RUPA U PRIČI O RAFALEIMA KOJI NAM STIŽU! Svima promakla opasna činjenica: Vojska nam ne može srušiti ni sovjetsko leteće smeće

Šok i nevjerica zavladali su u državnom vodstvu, ali i među građanima, kada su shvatili kako se usred Zagreba, nekoliko stotina metara od Studentskog doma “Stjepan Radić” na Savi, srušila sovjetska bespilotna letjelica teška šest tona. Nikako se nisu mogli načuditi kako se to moglo dogoditi. Pa zar mi nismo pod NATO-ovim kišobranom?

Zar nas ne čuva najmoćniji svjetski vojni savez? Još veći šok je nastao kada se shvatilo da je letjelica, na svom putu iz Ukrajine, neopaženo prošla kroz zračni prostor Rumunjske i Mađarske. Ovdje treba naglasiti kako nije riječ o minijaturnoj, izvidničkoj, bespilotnoj letjelici, nego o teškoj besposadnoj sovjetskoj letjelici iz 80-ih godina prošlog stoljeća.

Njezini gabariti od gotovo 14 metara dužine i 4 metra širine odgovaraju dimenzijama današnjih borbenih zrakoplova. Stoga se nikako nije smjelo dogoditi da letjelica nesmetano šeta NATO-ovim zračnim prostorom i padne na glavni grad jedne države članice, a da pritom nitko ne reagira. Hipotetski, moglo se dogoditi da ova grdosija posluži kao projektil i da, napunjena gorivom, bude obrušena na Banske dvore ili Pantovčak.

Opasnost iz zraka

Stradao bi državni vrh, a da obrambeni i sigurnosni sektor ne bi stigli pomaknuti ni mali prst.

Tu-141 “Strizh” stigao je do Zagreba, tvrde prvi rezultati istrage, iz Ukrajine. I Ukrajina i Rusija odbacuju odgovornost za incident te tvrde da letjelica nije njihova. Ako je riječ o ukrajinskoj letjelici, onda je moguće da je ona izgubila kontakt sa zemaljskom stanicom za navođenje te potom letjela sve dok nije ostala bez goriva. Ako je riječ o ruskoj letjelici, onda je također moguće da je riječ o nesretnom slučaju, ali za razliku od ukrajinskog scenarija, ruski element u priči nosi i mogućnost slanja poruke preko prastare bespilotne letjelice.

Naime, premijer Andrej Plenković spada u red glasnijih europskih kritičara ruske agresije na Ukrajinu. Hrvatsko ministarstvo obrane do detalja je obznanilo sadržaj pošiljke namijenjene Ukrajini, koja se sastojala od nekoliko šlepera natovarenih kalašnjikovima i streljivom. U posljednje vrijeme sve se glasnije spominje kako Hrvatska služi kao tranzitni centar za oružje namijenjeno Ukrajini. Stoga ne treba odmah odbaciti ni teorije kako je prastari “Strizh” poruka Zagrebu u stilu – evo vam prastari dron, ali isto tako je to mogao biti “Kalibr”.

Iako se dron na Zagreb obrušio oko pola noći, državni vrh i MORH građanima su se obratili tek sutradan oko podne. I obraćanje je dobro kasnilo kao i reakcija protuzračne obrane. Za sve to vrijeme kod građana je vladala panika, a informacije su prikupljali iz medija i s društvenih mreža. Konačno, kada su smislili što će reći, obratili su se građanima s tvrdnjom da su detektirali dron, ali nisu stigli reagirati.

Dron je, prije obrušavanja, u hrvatskom zračnom prostoru bio samo sedam minuta. U hrvatski zračni prostor uletio je na visini od 1300 metara pri brzini od 700 kilometara na sat. Kako tvrde odgovorni, nije bilo vremena da se podigne uzbuna. Uzbuna bi značila podizanje dežurnog para MiG-ova – koji i onako ne mogu letjeti noću.

Potpuno nemoćni

Ukratko, ovaj ozbiljni incident ponovno je podsjetio na tragičnu činjenicu na koju smo upozoravali u desecima tekstova na ovu temu – Zagreb je jedini glavni grad u Europi bez adekvatne protuzračne obrane. Zaštita glavnoga grada, ali kompletnog nacionalnog zračnog prostora, nije u isključivoj nadležnosti borbenog zrakoplovstva. Ovdje je trebala reagirati protuzračna obrana, čiji radari trebaju biti uključeni 24 sata i koji su umreženi s raketnim baterijama protuzračne obrane. Problem je samo što mi takav sustav – nemamo. Sustav protuzračne obrane simbolično se spominjao u svim značajnijim dokumentima obrane i razvoja oružanih snaga.

Međutim, nikada se nije otišlo dalje od deklarativno iskazane želje da se jednog dana nabavi ozbiljniji sustav protuzračne obrane. Sadašnje stanje hrvatskog PZO-a doista je poražavajuće.

Boforski i laki prijenosni protuzračni sustavi tipa “Strela” i “Stinger” osnova su našeg PZO-a. Ovim sustavima mogli smo oboriti “Strizh” samo da smo znali točnu putanju i da smo mu napravili klasičnu “sačekušu”. No kako nismo znali ni da se uputio prema nama ni gdje će pasti- ostali smo nemoćni u iščekivanju.

Ako ovaj događaj posluži kao opomena državnom vrhu, onda je i više nego dobrodošao da nam pokaže strahovitu ranjivost vitalne infrastrukture i nacionalnog zračnog prostora. Međutim, ako posluži samo političarima za međusobno optuživanje za propuste, onda ćemo prokockati i ovu priliku. Kako bi se provele ključne nabave obrambene tehnike, koje iziskuju i pojačana izdvajanja iz proračuna, nužna je klima u društvu.

Skupa nužnost

Ako u društvu postoji otpor ovakvim nabavama, politika se redovito povlači, a vojska ostaje bez nužnih sustava. U proteklih 15 godina to je bila redovita pojava u svim rodovima HV-a. Sada, nakon incidenta u Zagrebu, i javnost je spremna prihvatiti činjenicu o nužnosti postojanja slojevitog protuzračnog sustava koji će štititi ne samo prijestolnicu nego i kompletan nacionalni zračni prostor.

Više se puta spominjala mogućnost nabave protuzračnog sustava srednjeg dometa. U igri su bili Norveška i Izrael. Postojali su određeni planovi da se iz viškova norveške vojske nabavi sustav NASAMS.

Riječ je sustavu srednjeg dometa koji u svom arsenalu imaju vojske SAD-a, Španjolske, Omana, Finske i Norveške. Procjene su bile kako bi nabava sustava Hrvatsku stajala oko 50 milijuna eura.

Razgovori su vođeni još za mandata Vlade Zorana Milanovića, ali dalje od razgovora i planova nije se otišlo. Potom se pokušalo pronaći rješenje u suradnji s Izraelom nabavom njihova PZO-sustava “Spayder”. Riječ je o sustavu sličnih performansi kao što je NASAMS, s tim što je prilagođen izraelskim raketama za ovu namjenu. No ni tu se nije otišlo dalje od planova i prigodničarskih posjeta radnih skupina i izaslanstava.

Dio političke vrhuške u Hrvatskoj smatra da je problem zaštite zračnog prostora riješen onog trenutka kada ugovoreni Rafalei slete na Pleso. Čak su u svečanim govorima prilikom potpisivanja ugovora o nabavi višenamjenskih borbenih zrakoplova naglašavali kako se nabavom zrakoplova rješava i problem PZO-a. Ovaj primjer, nažalost, najbolje pokazuje diletantizam u pristupu upravljanju resorom obrane i neinformiranost ključnih ljudi koji donose odluke o nabavi strateških sustava.

Puni potencijal

Borbeno zrakoplovstvo i protuzračna obrana dva su odvojena sustava koja mogu funkcionirati isključivo ako su umreženi i ako se nadopunjavaju. Nemoguće je zrakoplovstvom nadomjestiti nedostatak protuzračne obrane ili obrnuto. U tom slučaju i onaj sustav koji bi trebao služiti kao nadomjestak za nepostojeći sustav gubi na svojim sposobnostima i ne može pružiti puni potencijal zbog kojeg je, ponajprije, stvoren.

Sve to košta, reći će kritičari povećanog izdvajanja iz državnog proračuna za potrebe obrane. No koliko nas je koštala obrana zemlje nakon razornog Domovinskog rata i bi li rat potrajao jednako dugo da smo imali adekvatno obrambeno oružje? Da se kojim slučajem “Strizh” prizemljio samo nekoliko stotina metara dalje na studentske paviljone i da su, ne dao Bog, nastradali studenti kojih je bio pun dom, bismo li i tada raspravljali o tome jesu li ovi sustavi skupi i nepotrebni ili su nužnost u svijetu u kojem živimo?