Holjevac bez okolišanja: ‘Toj ekipi demokracija i Hrvatska smrde, a komunizam i Jugoslavija mirišu’

Hrvatskom su pravosuđu trebale 33 godine da dođe do presude za zločin koji su jugoslavenske snage počinile nad hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima u Glinskom Novom Selu 1991., u kojem su ubijene najmanje 32 osobe, a većina žrtava nikad nije ni ekshumirana ni identificirana. Tri četvrtine su civili. Najmlađa je djevojčica od 15 godina. Od petnaestak optuženih, samo je jedan dostupan hrvatskom pravosuđu. A presuda? Oslobađajuća za sve optužene! Ali to nije najveća sramota ove presude.

Vratimo se u povijest. Pripadnici srpskog TO-a i četnici od sredine 1991. počeli su upadati u većinski hrvatska sela oko Gline. Ubijani su i civili i ratni zarobljenici, te se provodila kampanja spaljivanja kuća i protjerivanja Hrvata.

Tako su u Glinskom Novom Selu u dva navrata tijekom listopada ubijeni svi stanovnici koji nisu bili pobjegli. Prvi upad u selo zbio se 3. listopada 1991., kad je ubijena trećina stanovništva; ostali su ubijeni 16. listopada, kad su žene, uključujući i spomenutu djevojčicu, zatvorene u drvenu zgradu na koju je potom ispaljen projektil iz zolje. Muškarci su strijeljani. Sutkinja je, međutim, odlučila sve optužene osloboditi zato što nema izravnih svjedoka i zato što u optužnici nije jasno navedeno tko je ubijen u prvom, a tko u drugom napadu. “Rezultati dokaznoga postupka pokazuju kako je pet žrtava stradalo početkom listopada 1991., dakle upravo kada je neprijateljska vojska krenula u okupaciju Glinskoga Novoga Sela, a ne polovicom mjeseca od tzv. izvidničko-diverzantske grupe TO Glina, kako to tvrdi optužba”, rekla je sutkinja.

Branko Bačić postao djed! Rodila mu se unuka Julija

Sud se ne zamara kad je žrtva Momčilo

Što je jako važno, tko je ubijen dva tjedna prije, a tko dva tjedna poslije, ako su svi optuženi sudjelovali u tome! I sad dolazimo do poante: prošlog je tjedna sud dosudio da RH mora isplatiti beogradskoj obitelji Srbina stradalog u Oluji više od 187.000 eura odštete i gotovo 50.000 eura sudskih troškova – iako nije bilo dokaza da ga je uopće ubila hrvatska vojska, kamoli da bi bilo izravnih svjedoka! “Iako nema dokaza o likvidaciji od pripadnika HV-a, Momčilo T. prije smrti je lišen slobode i bio je pod kontrolom HV-a pa se sudac pozvao na činjenično iste slučajeve Europskog suda za ljudska prava, obrazloživši kako bi svako drugo tumačenje bilo nametanje tužiteljima ‘prekomjernog standarda dokazivanja’, kako to jasno navodi Ustavni sud”, navodi se.

Dakle, u jednom slučaju, kad su žrtve hrvatski civili, nije dovoljno samo dokazati tko ih je pobio, nego i kojeg dana i sata. I moraju postojati izravni očevici, iako je jasno da to mogu biti samo oni koji su ih i pobili. To nije “prekomjerni standard dokazivanja”. Kad je žrtva Momčilo, onda se odšteta može dodijeliti i da se sud ne zamara “pretjeranim dokazivanjem” ili bilo kakvim dokazivanjem da ga je uopće ubio HV. Kakvi crni očevici. Toliko o istim standardima. A to kako je DORH, tada još Bajićev, sastavljao optužnicu za Glinsko Novo Selo – moguće i s namjerom da padne – priča je za sebe. I jedan od vjerojatnih razloga hajke na Turudića.

Smrdi na debakl

Hrvatska je umorna od HDZ-a i korupcije, a ne zna kime ga zamijeniti. Zapravo, nema kime. Jasno je da će oporbi za pobjedu na izborima trebati više od izvikivanja “HDZ lopovi”, ali nedostaje ideja. I nešto što bi mogli pokazati, tamo gdje su na vlasti. HDZ se busa u prsa indeksima rasta, kažu da nam nikad nije ovako cvjetalo, i upire prstom u oporbeni debakl u Zagrebu. No nije ni da HDZ može mirno spavati: kako sam ranije naveo, teško će ponoviti izborni rezultat od prije četiri godine i vjerojatno će im trebati koalicijski partner da bi formirali vladu, a zasad ga nema na vidiku.

Ali oporba je u izborni ciklus krenula najavom velike koalicije tek nakon što je HDZ raspisao izbore, da bi već nakon nekoliko dana ispalo da je to jedino što su uspjeli dogovoriti. Odmah se pokazalo da nemaju neke spomena vrijedne programske, kadrovske i organizacijske kapacitete i da zapravo ništa nisu pripremili unaprijed. I da je preko noći oformljena, načelna koalicija tek iznuđen potez, nipošto nešto što su planirali i dogovorili na vrijeme, pa sad moraju vrijeme, umjesto na kampanju, trošiti na međusobne dogovore.

HDZ u izborni ciklus ulazi pripremljen, zna se tko će biti kandidati, tko će nositi liste u kojoj jedinici, manje-više znaju i tko će biti na kojem mjestu na listi. Sasvim sigurno imaju i razrađen plan rada na terenu, motiviranja svojih birača, izborne jedinice već su prije posložili, opet uglavnom onako kako njima odgovara. SDP-ova koalicija još nije blizu definiranja lista i imena. S obzirom na broj stranaka u koaliciji, to bi moglo potrajati i sasvim će sigurno biti praćeno svađama. U Splitu je već izbio sukob između lokalnih SDP-ovaca i stranačke središnjice zbog koaliranja na nacionalnoj razini s OPG-om Puljak, koju su lokalci jednoglasno odbacili jer ih, kažu, Puljak sustavno vrijeđa. “Govorio je da je SDP stranka koja nema budućnosti jer se ne mogu ni sami sa sobom dogovoriti”, kažu lokalni SDP-ovci. Pa, očito je da je Puljak u pravu. Gdje ćete boljeg dokaza.

Mogu li učiniti Hrvatsku boljom

A Peđa će morati uvjeriti birače da će biti pošteniji i sposobniji premijer od Plenkovića, što naoko ne bi trebalo biti teško, ali bit će. Jer, koliko god da je HDZ prožet korupcijom, i koliko god da su svi oko njega padali, Plenković je nešto kao “teflon don”, njemu osobno još nitko nije uspio zalijepiti ništa. Zasad. Peđi jest, ma kako bilo minorno. Riječ je o naknadi za odvojeni život koju je uzimao deset godina iako na nju nije imao pravo i supruginoj diplomi. Minorno ili ne, sasvim je sigurno da će HDZ to maksimalno eksploatirati u kampanji. Usto, jasno je da će HDZ voditi vrlo personaliziranu kampanju, da će u prvi plan gurati Plenkovića, računajući da je on puno jače ime od Grbina i da SDP nema nekih jakih imena. Ako ćemo iskreno, HDZ-u su najjača imena uglavnom u Remetincu, ali unatoč tomu, bolje stoje s kadrovima, barem onima za koje je itko čuo.

Negativna kampanja i poruke “mi ili oni” sama po sebi neće oporbi donijeti neke velike rezultate. A SDP-ov marketing i dosad je uglavnom bio predmetom podsmijeha. Peđa, otkad vodi SDP, nije uspio reći ništa novo, upečatljivo, ili važno, nije uspio odaslati u javnost niti jednu snažnu poruku, plasirati neku novu političku ideju ili novo lice, nije ponudio biračima ništa što SDP i dosad nije neuspješno nudio. Čak ni slogan kampanje “za bolju Hrvatsku” nije nov. Neovisno o tome tko ga je komu ukrao – oni Kolindi ili Kolinda sindikatu Preporod, koji ga je koristio još davne 2016. tijekom prosvjeda za kurikularnu reformu, ili oni Borisu Mikšiću. Svi znamo da Hrvatska može bolje, problem je oporbe uvjeriti birače da su oni ti koji mogu Hrvatsku učiniti boljom. Zasad još nisu napravili pravi korak u tom smjeru. A prve pukotine u koaliciji već se mogu naslutiti.

Komunizam ne miriše svima

Izgleda da liberali u koaliciji dijele moje mišljenje o Radničkoj fronti, a to je da njoj tamo zapravo nije mjesto jer je jednostavno prelijevo i preekstremna. Nije ni Fokusu jer je desno od svega ostalog u koaliciji, ali oni nisu problem u smislu u kojem je to Peović. Uglavnom, Fokus je, uz podršku drugih liberalnih stranaka u koaliciji, jasno rekao da neće ostati u koaliciji ako će u njoj biti Peović. To je stvar i pritiska članstva, koje ionako nije prezadovoljno koalicijom sa SDP-om, kojemu i nisu tako srodni. U konačnici, ako Nijemci razmišljaju o zabrani AfD-a zbog “protuustavnog djelovanja” i “desnog ekstremizma”, onda se i Hrvatska može pozabaviti ustavnošću djelovanja Radničke fronte, koja baš ne skriva da joj demokracija i Hrvatska smrde, a komunizam i Jugoslavija mirišu.

Sve je to bilo predvidivo, no Peđa se očito žurio uključiti u koaliciju sve što je mogao, bez previše razmišljanja. Ipak, rješenje je jednostavno, treba se riješiti Radničke fronte. Ona mu ionako više šteti nego koristi. Izbori se dobivaju u centru, ne na ekstremima. Riječ je o stranci koja otvoreno podržava totalitarizam i komunističke režime, bivše i sadašnje, koja je izrasla iz jednog radikalnog, trockističkog pokreta na sveučilištu iza kojeg je stajao Mate Kapović, koji je manje-više otvoreno zagovarao nedemokratske, revolucionarne metode preuzimanja vlasti. Takva stranka nespojiva je s liberalizmom, a teško je spojiva i s demokracijom pa time ruši narativ oporbe da je HDZ taj koji je antidemokratski, a oni donose demokraciju. Tim više što se ni u SDP-u nikad nisu jasno ogradili od Titove diktature, naprotiv, mnogi su je SDP-ovci simpatizirali, uključujući i donedavnog predsjednika zagrebačkog GO-a Gotovca koji je htio vratiti Titov trg iako više ni u Groznom ne postoji Staljinov. I bivšeg gradonačelnika Rijeke Obersnela koji je uvalio grad u ogromne troškove kako bi tom istom Titu podigao spomenik obnavljajući njegov brod kojim je pokušavao impresionirati nesvrstane kolege diktatore po Africi.

Uz to, Radnička fronta pokazala se kao problematična u svakoj koaliciji u kojoj je bila u Zagrebu i Istri, opstruirala je što je mogla. Dakle, Peđa nema što previše razmišljati, ponekad je manje više, devet više od deset. I bez njih ga čeka usklađivanje interesa, želja i programa devet prilično raznorodnih stranaka, koalicije koja bi se, ako i dođe na vlast, vjerojatno pola mandata morala baviti svjetonazorskim razlikama i kadrovskim interesima članica pa bi im malo vremena ostalo za posao za koji su birani. Ako to ne učini, izlaže se realnom riziku da četiri stranke koaliciju napuste i prije izbora, što bi bila PR katastrofa. Stvar nije toliko u glasovima koje te stranke nose koliko u tome što bi postali predmetom sprdnje ako se uruše prije nego što kampanja uopće počne. Ako je Peđa pametan, povest će koaliciju prema centru, ne prema Kim Jong-unu, ali nema puno vremena da to riješi i morat će reagirati brzo i odlučno. Nešto što dosad baš i nije često radio.

Čovjek koji je ukrao stranku

Drugi problem za Peđu je Beljak. On je također od potencijalnog u par dana postao realan problem. Već je prije pretvorio stranku u svoju privatnu prćiju, i to u puno većoj mjeri nego Plenković HDZ i svojedobno Milanović SDP. O svemu je odlučivao sam, izbacio je makinacijama političke protivnike koji su svi redom imali veću težinu od njega, poput Marijane Petir, na liste stavljao isključivo svoje klimoglavce, i stranku doveo do toga da na izborima može biti samo nečiji prirepak, te ne služi ničem osim da bi se par inače beskorisnih uhljeba uguzilo u neku općinsku foteljicu, a on osobno u saborsku.

Nekad je krao kazetofone, a sad je doslovno ukrao stranku. I to stranku sa slavnom prošlošću. Pod njim je stranka koja je u godinama komunizma u emigraciji gradila otpor diktaturi i koja je od osnutka radila na nacionalnoj emancipaciji Hrvata postala notorno prokomunistička i projugoslavenska. Stranku koja je dala Radića i Mačeka sveo je na svoj lik i djelo, a njima pretpostavio Tita, stranku koja je 2000. godine imala 17 zastupnika sveo je na dva. A sad je jedan, Željko Lenart, napustio stranku, praćen desecima drugih.

Holjevac: ‘Tuđman je i 24 godine nakon smrti tema u tom kokošinjcu, jedini lisac kojeg su se bojali’

“Više se jednostavno ne može trpjeti samovolja predsjednika stranke Kreše Beljaka koji nikoga ništa ne pita i koji radi samo za sebe”, kaže Lenart. “Kap koja je prelila čašu bilo je njegovo silovanje s pregovorima o izlasku na predstojeće izbore. Čovjek najprije potpiše sporazum o zajedničkom izlasku na parlamentarne izbore sa Socijaldemokratima, a onda počne pregovarati sa SDP-om a da nije raskinuo koaliciju koju je već dogovorio!? I sve to radi na svoju ruku, sam, bez ikakvog pregovaračkog tima koji bi imao mandat od stranačkih tijela HSS-a. Beljak razgovara sa svima: od SDP-a preko HDZ-a pa do Mosta i Domovinskog pokreta. I to sve na svoju ruku, bez znanja ostalih dužnosnika stranke”, objasnio je Lenart zašto nakon gotovo 30 godina napušta stranku. Jednu od šest, na koliko se raspao izvorni HSS. I od tih šest niti jedna ne predstavlja baš ništa na političkoj sceni.

Beljaka se i prije sumnjičilo da je “najslabija karika” koalicije, onaj koji će prvi pretrčati HDZ-u. Ja bih se prije kladio na Čačića, ali nikad se ne zna. U svakom slučaju, riječ je o još jednoj stranci koja zapravo Grbinu nije potrebna i od koje će vjerojatno imati više štete nego koristi. Jedini smisao uključivanja HSS-a u koaliciju je taj da Krešo Beljak ostane u Saboru. No pitanje je zašto glavni tajnik stranke tek sad reagira na to. On i malobrojni preostali članovi šutjeli su i gledali kako Beljak pretvara stranku u svoje privatno vlasništvo, dizali ručicu za njega na posve nestatutarnim i namještenim stranačkim izborima, glasali za izbacivanje nepoćudnih, gledali su kako stranka 30 godina ideološki i kadrovski luta, gledali su kako se prodaje Račanu, Sanaderu, Jadranki Kosor, Karamarku, svakom tko ju je poželio kupiti. Postali su jeftiniji od zadnjeg bofla u Lidlu. I sad kažu da je kap prelila čašu? U kojem su paralelnom svemiru živjeli dosad, što su čekali? Da Beljak sam sebe smijeni?