fbpx

STUPIO JE NOVI PREUSTROJ SVIJETA! Tko će biti novi gospodar? Ključna bitka vodi se u ove tri države!

Autor: Daniel Radman

Početak listopada obilovao je vijestima geopolitičkog karaktera, toliko da ih je nemoguće analitički obuhvatiti u jednom tekstu. Oni se kreću u rasponu od propalih Erdoganovih ambicija za susret s Bidenom na marginama zasjedanja Glavne skupštine UN-a u New Yorku i njegova naknadnog odlaska Putinu u Soči, njemačkih parlamentarnih izbora, indijskih problema s talibanima u Afganistanu, novog rusko-mađarskog plinskog sporazuma koji “iz igre” izbacuje Ukrajinu, neočekivanih američko-ruskih kontakata na vojnom vrhu u Helsinkiju, puštanja financijske direktorice kineskog Huaweija Meng Wanzhou iz Kanade na slobodu itd. U puno užem kontekstu tu bismo mogli dodati i zapadno-balkanske političke igrokaze bez stvarne snage i potencijala za bilo kakvo značajnije iskakanje izvan međunarodno zadanih okvira igre, poput srpsko-kosovskog “rata registarskim pločicama”.

Uvrijeđeni Erdogan

Sve ovo ukazuje na ubrzanu dinamiku geopolitičkog preustroja svijeta i jasno iscrtava ključne globalne igrače budućnosti koji će se međusobno sukobljavati, ali i surađivati tamo gdje to bude nužno, dok će se “ostatak svijeta” tomu morati prilagođavati – oprezno povlačeći poteze, kako ne bi pali u bilo čiju nemilost. Neki od njih zaklon će pokušati pronaći unutar formalnih savezništava – bespogovorno ispunjavajući sve što “stariji brat” od njih traži, neovisno o tome što su se i sadašnja savezništva, kao, uostalom i ona povijesna, pokazala vrlo krhkima i nepouzdanima, o čemu svjedoči i nedavni primjer s formiranjem trojnog pakta AUKUS između SAD-a, Australije i Velike Britanije, iz kojeg je Washington “potezom pera” iz “igre” u Indo-pacifičkoj regiji izbacio europske kontinentalne sile, svjestan njihove beskorisnosti i nemoći za tako daleko projiciranje svojih snaga. I samo britansko članstvo u AUKUS-u više je deklarativnog karaktera jer vojne mogućnosti UK-a sada su ograničene i primarno usmjerene na imidž AUKUS-a, tj. njegov angloamerički “štih” i karakter.

S druge strane, pojedine zemlje iz “drugog ešalona važnosti” namjeravaju primarno voditi računa o svojim unutarnjim pitanjima i nacionalnim interesima bez nužnog sukobljavanja s ključnim geopolitičkim triom (SAD, Kina, Rusija) – u najvećoj mogućoj mjeri koliko im za to bude omogućeno prostora. Tu, npr., spadaju Indija i Turska, a vjerojatno će ih, donekle, pokušati slijediti i razočarane europske kontinentalne sile Francuska i Njemačka – ponajprije čvršćim uzimanjem briselskog kormila u svoje ruke. Turski predsjednik Erdogan bio je jako uvrijeđen činjenicom da je Bijela kuća odbila zahtjev Ankare da se sastane s američkim predsjednikom Bidenom tijekom boravka u New Yorku na 76. zasjedanju Glavne skupštine UN-a. Amerikanci su Erdoganu jasno dali do znanja da će se Biden s njim sastati u Rimu, na marginama summita G-20, što je ipak nešto drugo.

Rimski sastanak

Zato i ne čudi Erdoganova slatkorječivost nakon sastanka s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom u Sočiju 29. rujna. Govoreći o razvoju vojno-tehničke suradnje s Rusijom, turski čelnik podiže svoje adute u mogućem dijalogu s Amerikancima, pa makar i u Rimu. Teško je, međutim, od rimskog sastanka očekivati važnije pomake u američko-turskim odnosima, uključujući i one koji bi se odnosili na eventualno tursko otkazivanje kupnje druge serije ruskih protuzračnih sustava “S-400 Triumf”, što očekuju Amerikanci (onu prethodno kupljenu više nitko i ne spominje). Proboja odnosa neće biti ni u Siriji, u kojoj Erdogan u kurdskom pitanju neće pristati ni na kakve kompromise.

Zanimljivo je da su se Erdogan i Putin sastali u jeku intenzivnih ruskih zračnih napada na sjeverozapadnu sirijsku regiju Idlib u kojoj su stacionirane i turske vojne snage koje štite tzv. oporbene snage vladi u Damasku. Dvojica državnika dogovorila su se zadržati status quo, što znači zadržavanje statusa Idliba kao zone deeskalacije u skladu s posljednjim sporazumom iz ožujka 2020. Sada će Turci povući novouvedene kontingente iz Idliba i nastaviti odvraćati lokalne militante od aktivnih neprijateljstava protiv Damaska, ​​u zamjenu za ruska jamstva protiv započinjanja velike vojne operacije sirijske vojske čija je priprema u tijeku.

Kad je riječ o sirijskim Kurdima, Moskva “igra tešku igru” s obzirom na to da njih kontroliraju Sjedinjene Države. Ali jedno je sigurno: Moskvi više odgovara kurdska kontrola nad naftnim poljima na sjeveroistoku Sirije nego turska, poglavito što Kurdi aktivno trguju naftom s režimom Bashara al-Assada. Otud i nespremnost Rusije na potporu ozbiljnijim turskim vojnim operacijama protiv kurdskih enklava.

Erdogan i Putin razgovarali su i o mogućem drugom krugu kupnje ruskih S-400, stanju u Nagorno-Karabahu i Libiji. S jasno prikrivenom porukom Washingtonu, Erdogan je Putinu rekao: “Ne možemo odbiti korake koje smo poduzeli. Posebno vjerujem u ovo: za nas je jako važno da nastavimo jačati veze između Turske i Rusije svaki dan”. Rekao je i kako je Ankara odlučila raditi s Rusijom na zajedničkoj proizvodnji mlaznih motora, ratnih brodova i podmornica, kao i izgradnji drugog i trećeg nuklearnog reaktora za prvu tursku atomsku centralu Akkuyu koju grade Rusi, ali i o suradnji u pogledu svemira.

Složena igra

Ako je ijedne odnose između država moguće nazvati složenima i proturječnima, onda su to sigurno rusko-turski. Dovoljno je reći kako je Erdogan u svom govoru u UN-u kritički govorio o Krimu i ruskim izborima u toj regiji, što se Moskvi nije svidjelo, ali isto tako treba naglasiti kako je puno veći dio njegova govora bio usmjeren na kritike prema SAD-u. Ankara igra složenu igru, a Erdoganovih verbalnih i praktičnih akrobacija svjesni su i Moskva i Washington. Ni jedni ni drugi nemaju povjerenja u tursku vanjsku politiku, ali je činjenica da u tome zasad više profitira Moskva koja s Ankarom u praksi ostvaruje gospodarske projekte strateškog i dugoročnog karaktera (plinovodi, atomska centrala, vojni ugovori o kupnji suvremenog naoružanja). S druge strane, Washington još primarno računa na turski povratak pod “zapadne skute”, preferirajući tvrdu poziciju iako i ona gubi na intenzitetu. Očekivati nekakve turske tektonske unutarnjopolitičke promjene za Washington je sve više iluzorno – barem u nekom srednjoročnom razdoblju, a vrijeme istječe: ključne geopolitičke bitke upravo se odvijaju punom žestinom.




“Turski put” u određenom smislu slijedi i Indija – brzorastuća regionalna velesila – bez važnijih globalnih ambicija. New Delhiju godi status regionalnog strateškog partnera Washingtonu, najbolje vidljivog kroz članstvo u koaliciji QUAD – tzv. azijskom NATO-u, koji, uz Indiju i SAD, čine još i Australija i Japan. On Indiji omogućuje pristup suvremenom američkom naoružanju i uvježbavanju njezine flote na zajedničkim vojnim vježbama (s ciljem sprečavanja projekcije kineskih globalnih interesa – što karakter spomenute koalicije i ne skriva) ali joj taj suženi okvir onemogućuje rješavanje njezinih ključnih sigurnosnih problema na azijskom tlu: odnosa s Kinom i Pakistanom, a otežava joj i gospodarsku interakciju sa zemljama jugoistočne Azije u sklopu organizacije ASEAN koja je sklona jačanju partnerstva s Kinom. Kompenzacija tog tržišta s onim australskim – koje je puno manje, ipak je nedostatna.

Indijski problemi

Uza sve to, Indiji odsad prijeti i činjenica da je na vlast u Afganistanu došao radikalni talibanski pokret – onaj isti kojeg je prvotno sazdao Islamabad – primarno za protuindijsko djelovanje na prostoru Kašmira. Prema navodima američkih analitičara, taj će problem za Indiju sada biti ozbiljan. New Delhi je proteklih 20 godina, od početka američke intervencije u Afganistanu, otvoreno pomagao marionetsku vladu u Kabulu financijski i ekonomski i time stekao strateški važan utjecaj za promicanje jednostavnije trgovine sa Zapadnom i srednjom Azijom. U tu je svrhu Indija utrošila goleme tri milijarde dolara, a sada sve to postaje, blago rečeno, upitno. Afganistan, strateški smješten između ključnih indijskih suparnika, Kine i Pakistana, važan je dio Međunarodnog prometnog koridora sjever – jug, koji čini mreža od približno 4500 milja morskih, željezničkih i cestovnih ruta za prijevoz roba između Indije, Irana, Afganistana, Azerbajdžana i Rusije, kao i srednje Azije i Europe u širem smislu.

Dolaskom talibana na vlast, potencijal meke moći New Delhija u Kabulu sada ne samo što visi o koncu nego mu prijeti i presijecanje od Islamabada. Naime, indijske aktivnosti posljednjih desetljeća izazvale su strah u Pakistanu da će ga Indija okružiti s istoka, a proindijska vlada u Afganistanu sa zapada i sjevera.  Neugodno je za Indiju i to što Kina preuzima ključne gospodarske poluge i one vezane uz glavnu infrastrukturu Afganistana.  S ciljem sprečavanja “crnog scenarija”, New Delhi će se fokusirati na održavanje određenog stupnja političke suradnje s Kabulom, uz istodobno jačanje političkih i sigurnosnih kontakata s Rusijom i Iranom s ciljem minimiziranja rizika od eskalacije terorizma. Naime, za razliku od Rusije i Kine, Indija nikad nije stupila u kontakte s talibanima ni na jednoj razini.

Njemački smjer

Postoje izvješća da je Jaysh-e-Mohammad, militantna skupina koja djeluje iz Pakistana, već počela regrutirati militante iz Afganistana. Čelnik Jaysh-e-Mohammada posjetio je Afganistan nedugo nakon pada Kabula kako bi čestitao talibanima i zatražio njihovu potporu u operacijama protiv Indije u spornoj regiji Kašmir. Iako su talibani uvjeravali New Delhi da ni jedna teroristička skupina  neće djelovati iz Afganistana protiv Indije, za to nema nikakvih jamstava. Iako Indija kontaktira i s Katarom s ciljem kontroliranja talibana, glavna poluga koja joj se u tom smislu nameće ipak je Šangajska organizacija za suradnju (SCO), koja uključuje Rusiju, Kinu, Indiju, Pakistan (sada je tu već gotovo punopravan član i Iran). Indija će aktivno koristiti ovaj format, što će, opet, kočiti njezino protukinesko djelovanje kroz QUAD – što želi vidjeti Washington.




Sljedeći važan događaj ovog listopada bili su njemački izbori i minimalna relativna pobjeda SPD-a nad blokom CDU/CSU. O tome je već bilo puno riječi i sada ću se samo ukratko osvrnuti na ono što bi se s Njemačkom moglo dogoditi u doglednoj budućnosti. Naime, može se pretpostaviti kako će kandidat SPD-a Olaf Scholz ipak postati kancelar, ali da će važne ministarske fotelje morati dati malim strankama bez kojih ne može formirati vladu – zelenima i slobodnim liberalnim demokratima (FDP) – objema otvoreno proameričkim i proturuskim strankama. Tradicionalno, Zeleni bi, kao i ranije u ovakvim prilikama, mogli dobiti važno Ministarstvo vanjskih poslova, kao i ono vezano uz okoliš, što se podrazumijeva. Time bi Njemačka mogla skrenuti prema zaoštravanju prema Rusiji (Scholz će to pokušati izbjeći), dakle i prema ključnom njemačko-ruskom projektu i svojevrsnom simbolu njemačko-ruskih partnerskih odnosa – plinovodu Sjeverni tok 2 (zeleni su bili za njegovu zabranu, a liberali za odgodu dovršetka i pokretanja).

Veliki rizik

Tim prije što se u ključnim njemačkim medijima danas više gotovo i ne mogu pronaći stavovi koji bi se pozitivno odnosili prema tom plinovodu. Sigurno je da će i Washington pritiskati Scholza da u buduću vladu uđe što više “Zelenih” ili političara bliskih njihovim stavovima. Nije, zato, čudno što iz utjecajnog njemačkog poslovnog kompleksa, tzv. Istočnog partnerstva – stižu upozorenja o mogućem krahu njemačko-ruskih odnosa i opasnosti za njemački biznis, snažno prisutan na tlu Rusije. Moskva zasad reagira hladnokrvno i ukazuje na važnost nastavka stabilnih rusko-njemačkih odnosa za stabilnost cijele Europe, ali sigurno itekako promatra razvoj događaja.

Njemački biznis upozorava i na veliki rizik za njemačku industriju zbog mahnitog inzistiranja za prijelaz na korištenje vodika umjesto plina. To je vrlo skup proces za koji mnogi neće imati sredstava, što može biti pogubno za ukupnu industriju te zemlje. Neovisno o tome, ta upozorenja više ne sluša nitko, a glavnina politike usmjerena je na postizanje njemačke globalne dominacije u “zelenoj” sferi. Ako to propadne, pri ovakvim planovima propast će i njemačka industrija. Berlin već otprije govori kako će se Sjeverni tok 2 možda preinačiti za dostavu tzv. plavog vodika. S druge strane, Rusija također radi na postrojenjima za preradu prirodnog plina u “plavi vodik”, upravo na ulaznom dijelu tog plinovoda u Lenjingradskoj regiji. Taj energent smatra se optimalnim sredstvom za njemačku energetsku tranziciju do 2050. s obzirom na da do tada neće biti moguće ni približno ispuniti planove o proizvodnji tzv. zelenog vodika (elektrolizom vode), što je tehnološki vrlo skup proces (a “zeleni vodik” je ono čemu u konačnici teže energetski stratezi EU-a). Drugim riječima: njemačko-ruska suradnja i pod novom vladom, koja neće biti formirana prije Božića, sigurno će ostati zagonetna.

Sporazum o plinu

I dok je na ključnim europskim plinskim burzama ovog mjeseca spot cijena plina skočila na povijesni i psihološki rekord od više od 1000 dolara za 1000 m3 plina, što prijeti da cijeli napredni i dekarbonizirani svijet smjesti u povijesni otpad i prije negoli je uspio zaživjeti (nevjerojatno, ali istinito: u Europi, tako i u Velikoj Britaniji, dolazi do “renesanse” ugljena. Opet se, zbog enormnih cijena plina, otvaraju čak i termoelektrane na omrznuti ugljen, a cijena tog “crnog zla”, kako se kolokvijalno naziva u vokabularu zelenih osvještenika, čak je počela i rasti na tržištima), Mađarska i Rusija izvojevale su veliku energetsku pobjedu u nikad složenijim geopolitičkim prilikama.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.