Gospodine Leljak, hvala Vam na istini i hrabrosti!

Ono što muči pokoljenja, ono što se moralo kriti, ono o čemu se moralo šutjeti, Leljak je razotkrio jednim udarcem! I zaprepastio nas. Znalo se za komunističke zločine, zbog usmene predaje nisu se mogli zataškati za sva vremena, znalo se i za priče rijetkih preživjelih, ali kad shvatimo veličinu zločina iz 1945. - zanijemimo!

Okrutno, jezivo, razarajuće i uznemirujuće štivo je knjiga Huda jama slovenskog publicista i istražitelja Romana Leljaka. Štoviše, cijelim svojim tijekom ovo djelo o istraživanju komunističkih zločina iz 1945. godine po slovenskim livadama, rudnicima, rovovima i šumama zapanjujuće djeluje na psihu. Pritom odmah valja reći, činjenice, podatci, istraživanja i svjedočanstva koje je Leljak skupio, objedinio i objelodanio nakon 25 godina mukotrpnog i nadasve hrabrog rada umnogome će pomoći rasvjetljavanju mučnih događaja otprije 70 godina.

Ono što muči pokoljenja, ono što se moralo kriti, ono o čemu se moralo šutjeti, Leljak je razotkrio jednim udarcem! I zaprepastio nas. Znalo se za komunističke zločine, zbog usmene predaje nisu se mogli zataškati za sva vremena, znalo se i za priče rijetkih preživjelih… No Leljak, koji je svoja istraživanja započeo još 1989. godine, pomno je istraživao i čeprkao po rijetkim tragovima i sklapao mozaik istinitih, čudovišno sablasnih i zločinačkih događaja koji su u proljeće 1945. malu Sloveniju natopili krvlju do koljena.

U nekoliko dana bez suda ubili na desetke tisuća “narodnih neprijatelja”

Na desetke tisuća ubijenih ljudi, svih onih koji se, najbolje je tako reći, nisu oduševljavali komunističkim režimom, a ne “narodnih neprijatelja”, pobile su partizanske snage doslovce u nekoliko dana: Hrvata, Slovenaca, Nijemaca, Srba, svih onih koji su jednostavno htjeli otići iz Jugoslavije pod komunističkim režimom. Bilo je to ubijanje iz obijesti, svojevrsno natjecanje u što strašnijem mučenju, ponižavanju, klanju i naposljetku lišavanju života.

Kada je baš Leljakovom zaslugom otkriveno masovno gubilište u rudniku nedaleko Laškog, u Barbarinom rovu, s čak 700 mumificiranih leševa u odavno zatvorenom i nakon masovnog smaknuća zabetoniranom rovu – donekle je na komunističke zločine senzibilirana i slovenska i hrvatska nekomunistička javnost.

Posebne jedinice za masovna smaknuća

Roman Leljak je vodeći slovenski istražitelj komunističkih zločina i dobar dio svog života posvetio je otkrivanju zatajenih grobišta, traženju svjedoka i otkrivanju istine. Išao je tako daleko da je i pronalazio i poimenične zločince, kao i cijele vojne jedinice koje su sudjelovale u masovnog egzekuciji političkih neistomišljenika i običnih građana i zarobljenih vojnika.

Dokumentarna knjiga Huda jama u izdanju Hrvatskog žrtvoslovnog društva i društva “Huda jama” iz slovenskih Radenaca, opako je štivo koje će čitatelju, onom dobronamjernom i neopterećenom komunističkim lažima, pokvariti i život i dan, i apetit i san. I u tome je najveća vrijednost ove opsežne Leljakove knjižne dokumentacije o komunističkim zločinima na slovenskom tlu, u obračunavanju s klasnim, političkim i tko zna kakvim ne neprijateljima…

Trpak okus, zgranuće, bijes i duboko razmišljanje o smislu života – sve će vas to osupnuti nakon čitanja ove knjige i prelistavanja fotografija. Osim o jezivom smaknuću živih ljudi zatrpanih u rudniku nedaleko od Laškog, kroz činjenice izvučene iz riječi i sjećanja malobrojnih svjedoka, Leljak u knjizi opisuje ostala masovna smaknuća diljem Slovenije, opisujući i strah očevidaca koji se i danas boje išta o tome izgovoriti, bojeći se ili sebe samih ili nekoga tko bi im to zamjerio. Leljak ističe: “Huda jama otkrivena je u proljeće 2009. godine, a prizori su bili stravični, tijela su bila očuvana, vidjeli smo kosu, kožu i muku tih ljudi”.

Krivac je – vrh Komunističke partije

Leljak je sve otkrio. Do potankosti je rekonstruirao scenarij smaknuća, pa čak i ljude koji su za to odgovorni. Makar, glede odgovornosti, odgovor je samo jedan: sam vrh Komunističke partije! Stoga, ne nalazi se slučajno u knjizi i fotografija maršala Tita kako se slavodobitno 1. lipnja 1945. godine vozi Celjem, dok se čine egzekucije samo koji kilometar dalje.

Leljak na osnovi svog znanstvenog rada zaključuje da je u Hudoj jami tri tisuće kostura, posmrtnih ostataka ljudi koje su smaknuli komunisti, bacajući ih žive u rudarska okna. Dosad je u etaži jednog rova otkriveno 700 mumificiranih leševa, druge etaže još nisu ni otkopane.

U knjizi Leljak nedvojbeno ističe da su žrtve u Hudu jamu dovedene u najvećem broju 27. i 28. svibnja 1945., a ljudi su bacani u jame do 7. lipnja…

Bilo je oko dvije tisuće Hrvata, 700 Slovenaca i 300 Austrijanaca, koji su tada živjeli na području Slovenije. Među žrtvama je bilo jako puno žena i djevojaka. Leljakove riječi djeluju uznemirujuće: “Uvijek sam potresen kada se sjetim trenutka prvog ulaska u Barbarin rov. Nekoliko dana nisam spavao. Sva tijela su bila očuvana. Vidjeli smo kosu, kožu i muku tih ljudi. Ta je jama napunjena živim ljudima, vidjelo se da su bili živi zakopani, zazidani. Vodili su ih za ruku i bacali ih unutra. Morali su se svući do gola, vezali su ih te vodili do same jame, do rova dubokog 40 metara i samo ih gurnuli unutra. Strahota je kako su umirali ti ljudi.”

“Omladina” Prvog bataljuna KNOJ-a – izvršitelj zločina

Leljak je išao i dalje i našao odgovornog za smaknuća u rudniku, partizanskog oficira Benjamina Žižmonda. Zločin je počinio Prvi bataljun KNOJ-a, pod zapovjedništvom Žižmonda, a svi počinitelji zločina bili su iz Celja i okolice, u dobi od 16 do 22 godine. Za zločin nitko nikada nije odgovarao. Protiv Žižmonda Leljak je podnio čak i kaznenu prijavu, našao čak i i svjedoke koji su ljude ubijali po naređenju Žižmonda. I što se dogodilo? Ništa! Žižmond j umro 2011. godine, dvije godine nakon otkrivanja Hude jame.

Dvadeset godina trebalo je Leljaku za slamanje otpora vlasti i crvenih medija da se razotkrije zločin iz Hude jame, da se otvori samo okno koje je bilo zazidano sa stotinu metara betonskih i drvenih prepreka!

Kako se Leljak uopće usudio drznuti se još za vrijeme bivše države i početi istraživati komunističke zločine?! Spletom okolnosti u ruke mu je došlo pismo, svjedočenje jedne trudne žene prije smaknuća, a bilo je to pismo njenom nerođenom djetetu! To je mladog Leljaka toliko pogodilo, a kada su se na tu užasnu spoznaju pridodale i informacije o masovnim zločinima na brežuljcima njegovog djetinjstva – postao je odlučan u istraživanju.

Ova knjiga, Huda jama, osim što je istinski znanstveni rad, i raritetan dokument o pokolju koji je izgleda bio i uvjet stvaranja “boljeg društva”, kako to ironično primjećuje i izvrstan pisac – Roman Leljak.

Uz popratnu riječ biskupa mons. Mile Bogovića i prikaz knjige dr. Josipa Jurčevića, Leljak nas smiono vodi kroz priču o nepojmljivim zločinima čiji su pojedini vinovnici i danas živi. Leljaka to posebno muči i nije se libio na kraju knjige spomenuti imenom i prezimenom one koji su sudjelovali u masakrima. I što drugo negoli zaključiti, da nema osoba poput Leljaka svijet bi bio i ostao grozno mjesto za život! Jer, svaki bi zločin zataškao. Srećom, postoje Leljaci, hvala im!