Preminuo omiljeni hrvatski pjesnik: Bježao od kamera, zavidio Radi Šerbedžiji

Hrvatski pjesnik, esejist, prozni pisac, scenarist i radijski urednik Danijel Dragojević, preminuo je u 91. godini života. O njegovom osobnom životu vrlo se malo zna, što je bio njegov osobni odabir, jer ni intervjue nije volio davati, ali se smatra ljubimcem hrvatske literarne kritike i publike.

Desetljećima je uživao glas hvaljenog, britkog, ali povučenog intelektualca a 2005. godine dobio je jednoglasnom odlukom žirija književnu nagradu ‘Ivan Goran Kovačić’ za pjesničku zbirku Žamor, koji nije došao preuzeti, pisala je Booksa.

Njegov najčešći motiv su nepokretne slike, a ne slike u pokretu. Upravo ti statični motivi upozoravaju čitatelja da se radnja pjesme odigrava i događa u samom tekstu. Naglasak stavlja na sada, na realni život uz propagiranje slobode.

SLOBODA

Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.

Rođeni Velolučanin utjecao je na generacije hrvatskih autora svojim tekstovima, pjesmama, osebujnim stilom i beskompromisnim držanjem. Bio je dugogodišnji urednik autorskih emisija na III. programu Hrvatskog radija: “Bibilovizor”, “Poezija naglas” te “Dnevnici i pisma”. a godine 2019. odbio je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo

Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih književnih nagrada, između kojih Goranove nagrade 2005. za knjigu “Žamor”, nagrade Vladimir Nazor 1981., Zmajeve nagrade 1981. za knjigu “Razdoblje karbona”, nagrade “Branko Miljković” za knjigu “Prirodopis” 1974. godine, i drugih.

ŠERBEDŽIJA PONOVNO UDARA: ‘Ja sam Srbin, stopostotni!’

Dragojević je imao brata blizanca Ivana, koji je isto bio pisac. On je preminuo u Zagrebu 3. kolovoza 1999. u Zagrebu.

Prije gotovo 15 godina fotograf Fedja Klarić sreo je Dragojevića u Marmontovoj ulici, no čim je vidio fotoaparat, Dragojević je počeo sprintom bježati, iako je tada imao 77 godina. Bio je to jedan od vrlo rijetkih susreta s pjesnikom, čije fotografije do tada nije bilo godinama. Fotograf je napisao kako mu je to bila najdraža fotografija godine, a nazvao ju je “Bježeći pjesnik”.

“Uh, što ti zavidim, ti si ono što ja sanjam cijeli život, da postanem stranac u vlastitoj zemlji”, komentirao je jednom prilikom Dragojević Radi Šerbedžiji.  “Ima u tome nekakve ljepote. To je donhuanizam, ne u smislu osvajanja žena, nego kao samoća, kao filozofska kategorija. Kada jednom to osjetiš nekako ti postaje slatko, zavodljivo. I s druge strane, kad si stranac negdje, na drugi način si građanin planeta, mala je jedna zemlja. Prepoznajući to u sebi, osjećam ljubav i posebno lokalni patriotizam prema mojoj nacionalnosti i porijeklu. Ja sam Srbin, stopostotni! Isto tako volim i domovinu gdje sam rođen. Jer, nisu me samo otac i majka napravili, napravile su me i ličke planine, onaj moj Velebit i Jadransko more koje volim cijeli život. Napravili su me kao mladog čovjeka zagrebačka akademija i teatar, isto kao i Beograd u koji sam dolazio, bilježio prve uspjehe i snimao filmove”, rekao je Šerbedžija.