DEKAN MUZIČKE AKADEMIJE: ‘Pokrenuli smo studij tambure, a razmišljamo i o studiju harmonike’

Igor Lešnik, dekan Muzičke akademije u Zagrebu, osim što je u svijetu poznat kao interpret i voditelj udaraljkaških ansambala, skladatelj i autor cjelokupnog udaraljkaškog programa nastave na svim razinama koju je i utemeljio na Akademiji 1989. godine, snažno je internacionalizirao akademiju na kojoj nastavu pohađaju mnogi strani studenti iz Europe. Kako proslavlja veliku, stotu obljetnicu Muzičke akademije, kakve nove studije planira, kako je održao nastavu unatoč potresu i pandemiji koronavirusa i s kakvim se financijskim problemima suočava Muzička akademija, razgovaramo s profesorom Lešnikom.

Usprkos nemilim vremenima za kulturu, obilježavate velik jubilej – stotinu godina Muzičke akademije pod motom “100 godina glazbe: učenjem, stvaranjem, istraživanjem“.

Prva velika svečanost jubileja bio je koncert studentskog Simfonijskog orkestra uz glazbene umjetnike Martinu Filjak, Jadranku Gašparović i Nikšu Barezu uz probrani repertoar velikana – Kelemen, Devčić, Horvat…

U ciklusu “Lisinski subotom” 16. listopada 2021. koncertnim programom “Alumni 100” predstavili smo koncepciju obilježavanja naše stote akademske godine. Hrvatsko autorstvo te izvođaštvo postavili smo u središte zanimanja kao glavne odrednice obljetničarske koncertne sezone. Ima li što primjerenije nego stoti rođendan Muzičke akademije obilježiti hrvatskom glazbom?

Međunarodno afirmirane solistice i dirigent u izvedbama djela renomiranih profesora Muzičke akademije uz orkestar sastavljen potpuno od aktualnih studenata dobar su recept za pravu svetkovinu hrvatske glazbe. Mnogi su primijetili kako je velik privilegij svjedočiti izvrsnim izvedbama cjelovečernjeg programa sastavljenog isključivo od djela hrvatskih skladatelja. Poželio bih nam svima što više sličnih kulturnih događaja.

Druga velika svečanost bila je produkcija ostvarena u suradnji više akademija opere-basne “Životinjska farma“ Igora Kuljerića prema Orwellu. Kako je publika doživjela to djelo 18 godina nakon praizvedbe?

U ciklusu “Lisinski subotom”, 27. i 28. studenoga 2021. premijerom “Životinjske farme” prema Orwellu u režiji Krešimira Dolenčića pod ravnanjem Mladena Tarbuka upriličili smo najveći zajednički projekt združenog umjetničkog područja Sveučilišta u Zagrebu od početka takve prakse 2008. godine.

Nigdje u Europi na vrhuncu četvrtog pandemijskog vala niste mogli kupiti ulaznicu za glazbeno-scenski spektakl takvog opsega u izvedbi nekoliko umjetničkih akademija. Više od 250 izvođača udružilo je svoje talente i energije pod vodstvom svojih mentora u stvaranju neponovljivog događaja kojim smo također odali priznanje trajnoj vrijednosti djela Igora Kuljerića, također alumna Muzičke akademije iz klase S. Šuleka.

Poruka nad porukama ovih izvedbi za mene je osvještavanje činjenice kako višemjesečno udruživanje oko velikih umjetničkih projekata, uz vrijednosti umjetničke prakse za sudionike te užitak za publiku, nudi uzorak za osnaživanje nacionalne kohezije narušene prijeporima u društvu pojačanima posljedicama potresa i još aktualnom pandemijom. Pojedino umjetničko djelo ili literarni predložak možete protumačiti na različite načine, ali opća mobilizacija visokoškolskih umjetničkih resursa koja rezultira iznimnim rezultatom te jedinstvom kroz skup dodanih univerzalnih vrijednosti, kao što je bilo u projektu “Životinjska farma”, sama za sebe je vrhunski pozitivna poruka i dobitak.

Kako se proslava jubileja nastavlja u 2022. godini?

Bit će tu još solistički nastupi naših studenata uz Zagrebačke soliste te na dvama koncertima uz Zagrebačku filharmoniju, svečani koncerti svih izvođačkih odsjeka uz sudjelovanje naših alumna koji žive u inozemstvu. Potom naši koncertni ciklusi Anabasis, Vivat Academia te Vivant professores kao i studentski koncertni ciklus Virtuoso. Velik zbor će u svibnju izvesti “Carminu Buranu” C. Orffa, a naš Simfonijski orkestar svirat će još dva nova koncertna programa te gostovati u Varaždinu. Svi naši ansambli također pripremaju koncertne projekte, a Hrvatska televizija radi na jednosatnom filmu u povodu stotoga rođendana. Imat ćemo i promidžbu monografije.

Kao dekan suočeni ste s najvećim teškoćama za nastavu uzrokovanima potresima i pandemijom. Kako ste uspjeli u ove dvije godine održavati nastavu i koncerte?

Iz početnih iskustava u radu na daljinu naučili smo kako prilagoditi svoj rad nepovoljnim okolnostima. Narav umjetničke nastave traži fizičku prisutnost sudionika u istom prostoru, ali ipak se uz takvo primarno funkcioniranje mogu iskoristiti i prednosti online tehnologije. Pohrana videozapisa izvedbi te nastavnih procesa ostvarenih u takvom načinu rada omogućuje dubinske naknadne analize koje su korisne za razvoj izvođačkih vještina.

Javno predstavljajući rezultate naših obrazovnih procesa putem koncerata, dok su mnogi naši stalni partneri imali zatvorena vrata, mi smo sve naše izvođačke cikluse i projekte realizirali i prenosili izravno u realnom vremenu na Youtube kanalu Muzičke akademije. Naša koncertna događanja su u više od 60 sati streaminga kao 41 koncertni program imala više od 46.000 pregleda na mreži. To su iznimne brojke za jednu glazbeno-obrazovnu instituciju kao priređivača koncerata. Time smo nadogradili “klasične” načine nastave u izvođačkoj umjetnosti.

Nakon otvaranja i povratka nastave većine kolegija u zgradu, rezultati procjepljivanja pridonijeli su značajnijoj prisutnosti publike “uživo” na koncertima i događanjima otvorenima za javnost.

Kao i u društvu, tako i na Muzičkoj akademiji, uz one koji mjere zaštite i cijepljenje odobravaju ima i onih koji se ne žele cijepiti, a neki ni testirati. Zasad unutar kuće ipak uspijevamo održati suživot obaju stavova inzistirajući na uključivosti. Mnogi studenti koriste mogućnost po kojoj covid-potvrde ili testiranje još nisu obvezni za studente u nastavi. Obveza predočenja covid-potvrda ili negativnog testa za studente postoji samo za nazočnost ili nastupe na događanjima ili koncertima koji su otvoreni za publiku. Bez obzira na to kako će se situacija s pandemijom te problemima koje nismo riješili kao društvo dalje razvijati, jedan od prioriteta nam je sigurno i nadalje održati zajedništvo kolektiva u interesu struke.

Kako ste odlučili svoj život posvetiti udaraljkama i kako se razvila vaša ljubav prema tom instrumentu iz drevnih dubina civilizacija (Afrike, Kube, Brazila itd.), danas neizostavnom dijelu svakog simfonijskog orkestra, ali i gotovo svih mogućih glazbenih pravaca?

U ovom poslu profesija češće odabere vas nego vi nju. Kao da nemate izbora, već se odjednom počnete identificirati s pozivom umjetnika, pedagoga ili znanstvenika u umjetnosti, a sve što radite postane vrlo osobno. Odatle često prevelika osjetljivost u ovom poslu, posebice u mlađoj dobi dok još nemate mnogo životnog te profesionalnog iskustva. Pri odabiru instrumenta je slično, a nije rijetkost ni “sjediti na više stolica”, muzikolog može dobro svirati, a dirigent se uspješno baviti znanstvenim radom. U početku sam malo svirao gitaru i harmoniku, a potpuni prijelaz na bubnjeve dogodio mi se naglo krajem osnovne škole ulaskom u tadašnji svijet plesnjaka i pop-glazbe.

Prisutnost udaraljki u svim glazbenim sferama omogućila mi je raznolikost početnih profesionalnih iskustava. Klasika te s njom povezan pedagoški rad se podrazumijevaju, ali imam izvođačkih “utakmica u nogama” u tradicijskoj i staroj glazbi, pop-rocku, dugo sam se bavio jazzom… Vjerojatno su različitosti hranile jedna drugu, a do tako širokih interesa došao sam spontano i slijedom životnih okolnosti.

U svakom slučaju, bavljenje klasičnim udaraljkama podrazumijeva ozbiljno sviranje više instrumenata koje traže potpuno različite tehnike sviranja pa ste u neku ruku i multiinstrumentalist. Naravno da i tu postoje preferencije, a za mene je to “opća praksa” kojoj je stručni naziv “multipercussion”. To je repertoar u kojem izvođač koristi više udaraljkaških instrumenata istodobno, sve u sklopu iste skladbe. Vjerujem kako načelna prilagodljivost udaraljki zahtjevima svih glazbenih vrsta i stilova može tijekom godina i značajnije utjecati na razvoj udaraljkaševe osobnosti.

Koliko je preseljenjem u novu zgradu u centru, koja je omogućila spajanje svih sastavnica, Akademija dobila, ne samo s vlastitim koncertnim prostorom s četirima dvoranama, tonskim studijem, knjižnicom i čitaonicom?

Ulaskom u cjelovito opremljenu zgradu naši studenti i nastavnici zasluženo su izborili nove mogućnosti ostvarivši san brojnih prethodnih generacija. Sada raspolažemo kvalitetnim glazbalima, od orgulja i klavira do mnogobrojnih udaraljki. Najveća glazbena knjižnica u Hrvatskoj s više od 75.000 primjeraka građe s čitaonicom otvorena je i vanjskim korisnicima. Time je i naš doprinos općem dobru znatno porastao.

Dobitak je i vidljivost zgrade koja položajem kao da podrazumijeva sklonost nacije prema umjetnosti i umjetničkom obrazovanju te dokazuje razumijevanje za važnost koju bi umjetničko obrazovanje trebalo imati u društvu.

No sve bi to bilo uzalud bez zdravog temelja u obliku devet petogodišnjih integriranih preddiplomskih i diplomskih studijskih programa. Naših 29 studijskih smjerova raspoređeno je na osam odsjeka, a pohađa ih oko 600 studenata. Pribrojimo li im zaposlenike i vanjske suradnike, dolazimo do brojke od osamstotinjak unutarnjih korisnika zgrade. Uz svakodnevnu vanjsku publiku na našim koncertima, postaje jasno da smo ušli u igru velikih brojeva kojom postižemo značenje neostvarivo u ranijim uvjetima.

Studenti iz svijeta dolazili su studirati udaraljke kod vas ili kod vaše kolegice Ivane Kuljerić-Bilić. Koliko je danas zbog pandemije zagrebačka Muzička akademija internacionalna?

Unatoč pandemiji, na usavršavanju trenutno imamo udaraljkaše iz Španjolske i Italije, a na redovitom studiju iz Slovenije. Stranih državljana imamo, naravno, i na drugim odsjecima. No već treću akademsku godinu zaredom pandemija nepovoljno utječe na razmjenu studenata i profesora. To se očituje ne samo u dolaznoj nego još više u padu odlazne mobilnosti. Muzička akademija u Zagrebu je, za razliku od većine usporedivih institucija u okruženju, otvorena gotovo cijelo vrijeme krize. Stoga je strancima lakše doći k nama na studijske boravke “uživo” nego našim redovitim studentima otići u inozemstvo.

Koliko vam je bitno povezivanje s drugim nacionalnim akademijama i fakultetima u velikim opernim izvedbama i kakav je učinak takvih suradnji?

Veliki zajednički projekti postali su zaštitnim znakom umjetničkog područja Sveučilišta u Zagrebu te pokazuju snagu visokoškolskog umjetničkog obrazovanja široj zajednici i dokazuju značaj našeg doprinosa postizanju veće interdisciplinarne dodane vrijednosti. Po tome smo jedinstveno sveučilište i u širem, međunarodnom okruženju. Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu zaista je matična akademija hrvatske glazbe, pa time i zaslužuje nazivati se “nacionalnom”. Slično vrijedi i za Akademiju dramske te Akademiju likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.

Disperzija visokoškolskog umjetničkog obrazovanja u sredine u kojima takvo obrazovanje nije ranije postojalo nije uvijek sretne ruke, posebice pri pokušajima pokretanja neovisnih visokoškolskih glazbenih studijskih programa ondje gdje za to ne postoje uvjeti ni potreba za usitnjavanjem koje podrazumijeva da na geografski malom prostoru stalno netko kreće ispočetka.

Zar želimo za desetak godina imati visokoškolsko glazbeno ili umjetničko obrazovanje na svakih stotinu kilometara Lijepe Naše od četiri milijuna stanovnika? Pri pokretanju takvih obrazovnih projekata kriteriji izvrsnosti su prečesto upitni, što nanosi štetu poslu kojim se bavimo, dodatno opterećujući proračun te ugrožavajući ionako mučnu održivost već postojećih umjetničkih akademija.

Ističete problem materijalnih troškova za energente i nedostatak čak 3,5 milijuna kuna godišnje. Kako bi, po vašem mišljenju, trebalo riješiti taj problem?

Zamislite kakav je osjećaj znati na početku akademske godine da nemate za račune za struju, plin, vodu, komunalije, održavanje tehničkih sustava, vanjsku suradnju… Visokoškolsko umjetničko obrazovanje traži posebnu državnu skrb jer ne može opstati kroz povezanost na profitabilnim projektima s gospodarstvom, ali trenutno nemamo sustavno rješenje za alokaciju oko 13 milijuna kuna koje godišnje nedostaju umjetničkom području.

Sadašnji način raspodjele sredstava Ministarstva znanosti i obrazovanja ne omogućuje transfer dovoljno novca umjetničkom području preko Sveučilišta, koje problem djelomično ublažava intervencijama iz fonda u koji uplaćuju sve sastavnice Sveučilišta.

Nemate prostornih ni financijskih mogućnosti za nove odsjeke za jazz i staru glazbu, a usprkos tome, pokrenuli ste izborne predmete na VI. odsjeku za gudače i gitaru. Što mogu učiti studenti na tim predmetima?

U sklopu novopokrenutih izbornih kolegija studenti mogu učiti svirati renesansnu lutnju i vihuelu te baroknu lutnju i teorbu. Također, studenti tambure i gitare mogu izborno upisati mandolinu i bendžo.

Koliko je važan taj novi studij tambure za očuvanje glazbene baštine i s kakvim se izazovima suočava?

Studij tambure nije zamišljen kao studij tradicijske glazbe. O tome postoji krive predodžbe zbog svojevrsne hipoteke tradicijske glazbe koje se možemo osloboditi povećanjem repertoara skladanog upravo za taj instrument. U slučaju nedovoljne raspoloživosti originala, može se posegnuti za obradama djela izvorno skladanih za druge instrumente, ali to dugoročno nije preporučljivo kao osnova za studij glavnog predmeta bilo kojeg glazbala. Stvaranje novih glazbenih vrijednosti bitan je dio misije visokoškolskog glazbenog obrazovanja pri pokretanju novih studijskih programa, pa tako i tambure.

Najavili ste i pokretanje studija harmonike. Kako bi bio koncipiran taj studij?

­Od jedne takve izjave do stvarnog pokretanja studija jako je dug put pa bi preuranjeno bilo reći da je najavljeno pokretanje studija harmonike. Izgledniji su neki drugi programi poput oblikovanja zvuka ili doktorskih studijskih programa na izvođačkim odsjecima.

Za razliku od drugih područja hrvatske kulture, glazbeni umjetnici – od opernih pjevača, dirigenata, skladatelja do glazbenika – proslavili su hrvatsku kulturu diljem svijeta. Možete li izdvojiti neke velikane koji su se upisali u svjetsku ili europsku povijest kulture, a čiji je život bio vezan uz Muzičku akademiju?

Pogledajte samo jednog velikog umjetnika iz prve generacije studenata Muzičke akademije upisanih 1921. godine – skladatelja Borisa Papandopula. On je zaista obilježio hrvatsku glazbu tragom koji će još dugo trajati.

Stožerna ustanova hrvatskog glazbenog obrazovanja dala je još mnogo međunarodno istaknutih profesora i studenata. Neki od onih čija je “kaplja pomagala da bi taj naš san u glazbenom slapu mogao sjati” jesu Bersa, Stančić, Huml, Malec, Kelemen, Dešpalj, Krpan, Gvozdić, Supičić, Pospiš-Baldani, Vejzović, Dukić, Vlatković, Repušić – sve prezimena s velikog popisa “tko je tko” u hrvatskoj te europskoj glazbi.

Muzička akademija, i to kao najstarija i najveća visokoškolska glazbena ustanova, bila je desetljećima podstanar u zgradi HGZ-a. Radilo se na više lokacija. Kako se danas sjećate tih vremena?

Duga povezanost s Hrvatskim glazbenim zavodom bila je prirodna te na obostranu korist. Rekonstrukcija povijesnog zdanja u Gundulićevoj ulici, pokrenuta u studenome 2021., itekako je dobrodošao pothvat nakon problematičnog razdoblja za HGZ koje se poklopilo s preseljenjem Muzičke akademije u nove prostore. Nama su prostorni uvjeti i kapaciteti stare zgrade s vremenom postali izrazito limitirajući. Broj studenata i kolegija je rastao, a premala kvadratura, nepovoljna akustika prostora za nastavu, zapuštena zgrada čija zaštita nije dopuštala infrastrukturne zahvate i tomu slično – doveli su do širenja Muzičke akademije na još nekoliko lokacija u gradu iako je takva dislociranost donijela i nove teškoće.

O posebnim uvjetima početaka visokoškolske nastave u Gundulićevoj mnogo zanimljivih detalja pružaju pisma Blagoja Berse, dok bih iz osobnog iskustva izdvojio jedan od praktičnih aspekata rada studija udaraljki. Nedugo nakon utemeljenja 1988., nastava i vježbanje odvijali su se u trima prostorijama sjevernog dijela podruma HGZ-a. Tada najmlađi studijski program Muzičke akademije imao je i krunski dokaz svoje marljivosti – legendarnu razinu decibela koje smo proizvodili unutar golih betonskih zidova. Takvom zvučnom zagađivanju cijele ulice stalo se na kraj početkom ovog stoljeća, kad nas je uprava iz tih 140 kvadrata preselila u trostruko manji podrum u Lučićevoj ulici, koji je ranije služio kao kotlovnica. Bio je to mali korak za Akademiju, ali velik za udaraljkaše jer ih je to nagnalo da još žustrije zvučno zagađuju prostor. Dobitak za ustanovu je bio to što smo ondje uzrujavali ipak znatno manji broj kolegica i kolega, uglavnom s gudačkog i muzikološkog odsjeka.

Istodobno, naš bivši studio u Gundulićevoj na kraju stepenica koje su u podrum vodile iz kafića u prizemlju prenamijenjen je u čajnu kuhinju te prostor za dnevni boravak, a povremeno se ondje i vježbalo te se održavala nastava duhačkih instrumenata. Iako je komunikativnost udaraljkaša bila poznata i omiljena, zvučni dokazi naših radnih termina u Gundulićevoj nisu mnogima pretjerano nedostajali.