Na ovim mjestima zabranjeno je umrijeti: Evo što se krije iza niza bizarnih zakona

Možda ste čuli da je umiranje nezakonito na norveškom arhipelagu Svalbardu u Arktičkom oceanu. Prema toj popularnoj tvrdnji, tijela se ne razgrađuju zbog permafrosta, što predstavlja biološki rizik za buduće generacije.

Međutim, to je ipak samo urbani mit. Ipak, to pogrešno shvaćanje postavlja zanimljivo pitanje: postoji li igdje na Zemlji gdje je zapravo ilegalno umrijeti? Kratak odgovor je “otprilike”.

Tijekom godina na nekoliko su područja uvedeni bizarni zakoni koji naizgled zabranjuju smrt. Ti se zakoni, međutim, ne odnose na kažnjavanje onih koji umru, već na rješavanje specifičnih političkih ili društvenih pitanja. Prikazat ćemo nekoliko primjera.

Prosvjedni čin

Uzmimo za primjer talijanski gradić Selliu. U kolovozu 2015. gradonačelnik je izdao uredbu kojom se stanovnicima zabranjuje da se razbole ili umru unutar općine. Zakon je nalagao redovite zdravstvene preglede, uz godišnju kaznu od 10 eura za nepridržavanje.

To naizgled apsurdno pravilo imalo je za cilj potaknuti zdraviji stil života i suprotstaviti se smanjenju stanovništva grada.

Slične mjere postoje i u Francuskoj. Godine 2000. i 2008. dva su sela zabranila umiranje stanovnicima zbog nemogućnosti proširenja groblja. Te su zabrane bile prosvjedni čin, naglašavajući hitnu potrebu za više grobnih mjesta.

Isto tako, 2005. Biritiba Mirim u Brazilu, te 2012. Falciano del Massico u Italiji, usvojili su istu taktiku. Na kraju su te ekstremne mjere dovele do potrebnih dozvola za proširenje njihovih groblja.

Povijesno gledano, zabrane umiranja također su služile u vjerske svrhe. Drevni grčki otok Del (ili Delos), mjesto UNESCO-ve svjetske baštine, smatralo se toliko svetim da su smrti i rađanja bili zabranjeni. U 6. st. pr. Kr., atenski vođa Pizistrat naredio je ekshumaciju grobova, a oni koji bi mogle umrijeti ili roditi ispraćeni su s otoka.

Pronađen muškarac koji je nestao prije 27 godina: Sve vrijeme je bio 100 metara od kuće

Smiješno, ali učinikovito

Nadalje, otok Itsukushima na jugu Japana držao se sličnih pravila ukorijenjenih u šintoističkim vjerovanjima o čistoći i zagađenju. Samo su šintoistički svećenici i svećenice smjeli ondje boraviti, a posjetiteljima je bilo zabranjeno umirati ili rađati. Iako je taj zakon službeno ukinut 1868., na otoku su i danas zabranjeni ukopi i kremacije.

Te neobične zabrane umiranja obično se odnose na rješavanje lokalnih zdravstvenih problema ili nedostatka grobnog prostora. Iako se ideja o zabrani smrti može činiti apsurdnom, ona često služi praktičnoj svrsi.

Isto se može reći i za ove neobične zakone. Iza njihove apsurdnosti leži praktična namjera, koja dokazuje da smiješno ponekad može biti iznenađujuće učinkovito.