni krivima. Ili je ipak drugačije?

U tekstu “Cijepiti ili ne? Što kaže struka?” iznio sam sumnje u opravdanost obaveznog cijepljenja te što kažu medicinski stručnjaci koji se bave tom problematikom. Ne bih se htio ponavljati i govoriti ono što sam tamo napisao, ali medicinski stručnjaci su podijeljeni po pitanju opravdanosti cijepljenja kao takvoga uopće. Jedni fanatično zastupaju koncept obaveznog cijepljenja dok drugi govore kako cijepljenje nema nikakvog učinka.

U telefonskom razgovoru mi je dr. Lidija Gajski rekla da ne postoji dovoljna količina znanstvenih istraživačkih studija koja govori da je cijepljenje korisno i sigurno!

Uzimam mogućnost da griješim, ali čini se kako su, ako ne sva, onda makar većina istraživanja financirana od strane farmaceutske industrije, a koja neovisni medicinski stručnjaci redovito osporavaju.

Ako je to tako, onda imamo veliki problem. Naime, svako malo susrećem ljude čija djeca imaju posljedice cijepljenja, od autizma, do paralize pa sve do sumnje na smrt djeteta.

Zabrinuti roditelj cijepi svoje dijete riskirajući strašne nuspojave, a nije čak niti siguran da ga cjepivo štiti?!

Roditeljima koji ne cijepe svoje dijete se pristalice obaveznog cijepljenja prijete slovom Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, gdje članak 77 kaže: “Kada se obveza pridržavanja mjera zaštite pučanstva od zaraznih bolesti odnosi na maloljetnu osobu, novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj roditelj, odnosno skrbnik, ako ne izvrši obvezu imunizacije protiv bolesti utvrđenih Programom obveznog cijepljenja djece školske i predškolske dobi.”

Obično se roditelji uplaše tog zakona da ne bi slučajno došli u prekršaj. Neki plate tih 2000 kuna samo da se ne vuku po sudu. Mnogi me pitaju što dalje? Smatram da se roditelji koji ne žele cijepiti svoje dijete ne bi trebali pretjerano uzrujavati jer je, po meni, Zakon na njihovoj strani i ne postoji razlog da plate tih 2000 kuna niti da budu proglašeni krivima.

Što kaže Zakon?

Pored tog jednog zakona koji kaže da onaj roditelj koji ne cijepi svoje dijete se treba kazniti s 2000 kuna postoji cijeli niz zakona na koji bi se roditelji mogli pozvati.

Tako u Zakonu o zaštiti prava pacijenata lijepo piše i o Pravu na odlučivanje u Članku 6: “Pravo na suodlučivanje pacijenta obuhvaća pravo pacijenta na obaviještenost i pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinoga dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka.”

Dakle, pacijent ima pravo biti obaviješten o pojedinom dijagnostičkom ili terapijskom postupku te ga kao takvoga odbiti. Roditelji imaju pravo tražiti

dovoljnu količinu znanstvenih istraživačkih studija koja govori da je cijepljenje korisno i sigurno, te zahtijevati da mu se djetetu neće nešto loše dogoditi nakon cijepljenja. Dok roditelj to ne dobije, postavlja se pitanje zašto cijepiti dijete od neke neugodne bolesti od koje neće umrijeti, ali ako se cijepi može ostati invalid za cijeli život ili u krajnjoj liniji umrijeti?! Osim toga, Zakon mu omogućuje da odbije svaki dijagnostički ili terapijski postupak!

U članku 8 lijepo stoji o Pravu na obaviještenost: “Pacijent ima pravo na potpunu obaviještenost o svome zdravstvenom stanju, uključujući medicinsku procjenu rezultata i ishoda određenoga dijagnostičkog ili terapijskog postupka,(…) Pacijent ima pravo dobiti obavijesti na način koji mu je razumljiv s obzirom na dob, obrazovanje i mentalne sposobnosti.”

Opet da pojasnim, roditelj ima pravo biti obaviješten o ishodu cijepljenja. Hoće li mu dijete dobiti autizam ili ne, hoće li biti paraliziran nakon cijepljenja, hoće li ostati na životu ako ga cijepite… to sve bi netko tko olako cijepi vaše dijete morao znati i preuzeti odgovornost na sebe.

Problem je što ja do sada nisam susreo niti jednog medicinskog djelatnika koji mi je bio voljan dati izjavu u pisanom obliku pod materijalnom i krivičnom odgovornosti da snosi sve posljedice ako se djetetu nešto dogodi. Roditelja terete po tom famoznom članku 77 Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, ali pisane garancije za život vašeg djeteta je praktički nemoguće dobiti. Luda kuća.

Članak 10, Zakona o zaštiti prava pacijenata kaže: “Pacijent ima uvijek pravo tražiti drugo stručno mišljenje o svome zdravstvenom stanju, sukladno odredbi članka 8. stavka 1. ovoga Zakona.

Drugo stručno mišljenje iz stavka 1. ovoga članka, pacijentu je, na usmeni ili pisani zahtjev, obvezan dati svaki zdravstveni radnik visoke stručne spreme i odgovarajuće specijalizacije, koji nije sudjelovao u izravnom pružanju određenog oblika zdravstvene usluge pacijentu iz članka 9. ovoga Zakona.”

Što to konkretno znači? To znači, da roditelj nakon što ga njegova pedijatrica sili da mora cijepiti svoje potpuno zdravo dijete, ima pravo otići kod nekog drugog zdravstvenog radnika i zatražiti njegovo mišljenje. Ako ode kod nekog liječnika i on mu usmeno kaže da ne postoji dovoljna količina znanstvenih istraživačkih studija koja govori da je cijepljenje korisno i sigurno, te da nuspojave koje mogu uslijediti su i smrt djeteta, može li netko zabrinutog roditelja osuditi samo zato što je zabrinut za zdravlje i život svoga djeteta?

Naime, članak 16 govori o Pravu na prihvaćanje ili odbijanje pojedinoga dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka: “Pacijent ima pravo prihvatiti ili odbiti pojedini dijagnostički, odnosno terapijski postupak, osim u slučaju neodgodive medicinske intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo život i zdravlje pacijenta ili izazvalo trajna oštećenja njegovoga zdravlja….”

S obzirom da potpuno zdravo dijete nije životno ugroženo niti kao takvo ugrožava druge ljude, postavlja se pitanje tko će biti odgovoran za uništeni dječji život u slučaju nekih nuspojava? Treba li i hoće li odgovarati premijer, ministar, pedijatar… zato što je cijepio potpuno zdravo dijete, a da ne postoji dovoljna količina znanstvenih istraživačkih studija koja govori da je cijepljenje korisno i sigurno te mu na taj način ugrozio život?

Članak 18 istoga Zakona kaže: “Ako se zbog hitne situacije ne može dobiti suglasnost zakonskog zastupnika, odnosno skrbnika iz članka 17. stavka 1. ovoga Zakona pacijent će se podvrći dijagnostičkom, odnosno terapijskom postupku samo u slučaju kada bi zbog nepoduzimanja postupka bio neposredno ugrožen njegov život ili bi mu prijetila ozbiljna i neposredna opasnost od težeg oštećenja njegovoga zdravlja. Postupak se može provoditi bez pristanka zakonskog zastupnika, odnosno skrbnika pacijenta samo dok traje navedena opasnost.”

Što to znači u praksi? To znači da vam nitko ne smije cijepiti dijete bez vašeg pismenog odobrenja! Naime, u slučaju cijepljenja zdravog djeteta ne postoji mogućnost da je dijete životno ugroženo ili da mu prijeti neposredna opasnost od težeg oštećenja njegovog zdravlja!

Jedino što mu može ugroziti život ili teže oštetiti njegovo zdravlje jest u ovom slučaju cijepljenje.

Što je cijepljenje: liječenje, preventiva ili liječnički pokus?

Naravno, oni koji fanatično zastupaju obavezno cijepljenje, kažu da se kod cijepljenja ne radi o liječenju nego o preventivi?!

No, preventiva u sebi ne smije sadržavati elemente rizika i isto tako mora biti nedvojbeno dokazana učinkovitost te preventive.

S obzirom da ne postoji dovoljna količina znanstvenih istraživačkih studija koja govori da je cijepljenje korisno i sigurno, mnogi roditelji su skloni vjerovati da se kod cijepljenja radi o liječničkim ili znanstvenim pokusima nad potpuno zdravom djecom.

No kako bilo, članak 19 Zakona o zaštiti prava pacijenata govori i o Zaštiti pacijenta nad kojim se obavlja znanstveno istraživanje: “Za znanstveno istraživanje nad pacijentom i uključivanje pacijenta u medicinsku nastavu nužan je izričiti pristanak obaviještenog pacijenta.

Pristanak obaviještenog pacijenta je, u smislu ovoga Zakona, pisana, datirana i od pacijenta potpisana suglasnost za sudjelovanje u određenom znanstvenom istraživanju ili medicinskoj nastavi dana na temelju preciznih i na razumljiv način dokumentiranih obavijesti o prirodi, važnosti, posljedicama i rizicima ispitivanja. Za poslovno nesposobnog ili maloljetnog pacijenta, pristanak daje njegov zakonski zastupnik ili skrbnik….”

S obzirom da su iz Ministarstva zdravlja najavili da bi mogli mijenjati Zakon jer ne odustaju od obaveznog cijepljenja koje je odlika komunističkih režima, u tome slučaju da bi sproveli u djelo svoj napad na potpuno zdravu djecu koju roditelji pokušavaju zaštiti i ne žele cijepiti, morali bi mijenjati i Ustav Republike Hrvatske. Naime, Članak 21. Ustava RH izričito kaže: “Svako ljudsko biće ima pravo na život.”

Kako je po nekim istraživanjima, sindrom iznenadne dojenačke smrti (SIDS) jedna od nuspojava na cijepljenje, krši li se Ustav RH time što se potpuno zdrava djeca cijepe?!

Članak 23. Ustava RH jasno kaže: “Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ili, bez svoje privole, liječničkim ili znanstvenim pokusima.”

S obzirom da ne postoji dovoljna količina znanstvenih istraživačkih studija koja govori da je cijepljenje korisno i sigurno dok cijeli niz medicinskih stručnjaka koji govore o opasnosti i štetnosti cjepiva je dovoljno roditelju za opravdanu sumnju sumnju da se kod cijepljenja radi o liječničkom ili znanstvenom pokusu.

Članak 69. Ustava RH kaže da: “Svatko ima pravo na zdrav život.”, no što ćemo s onom djecom kojima je zbog cijepljenja trajno uništeno zdravlje? Čemu služi Ustav ako je neki tamo Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti iznad Ustava? Svi Zakoni proizlaze iz Ustava, a ne Ustav iz Zakona!

Roditelji katolici koji su upoznati da u cjepivima postoje mrtve stanice abortirane djece su u još većem problemu jer kao katolici niti u kojem slučaju ne smiju sudjelovati u abortusu da ne bi ušli u izopćenje unaprijed izrečeno (kanon 1398 Zakonika Kanonskog Prava Katoličke Crkve).

Pored svega toga, nedavno je izašla studija dvije molekularne biologinje koja ukazuje na povezanost autizma s činjenicom da se u cjepivima nalaze stanice djece koja su abortirana.

I tu je zakon na strani roditelja jer Zakon o zaštiti prava pacijenata u članku 4 govori o Načelu humanosti zaštite prava pacijenata koje se ostvaruje između ostaloga i “zaštitom osobnosti pacijenta uključujući poštivanje njegove privatnosti, svjetonazora te moralnih i vjerskih uvjerenja.”

Niti u kojem slučaju se ne bi smjelo zaobići članak 40 Ustava RH koji jasno kaže: “Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.”

Dakle, ako cjepivu postoje abortirane stanice, katolik ne smije primiti to cjepivo te ga ima pravo odbiti po svojoj savjesti i slobodnom javnom očitovanju svoje vjere. To mu jamči Ustav RH.

Iz svega ovoga, ako se uzmu medicinski opravdane sumnje koje sam opisao u tekstu “Cijepiti ili ne? Što kaže struka?” i držeći se Zakona, koji bi to bio opravdani razlog da bi netko morao platiti 2000 kuna ili da bi bio proglašen krivim samo zato što se držao Zakona i onoga što kaže medicinska struka?!