O sukobu dva slavna Hrvata malo se zna: ‘Među studentima je dugo kružila urbana legenda’

Kad sam 1969. godine počeo studirati na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, jedna od najintrigantnijih urbanih legendi u krugu tadašnjih studenata i mlađih nastavnika bila je jedna priča iz prapovijesti zagrebačke komparatistike. Bila je ta naracija iz arheologije tadašnje zagrebačke komparatistike koja je inače osnovana 1956. godine. Spomenuta legenda pomicala je pokušaj osnivanja hrvatske komparatistike u 1936. godinu. 

Nastanak te predaje bio je povezan s osnivačem te katedre, slavnim Ivom Hergešićem, svojevrsnim reliktom nekih davnih dana u kojima je bio jedan iz grupe građanskih kritičara i novinara Obzora, upravo onih kojima je Miroslav Krleža posvetio polemički “Moj obračun s njima”. Upravo zbog te činjenice jasno je zbog čega ovaj poliglot, autor niza odličnih knjiga o svjetskim književnicima, stručnjak za francusku, englesku i španjolsku književnost, nije ni tada, a ni ranije bio u srdačnim odnosima s tadašnjim književnim mainstreamom kojemu su ključne časopise i institucije držali Miroslav Krleža i njegovi adlatusi.

Ivo Hergešić nije bio članom tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a u njegovim poratnim tekstovima vidi se kako se čak i 1948. sprdao s Krležinim suradnicima parodirajući naslove njihovih knjiga pa je tako Dramaturške eseje Marijana Matkovića nazivao Dramom turske ešije jer da je ta knjiga upravo pod tim naslovom bila zavedena u nekoj biblioteci. Ivo Hergešić nije bio iz kruga onih koje bi zaposlenje u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu ili rad u krugu Krležine enciklopedije pomilovao od grijeha prošlosti. On je svoju književnu sudbinu nosio uznosito, posve siguran u sebe i svoj književni i javni put. 

Ivo Hergešić pic.twitter.com/7nnfD8pJUT

— Petar Dettoni (@PetarDettoni) November 6, 2020

Dijelio sudbinu brojnih

Premda smo mi studenti tada sve rjeđe imali prilike slušati Hergešićeva predavanja. Jer bio je on u tim uzbudljivim i budućnosti okrenutim godinama hrvatskoga proljeća samo još jedan suvišni i bivši čovjek, samo jedan od onih čije stare bitke, sukobi i polemike više nikoga nisu zanimali, a ni impresionirali. Po tomu dijelio je sudbinu Josipa Horvata, Mate Ujevića, Tona Smerdela i brojnih drugih. Ipak, jedna od priča iz njegove biografije bila je za nas tadašnje studente i dalje intrigantom.

Bila nam je uzbudljiva ne samo zato što je bila povezana s poviješću našeg Odsjeka za komparativnu književnost nego i stoga što je u svojoj pojednostavnjenoj varijanti uključivala u to vrijeme, uz Hergešićevu, još i, u ono vrijeme, gotovo potpuno brisanu biografiju Ljubomira Marakovića. O Marakoviću nije se moglo doznati mnogo jer je on na neki način bio izmješten s one pozicije koja mu je pripadala u hrvatskoj književnoj stvarnosti. Posve utišan, a jedno vrijeme od Titova režima utamničeni pisac, bio je Maraković u hrvatskoj kritici ocijenjen kao onaj koji je bio blizak kulturnoj politici Nezavisne Države Hrvatske.

Tu ocjenu još je više učvršćivala činjenica da je bio osuđen na višegodišnju tamnicu. Naravno, marginalizacija pisca koji je za života, a umro je 1959. godine, bio najbolji poznavatelj dotadašnje hrvatske prozne književnosti, kritičara koji je pisao o gotovo svim dramskim hrvatskim prinovama, pisca koji je autor vrlo dobrih sinteza te brojnih objektivnih i studioznih kritika, ukazivala je na osvetoljubivost i na posve krive rasporede u hrvatskom književnom prostoru.

Književni sukob

Uz to, Maraković je, što je nama studentima teorije književnosti bilo poznato, bio autor jedne posve uspješne i vrlo temeljite teorije književnosti namijenjene srednjoškolcima. Mi smo tu knjigu poznavali premda nje nije bilo na popisima ispitne literature. Doduše, ta inače odlična knjiga imala je jedan, očito bez autorove volje nakalemljeni dodatak. Naime, u svom završnom dijelu, gdje se govorilo o retorici književnog teksta, netko je Marakovićevu izvornom tekstu dodao dva govornička primjera preuzeta iz nastupa Ante Pavelića i Mile Budaka. 

Još nešto valja reći: navodno retrogradni Maraković bio je i jedan od prvih naših pisaca upućenih o filmu, a uz to, njegove prosudbe hrvatskih suvremenih književnika bile su vrlo balansirane, posve neostrašćene i objektivne pa se u svakom razgovoru o Marakoviću spominjalo kako je on bio vrlo dobro upućen u Krležin književni opus, da je o njemu pisao ne samo često nego i vrlo objektivno premda su im ideološke pozicije, što je svima bilo očito, bile posve suprotne. 

Inače o književnom sukobu Ive Hergešića i Ljubomira Marakovića, ili o bilo kakvoj vezi ove dvojice, ni u literaturi ni za tadašnjim kavanskim stolovima nije bilo poznato baš ništa. Doduše, govorilo se, ali bez provjere i autopsije, kako su Hergešić i Maraković 1935./1936. bili kandidati za isto profesorsko mjesto na Filozofskom fakultetu. Znam jednog uspaljenog kolegu koji je iznosio navodnu istinu o nemirima studenata u to vrijeme i o njihovim protestima protiv Hergešića, ali mi tom štreberu kao nismo vjerovali. Sve što se o tom bitnomu odnosu Hergešić – Maraković znalo očito je bilo stavljeno ad acta još 1936. te je osnivanje zagrebačke komparatistike tada u osvit nastanka Banovine Hrvatske poslano u neku birokratsku ladicu i zaboravljeno cijela dva desetljeća.

Hrvat ponudio Amerikancima da im bude kralj: ‘Nadmašio je i najslavnijeg varalicu’

Dokumentacija

Tada smo se, dakle, morali zadovoljiti naklapanjima i pretpostavkama, pa se vrlo dobro sjećam jednog razgovora s Branimirom Donatom koji, a on je doista svašta o hrvatskoj književnosti iz prve ruke znao, o ovoj temi nije mogao reći ništa više od anegdotalnih i polovičnih podataka.  Kako me dugo interesirala ova tema, krenuo sam u potragu za istinom. Krenuo sam najprije u Hrvatski državni arhiv, gdje sam pronašao dossier, kojemu sam bio prvim čitateljem, zatvorenika Ljubomira Marakovića.

Taj tanki fascikl bio je formiran u ljeto 1947. godine, kad je Maraković stigao u Staru Gradišku, a bio je zaključen dvije godine poslije, kada je iz te tamnice pušten. U toj dokumentaciji nije bilo ničeg spektakularnog osim tragikomičnog teksta, optužnice i sudske presude, zatim nekih tričarija koje su o zatvoreniku zapisivali njegovi tamničari. Tako su zapisali da su utamničili zagrebačkog profesora u šezdesetoj godini života, pobrojali su sve stupnjeve njegova školovanja, pri čemu nisu propustili navesti činjenicu da je studirao u Beču, zapisali su da je bio visok 166 centimetara, da mu je lice bilo okruglo i upalo, kosa manjkava, oči plave, uši srednje, a usta velika.

Zapisali su i da mu je profil lica oštar, hod da mu je brz, da nosi naočale i da govori naravno. U Gradiški Maraković je bio osuđen na strogi, radni zatvor, a njegovi su tamničari prema njemu bili nemilosrdni, što se vidi iz dokumenata koji svjedoče kako su namjerno zadržavali njegove usrdne molbe da božićne blagdane, posljednje za boravka u tamnici, provede kod kuće. Na njegov ljubazni i potkrijepljeni dopis nisu odgovarali mjesecima nego su mu odbijenicu predali prije samog izlaska iz tamnice, usred ljeta, tek da zadovolje birokratsku formu. O tomu postoji jedan bestidni papirić s urednim proceduralnim frazama.

1876. rođen je Vladimir Nazor, prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske, predsjednik ZAVNOH-a, pjesnik i pisac pic.twitter.com/nNjZ8MDSIt

— Na današnji dan (@danasnji_dan) May 30, 2020

‘Nazor u magli’

Sav grijeh Marakovićev prema njegovim komunističkim tužiteljima bio je što je 1944. godine u Spremnosti pisao o književnim djelima Vladimira Nazora jedan vrlo pozitivan tekst, ali naslovljen po jednoj frazi iz toga teksta, a koja je, s obzirom na to da je u trenutku objave Marakovićeve kritike Vladimir Nazor bio u partizanima, mogla biti aluzivna jer je glasila: Nazor u magli! Uz to, inkriminiran je i jedan kratki Marakovićev tekst koji je očito od redakcije bio naručen i u kojemu on iznosi kratki pogled na suvremenu književnu produkciju u Njemačkoj, i to tako što je recenzirao najnoviju antologiju tadašnje njemačke književnosti.

O trećem Marakovićevu krimenu na suđenju i u dokumentima se najmanje govorilo, ali je danas razvidno da je književnik, dvije godine nakon rata, bio osuđen najprije zbog autorstva spomenutog, vrlo dobro sačinjenog srednjoškolskog udžbenika Žetva, kojem je urednik, što je uvidom u dokumente jasno, bio Vinko Nikolić, tadašnji činovnik u državnom uredu za prosvjetu. Nikolić je dodao u Marakovićevu knjigu dva kraća teksta Mile Budaka i Ante Pavelića i predstavio ih kao primjere retoričke proze iz suvremenosti. Taj urednički postupak, koji s Marakovićem nije imao veze, osuđen je na procesu kao iskaz ustaških načela, te je utvrđeno da udžbenik odiše, kako stoji u presudi, čisto fašističkim duhom.

Marakovića su osudili i zbog pozitivne kritike njegove knjige koju je objavio spomenuti Nikolić u listu Nova Hrvatska u studenome 1944. U sudskoj presudi Marakoviću ima jedno vrlo neobično i cinično mjesto koje vrijedi citirati, a gdje se kaže ovo: “Koliko je optuženi Maraković spomenute tekstove napisao iz kukavičluka, a ne namjerno, to nikako ne mijenja na stvari i ne utječe na utvrđenje njegove krivnje.” Jer je on, navodno, morao biti svjestan da s takvim radom škodi svome narodu. 

Prosperov o neprežaljenom Hrvatu: ‘Taj čovjek dokinuo je mučenički kaos hrvatske povijesti’ 

Zapisi sa sastanka

Toliko o toj sudskoj epizodi. U Hrvatskom državnom arhivu inače drugih dokumenata o Marakoviću nisam našao pa sam paralelno s čitanjem zagrebačkih dnevnih novina iz 1935. i 1936. svoju potragu za tajnom o odnosu Hergešić – Maraković nastavio u izvrsno uređenom Arhivu Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Tu sam očekivao da ću razriješiti tajnu. I doista, u zapisnicima sastanaka Fakultetskog vijeća koji su bili vrlo pomno vođeni, lapidarnim stilom, ali posve pregledno, našao sam niz vijesti koje omogućuju da se rekonstruira istina u vezi s propalim pokušajem osnivanja Odsjeka za komparatistiku 1936. godine. 

Najprije se dogodilo da je Filozofski fakultet zaprimio molbu Ive Hergešića za privatnu docenturu iz poredbene književnosti, kako se tada pravilno govorilo. Dva mjeseca poslije, a bilo je to već 5. siječnja 1935., dekan je izvijestio vijećnike o Hergešićevoj molbi pa je zaključeno da se ona dade na referat profesoru hrvatske književnosti Franji Fancevu, uglednom akademiku, tada u naponu istraživačke snage, čovjeku ideološki svakako bližem književnicima, reći ću u terminologiji onoga vremena, katoličke, a ne masonske orijentacije, dakle čovjeku bližem Marakoviću nego Hergešiću, koji je bio blizak liberalnim i svakako antikomunističkim krugovima. 

Opći je dojam bio da su na tadašnjem Filozofskom fakultetu ovi drugi liberalniji profesori bili moćniji. To se s posve jasnom aritmetikom vidi jer su oni u tadašnjem profesorskom vijeću bili brojniji. Prijedlog Hergešićev, dakle, našao se kod profesora Fanceva u trenutku kad se o njegovoj eventualnoj političkoj tempiranosti još nije vodilo računa pa predmetu nikakva prethodna ovjera nije bila potrebna niti je ikoga zanimalo da je kandidat bio bliži liberalnijim, a Fancev konzervativnijim krugovima u tadašnjoj javnosti.  

Nasilne obustave rada

Dugo je trajao rad Fancevljev na prvom izvješću koje je on u jesen te 1935. godine i napisao te predočio kolegama. Bio je to pozitivan izvještaj u kojem je profesor Fancev ustvrdio da kandidat dr. Ivo Hergešić ima sve kvalifikacije za spomenutu docenturu. Kad se pristupilo glasovanju o izvještaju, prebrojili su se glasovi što ih je tajno ispunilo devetnaest vijećnika. Skrutatori su utvrdili da je Hergešićeva molba prihvaćena s 15 pozitivnih i 4 negativna glasa.

Nakon glasanja vijećnici su uz Fanceva izabrali još dva člana komisije, i to dva nastavnika književnosti, kroatista Antuna Barca i romanista Mirka Deanovića, obojicu koji su bili pripadnici zagrebačke masonske lože, one kojoj u tom vremenu nije dalek bio ni Ivo Hergešić. Ova je komisija dobila zadaću da napiše opsežni izvještaj o Ivi Hergešiću kako bi Vijeće moglo tajnim glasovanjem definitivno odlučiti o njegovoj privatnoj docenturi, a onda i o pokretanju studija poredbene književnosti. 

Za daljnji razvitak ovoga Hergešićeva, kako će se vidjeti, neuspješnog izbora, nije bilo nevažno što se on događao u vrijeme kad su zagrebačko sveučilište potresale česte i nasilne obustave rada. Jedna od takvih obustava upravo je trajala preko božićnih praznika sve do sredine siječnja 1936. godine. Štrajk su predvodili studenti i on je bio povezan s najavama korjenitih promjena u tadašnjem hrvatskom društvu. Pojavila su se, naime, nakon atentata na kralja Aleksandra, prva zatopljivanja srpsko-hrvatskih odnosa pa se počeo pripremati teren za soluciju koja bi kod Hrvata umanjila političko nezadovoljstvo. Kretalo se prema osnivanju Banovine Hrvatske, o čemu se javno govorilo, a što su studenti kao najosjetljiviji dio društva prvi uveli u svoj politički diskurs. 

Činilo se daje se u redu

Što se Hergešićeva izbora tiče, on je proceduralno kretao prema realizaciji. Komisija je podnijela svoj izvještaj i on je s proljeća 1936. bio javno pročitan. Glasovanje je ovaj put, jer su se promijenile političke okolnosti, rezultatski bilo značajno izmijenjeno. Naime, od 27 nazočnih za izvještaj je bilo 14 članova profesorskog vijeća, dakle kao i prošli put. I ovaj put bila su četiri negativna glasa, samo što se sada pojavilo 9 novih glasača. Oni su prošli put izbjegli sjednicu. Skrutatori su ipak mogli konstatirati da je Ivo Hergešić izabran za docenta s jednim glasom prevage. 

Tjedan dana nakon ovog tijesnog glasovanja na zagrebačkom su sveučilištu izbili novi nasilni studentski neredi. Dvije stotine studenata okupiralo je središnju zgradu Sveučilišta na današnjem Trgu Republike Hrvatske. Studenti i profesori svrstali su se u nekoliko tabora, pri čemu je jedan bio bliži nacionalnim pokretima, a drugi u vezi s hrvatskim identitetom nije bio nimalo entuzijastičan.  Što se Hergešićeva izbora ticalo, izvana se činilo da je sve oko njega u savršenom redu. Tako je u Jutarnjem listu od 1. srpnja Ivan Esih objavio članak u kojem izvještava da je Profesorsko vijeće Filozofskog fakulteta izabralo Ivu Hergešića.

Nudi Esih i vrlo afirmativan popis Hergešićevih zasluga te se navode svi Talijani, Francuzi, Česi, Nijemci, Poljaci i Bugari i Hrvati koji su pisali o njegovim komparatističkim radovima, navode se poimence značajni strani slavisti kao što su Cronia, Maver, Vaillant, Matl, Bratowski, Wollmann i Dončev te još i hrvatski pisci kao što su Livadić, Barac, Deanović, ali, a to je prvi spomen njegova imena u ovom kontekstu, spominje se i književni kritičar Ljubomir Maraković. Bilo je to tijekom ljeta 1936. godine. 

Fizički napadnut

Sve je bilo mirno do 10. listopada, kada je Ivo Hergešić imao zakazano nastupno predavanje u zgradi Filozofskog fakulteta u današnjem Rektoratu. Dogodilo se da je za vrijeme predavanja novoizabrani docent bio fizički napadnut. U dvorani su se dogodili neredi u kojima je sudjelovalo i stotinu studenata. Neredi za vrijeme nastupnog predavanja docenta Ive Hergešića bili su uzrokom obustave svih predavanja na fakultetu. Takvo je stanje trajalo čak tri dana. Službeni oglas sveučilišnih vlasti tada osuđuje grupu slušača, kako se u tom dokumentu nazivaju prosvjednici, koja je na neakademski način omela nastupno predavanje profesora Ive Hergešića.

Profesorsko je vijeće Filozofskog fakulteta o događaju održalo hitni sastanak. Za vrijeme diskusije o onome što se dogodilo i o mjerama koje bi trebalo poduzeti tadašnji rektor Hondl izjavio je kako će on, čim profesor Ivo Hergešić bude počeo predavati, osobno prisustvovati svim njegovim predavanjima. Najjasniji iskaz na sastanku profesora o incidentu prilikom inauguracijskog Hergešićeva predavanja ponudio je filolog Stjepan Ivšić. “Sloboda nauke je fraza”, počeo je on, “jer nam je dobro poznato kakva je to sloboda nauke u današnjoj Njemačkoj, kakva je u Italiji.

Omladina je uvijek reagirala na promjene i vanjske događaje političke i u Zagrebu i svugdje drugdje.” Ivšić je nazočne podsjetio na neke prethodne događaje. Spomenuo je profesore Šurmina, Manojlovića, Šufflaya, Bauera, Barca, Bazalu i skandale povezane s njihovim imenima. “Svi smo mi za slobodu predavanja”, rekao je, “pa zbog toga mi trebamo izbjeći sve daljnje trzavice i stati na onome što je rekao rektor.” 

Ideološki podijeljen

Na tu se diskusiju u kojoj nikad nitko nije spomenuo ime Ljubomira Marakovića nadovezao još i profesor Ljudmil Hauptman, koji je rekao: “Sveučilište danas, a u tomu se svi slažemo, još je jedan jedini otok čiste duhovne borbe, borbe umom, a ne borbe terorizmom. Zavedenim studentima mora se kazati da se ne služe metodama koje se mogu jedino upotrebljavati izvan Sveučilišta. Proglas vlasti protiv studentskog terora bio bi neophodno potrebit. Jer ako se jedan student neće na ulazu da legitimira, onda on nije student i može ga se predati policiji.” Javio se Franjo Fancev i rekao: “Studenti uvijek reagiraju na pokrete sredine. Protivan sam našem nasilju i zaprječivanju studenata. Mi nikako ne trebamo izazivati studente.” 

Ove iskaze našao sam u Arhivu Filozofskog fakulteta. Nalaze se u zapisnicima sa sjednica! Fakultet je bio tada ideološki podijeljen, a studenti su samo svojim gestama i svojom vehemencijom naglašavali tu podijeljenost. Ni u sljedećim mjesecima na zagrebačkom sveučilištu situacija se nije promijenila. Studentske pobune i neredi nastavili su se pa je već u proljeće 1937. rektor tražio reviziju studentskih društava jer je atmosfera postala sve užarenija. 

Što se Hergešićeva izbora iz 1936. godine tiče, njega više nikada i nitko nije spominjao i on je stavljen ad acta. Kao da se nije dogodio! Za naš tekst važno je konstatirati da se iz svih pregledanih sveučilišnih službenih dokumenata jasnim pokazuje kako se ni na jednom javnom mjestu niti u spisima nije spomenulo ime Ljubomira Marakovića u vezi s profesurom na budućoj komparatistici.  Ipak, to je samo djelomično točno jer je njegovo ime u javnosti cirkuliralo u kuloarima. S Marakovićem je u vezi s ovom aferom licitirano i ja ću sada pokazati da je ona urbana legenda koja je Ljubomira Marakovića povezivala s ovim događajima ipak donekle utemeljena na činjenicama.

Što je zapisao Maraković

To tvrdim nakon savjesnog pregleda svih važnijih zagrebačkih novina iz spomenutog perioda, a to će reći Obzora, Hrvatskog dnevnika, Jutarnjeg lista, Hrvatske straže, Nove riječi. U svim tim glasilima, već prema ideološkoj njihovoj orijentaciji, izvještavalo se o studentskoj pobuni za vrijeme Hergešićeva predavanja. U tim izvještajima opisivali su se događaji, ali je samo jednom na izravnu laž da je on i njegova podzemna kandidatura krivac za te nemire i nerede na zagrebačkom sveučilištu Ljubomir Maraković osjetio potrebu da reagira i da prema zakonu o tisku demantira iznesene laži.  

Evo što je u odgovoru na podmetanja zapisao Ljubomir Maraković u jesen 1936. godine neposredno nakon što su pobunjeni studenti onemogućili održavanje nastupnog predavanja Ive Hergešića: “Konstatujem da sam s gospodinom Hergešićem uvijek bio u prijateljskim odnosima.” Čim je ovo izjavio, Maraković je rečeno osnažio činjenicom da je upravo on bio pisac recenzije na osnovi koje je Hergešićev rukopis knjige “Strani i domaći” prihvaćen u Matici hrvatskoj za tisak, a nakon toga da je istu Hergešićevu knjigu recenzirao i u Hrvatskoj prosvjeti. Zaključuje on da sukoba između njih dvojice nikad nije bilo, nego da je javnost ta koja stvara taj sukob. Dalje nastavlja: “Vezalo me je s njim to što mislim da u teškim vremenima Hrvati treba da imaju srodne interese, da surađuju složno i s povjerenjem u teškim vremenima.” Osjetio je potrebu i da izjavi kako je stajao potpuno izvan Hergešićeve docenture te da je to što je toga dana bio svjedokom u nekoj parnici razlogom njegove spriječenosti da bude nazočan na najavnom predavanju. Onda je još rekao: “Tako izgleda stvar s moje strane, a kako s druge izgleda, neka sudi javnost.” 

Nakon ovih odričnih izjava Maraković je u javnosti kazao i ovo: “9. ovoga mjeseca (dakle listopada 1936.) došao je do mene Ivo Hergešić i zatražio od mene da dadem u novine izjavu iz koje će se vidjeti da se nisam natjecao za docenturu poredbene književnosti jer da se povodom ovoga događaja moje ime spominjalo u vezi s demonstracijama protiv njega.” Ljubomir Maraković sve je ovo spomenuo upravo zato što je na agresivne napade dijela medija želio odgovoriti izravno. Zasmetale su mu neistine koje su iznijeli, a najviše ona središnja koja je glasila da se upravo on natjecao za docentsko mjesto te da je time izazvao studentsku pobunu: “Nemam običaj da hvatam ljude za riječ… U Novoj riječi su ustvrdili da sam se ja interesirao za tu docenturu, a da je stvar profesorskih krugova bila da izaberu docenta i da o njegovom izboru odluče. Dakle nije istina da se za ovu docenturu interesirao još jedan književni historičar nego je istina da se ja nisam interesirao za tu docenturu i da uopće nisam nikako učestvovao u natječaju.” 

Prosperov zaprepašten zbog znamenitog Hrvata: ‘Umjesto da se po njemu nazivaju škole i ulice’

Katedra za komparativnu književnost

Ova Marakovićeva tvrdnja posve je odudarala od glasina koje su se vidjele u tadašnjim medijima, a prema kojima se on, valjda zajedno s Hergešićom, natjecao na objavljenom natječaju Filozofskog fakulteta. Sve to nije bilo istina pa Maraković piše: “Prema tome nije istina da je stvar profesorskih krugova da odluče i izaberu nego je istina da između kandidata koji su se natjecali i čovjeka koji se nije uopće natjecao ne može biti izbora. Uz to nije istina da sam bio prefekt orfanatorija (to su tvrdili u Novoj riječi op. a.) nego je istina da nikad ni u kojem svojstvu nisam bio namješten u orfanatoriju jer sam gimnaziju završio u Travniku, Sveučilište u Beču, a u Zagrebu sam stalno od 1919. godine.”

Da je Ljubomir Maraković govorio istinu, uvjerili smo se u jedino relevantnim dokumentima iz Arhiva Filozofskog fakulteta. Tamo nema spomena o nekom drugom kandidatu na tom izboru. Inače, ono što se u ovom slučaju događalo nije bilo nešto što bi na politički podijeljenoj hrvatskoj duhovnoj sceni predstavljalo izuzetak, ali je činjenica kako je studentski protest za vrijeme Hergešićeva nastupnog predavanja odgodio dijelu hrvatske javnosti neprihvatljiv izbor novoga docenta.   Dva desetljeća poslije bio je osnovan i danas postojeći Odsjek za komparativnu književnost. Bila je veljača 1956. godine kad je Ivo Hergešić drugi put izabran za profesora na Filozofskom fakultetu. Tada je na njegov prijedlog i po njegovu nacrtu bila osnovana Katedra za komparativnu književnost.

Ljubomir Maraković u tom je trenutku živio u Zagrebu posljednje godine svoga života. O tomu što je tada, kad je končano osnovana Katedra za komparativnu književnost, razmišljao već umorni Ljubomir Maraković u svojoj lijepoj, urednoj i velikoj biblioteci u zagrebačkoj Gajevoj ulici, nije nam naravno poznato. Je li pred nekim komentirao Hergešićev izbor, ostat će tajnom. Ljubomir Maraković umro je dvije godine poslije, a već 1971. dobio je izbor iz njegovih djela mjesto u uglednoj matičinoj ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti. Bilo je to prvo posmrtno priznanje ovom časnom čovjeku. Ivo Hergešić umro je 1977. pa je doživio objavu te Marakovićeve knjige. Je li se u povodu njezine objave prisjetio događaja iz 1936. godine? To nam također nije poznato.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr