OVA DOBRA ŽENA MISLILA JE DA JOJ NEĆE NAUDITI: Vukovarka Janja čekala je neprijatelja u svom domu. Još nije pronađena

Međunarodni je dan nestalih osoba i Dan sjećanja na nestale osobe u Domovinskom ratu. Za obitelji nestalih osoba, to je još samo jedan dan u nizu za koji se nadaju kako će biti prekinut zvonjavom telefona koji će im donijeti vijest o pronalasku člana njihove obitelji.

Vukovarka Jozefina Ištuk jedna je od onih koja je izgubila svaku nadu. Svakodnevno je u mislima i molitvama sa svojom nestalom majkom Janjom Dujić, no u pronalazak njezinih ostataka više – ne vjeruje.

Janja je vjerovala u ljudsku dobrotu

“Moja je majka bila divna žena i velika vjernica. Na žalost, jednako toliko je bila i naivna, pa je mislila da su svi poput nje, da nikada ne bi naudili drugome. Upravo zato i nije željela napustiti svoj dom na Lijevoj Supoderici u koji se vratila nakon što su je branitelji odveli u sklonište”, doznajemo od Jozefine koja nas podsjeća kako je vukovarska četvrt Supoderica bila mjesto strašnih mučenja i brojnih zločina počinjenih nad civilima.

Njezina majka Janja civilna je žrtva rata i jedna od 386 nestalih osoba za kojima Vukovar još uvijek traga. Jozefina kaže da je nakon 30 godina više uopće ne zanima tko je ubio njezinu majku, te da joj je podatak o mjestu na kojem je zakopana još jedino što bi voljela znati:

“Nakon pada grada i ‘čišćenja’ Supoderice, četnici su bacali bombe u podrume koji su bili puni prestravljenih civila. Ono što znam jest da je moja majka bila u jednom od njih sa još nekoliko civila. Jedna je žrtva iz tog podruma identificirana, dok moja majka i njih još pet, niti nakon tri iskapanja do danas nisu pronađeni. Tijekom potrage, Grujić je iznio mogućnost da su svi leševi pobacani na jednu hrpu i zaliveni kemikalijom kako bi potpuno uništili ostatke. Upravo zato se bojim da ih nikada nećemo pronaći”.

I sa susjedima Srbima dijelila kruh

Jozefina koja je tada imala nešto više od 30 godina pamti kako je njezina majka u najkritičnijim trenucima vjerovala svojim susjedima srpske nacionalnosti s kojima je dijelila kruh. Iako je i sama prošla vukovarsku ratnu kalvariju, ta je činjenica posebno boli:

“U najtežim danima opsade Vukovara i sama sam ranjena u glavu, ruku i nogu. Tada je uz mene bio moj 10-godišnji sin i on mi je bio jedina pomoć jer je njegov otac bio na bojišnici, a nakon toga je završio u logoru. Iz svega, baš kao  moja majka, pokušavam putem vjere izvući ono najbolje iz svega i ostati pozitivna, a jedna od mojih misija je sačuvati sjećanje na naše nestale i poginule, kao i hrvatske branitelje čiju žrtvu neizmjerno cijenim”.

“Prijavili su me kada sam se raspitivala za majku”

Jozefina Ištuk smatra kako, uz snažniju volju i pritisak, nije nemoguće doći do informacija o osobama za kojima se još traga:

“Sve dok se ne pronađu ostaci naših najmilijih, za nas obitelji žrtava rat još nije gotov. Prilično sam sigurna, primjerice, da je čovjek koji je u tom trenutku zapovijedao i bio odgovoran za zbivanja u ulici moje majke, upoznat sa svim što se tamo tada događalo. S njim je DORH obavio razgovore, no bezuspješno. Kada sam se po povratku u Vukovar počela propitivati o sudbini svoje majke ‘na svoju ruku’, prijavljena sam zbog uznemiravanja. Inače, taj čovjek i dalje živi u maminoj ulici…”

Jozefina kaže kako je na očevom spomeniku i majčina slika, bez datuma smrti:

“To je jedino mjesto na kojem se za sada molim za nju. Ali, nemam dojam da moje molitve dopiru do nje…”