STANJE HRVATSKE VOJSKE: Mornarica nam praktički ne postoji, a Srbija bi nas bez NATO-ove potpore mogla pregaziti kad poželi!

Govoreći nedavno o nabavi francuskih borbenih aviona, predsjednik Zoran Milanović taj je strateški projekt Plenkovićeve vlade usporedio s odlaskom zubaru. Premda, kako je rekao nema ništa protiv nabave borbenih aviona, u našoj su zemlji oružane snage zapuštene na nižim razinama, zbog neredovitog održavanja.

“Stanje u kopnenim snagama je neodrživo, potpuno je izbrisana stavka nabavke oklopnih vozila, ubojice tenkova. Ne želim zvučati kao da nas sutra čeka rat, ali briga i planiranje u vojsci je poput brige za vlastite zube. Vojska se mora planirano voditi”, poručio je predsjednik Republike, koji se, doduše, ni sam kao premijer nije proslavio pretjeranim ulaganjem u vojsku, odnosno obranu.

Iako u vladajućim redovima poručuju kako u obranu investiraju više nego bilo koja druga vlada dosad, pozivajući se primarno na nabavu Rafalea, zbog čega je Hrvatsku posjetio francuski predsjednik Macron, u vojnim krugovima svjedoče o zapuštenim objektima, neodržavanim vojarnama i stanju koje nije nimalo reprezentativno te kažu kako je ovo kao da našminkate ženu od 80 godina kako biste je pretvorili u ljepoticu bez bora.

Vučićev ponos

Kada se govori o ulaganjima u obranu na razini regije, tada konkretne brojke otkrivaju kako u tome prednjače naši istočni susjedi, odnosno Vučićeva Srbija, koja je u posljednje četiri godine potrošila više od pet milijardi američkih dolara za vojne rashode, naoružavanje i modernizaciju svoje vojske, te na vojne vježbe, pri čemu nisu zanemarili ni ulaganja u policiju.

Samo u ovoj godini koja je na izmaku, srpski rashodi za obranu dosegnuli su basnoslovnih 1,5 milijardi dolara. Oni koji ovu tematiku detaljnije prate tvrde kako je i po masovnosti vojnih i pokazno-taktičkih vojnih vježbi i parada, ali i po javnom izlaganju naoružanja Srbija predvodnik u regiji. Ne samo da ulažu u vojsku, Srbi ulažu i u vojne kadrove, jasno je to iz toga što su samo u ovoj godini u odnosu na prethodnu broj pripadnika Vojske Srbije podigli za 1185 pa Srbija u ovom trenutku raspolaže s gotovo 30.000 pripadnika svoje vojske.

Pohvaliti se mogu sa 433 tenka, a uz to su uspjeli podići broj oklopnih vozila sa 568 na 572 komada. Jednako tako, Srbija posjeduje oko 350 vozila sličnih oklopnim borbenim vozilima, dok je njihova obrana posebno bazirana na artiljerijskim sredstvima, raspolažu s njih 2091, a povećali su i broj artiljerijskih oružja za šest komada. Srpskim nebom u svakom trenutku može poletjeti 80 borbenih aviona, a povećali su i broj jurišnih helikoptera na 34.

Usporedbe radi, Hrvatska raspolaže sa 219 borbenih tenkova, posjedujemo 255 borbenih vozila, ali i 86 vozila sličnih oklopnim borbenim vozilima te 1397 artiljerijskih sredstava, a uz 12 višenamjenskih Rafalea koji nam tek trebaju doći, Hrvatska ima 15 jurišnih helikoptera.

Skandal za skandalom

Ono što posebno zabrinjava jest to što je Hrvatska, za razliku od Srbije, smanjila brojnost hrvatskih vojnika za 500 osoba pa u ovom trenutku na raspolaganju imamo 15.323 pripadnika Hrvatske vojske, u kojoj posljednjih mjeseci javnost svjedoči nezapamćenim skandalima koji se odnose na prisutnost kokaina među vojnicima, koji je i prema priznanju resornog ministra Marija Banožića vjerojatno namijenjen za daljnju preprodaju.

Dodatnu brigu izaziva to što prisutnost kokaina nije iznimka nego se pretvara u čestu pojavu, i to među visokorangiranim vojnim službenicima. Kada se pak govori o naoružanju u susjednim zemljama, u tom kontekstu treba spomenuti i susjednu Bosnu i Hercegovinu koja je posljednjih godina uspjela povećati broj pripadnika oružanih snaga te broji njih 9319, što i nije velik zaostatak za nama, kada se zna da je Hrvatska članica EU-a, čiji se premijer rado hvali ulaganjima u obranu.

Ta zemlja raspolaže sa 324 borbena tenka, ali i sa 272 borbena vozila te dodatnih 97 vozila sličnih oklopnim borbenim vozilima, BiH također ima 1375 artiljerijskih sredstava, dok njihovo zrakoplovstvo raspolaže s jednom brigadom opremljenom transportnim helikopterima Mi-8 i UH-1, kao i višenamjenskim helikopterima Gazela. Najslabijim naoružanjem prema službenim podacima raspolažu u Crnoj Gori, koju, doduše, čuva NATO.

Ta država nema tenkova, na raspolaganju im je samo šest oklopnih borbenih vozila te 13 vozila sličnih oklopnim borbenim vozilima, posjeduju samo 107 artiljerijskih sredstava. Premda njihovo nebo od ljeta 2018. štite avioni NATO-a, odnosno grčki i talijanski, na raspolaganju imaju četiri borbena aviona i pet jurišnih helikoptera.

Pozivanje na sukob

Sve u svemu, čini se da nismo najbolji u regiji, ali nismo ni najlošiji, s tim da treba imati u vidu i konkurenciju koja nas okružuje, jer se u hrvatskom susjedstvu svako malo bude stari nemiri koji su posljednjih tjedana posebno aktivni u susjednoj Bosni i Hercegovini, u kojoj se sve otvorenije spominje rat. Malo je vjerojatno da bi se tako skoro na ovim prostorima moglo ratovati, no ulaganje u obranu važno je za svaku suverenu državu pa se zato očekuje da bi se time nakon ulaganja u borbene avione trebao nastaviti voditi hrvatski premijer Plenković, u čijoj Vladi doista jesu učinjeni neki značajni iskoraci, koji jesu pohvalni, ali ne i zadovoljavajući.

Naime, kada se govori o zapostavljanju, tu posebnu pozornost treba obratiti na zanemarenu Hrvatsku ratnu mornaricu.

Prema riječima naših dobro upućenih sugovornika, vladajući su potpuno zanemarili jadransku orijentaciju Hrvatske i naš položaj na moru i Sredozemlju, s jedne su strane milijarde eura utrošene u francuske avione, proces je proveden prilično netransparentno te se ne zna ni što smo točno platili i što još trebamo platiti, dok se s druge strane samo 50 milijuna eura investira u male brodove koji se grade u Brodosplitu za Hrvatsku ratnu mornaricu.

Ulaganja u Mornaricu toliko su beznačajna da bi, kako svjedoče naši sugovornici, ona mogla doslovce nestati, a o tome nitko ne vodi računa, niti je ministar obrane Mario Banožić dorastao toj problematici, niti je upućen u ono što se s Hrvatskom ratnom mornaricom događa, iako je Hrvatskoj prijeko potrebna učinkovita ratna mornarica, koja bi u svakoj uređenoj zemlji bila dio strateškog interesa. Prema riječima naših sugovornika, ni ovogodišnja, 30. godišnjica HRM-a, nije obilježena adekvatno i dovoljno svečano, a u ratnoj luci Lora na vezovima se nalazi samo nekoliko brodova. Mornarica je posljednjih godina smanjena, a njezine funkcije limitirane, što jasno pokazuje zanemarivanje i nebrigu te ukazuje na propuštenu priliku.

S obzirom na hrvatski položaj, ali i dugogodišnje iskustvo, Hrvatska ratna mornarica trebala je i morala biti perjanica tehnološkog i znanstvenog razvoja, ona je, smatraju naši sugovornici, morala biti održiva, a Hrvatska je zaboravila težiti tomu da opstane kao pomorska sila.

Jad na moru

Resorni ministar na tragu je svojih prethodnika pa stoga za Mornaricu nemamo nikakvu strategiju, nije definirano kakva nam je točno obalna straža potrebna, obalno topništvo više ne postoji, nemamo podmorničku sposobnost niti imamo funkcionalne protuminske i protupodmorničke sposobnosti. Desantno-mornaričko pješaštvo također ne postoji, a obnova u Pločama, koje se smatraju posve promašenim izborom, ne daje rezultata.

Pomorski centar za elektrotehniku pao je u zaborav, u Splitu se više ni ne spominje povratak školskog jedrenjaka Jadran, a slomu HRM-a u prilog ide i situacija s Brodarskim institutom u Zagrebu, koji je na korak do gašenja, nakon čega bi se u optjecaju trebale naći njegove atraktivne nekretnine. I bez Brodarskog instituta, infrastruktura u Mornarici posve je devastirana, pa i uništena, a obalna obrana u cijelosti je zanemarena, i to do te mjere da ovakav HRM ne bi mogao obraniti hrvatske interese na moru od nekog ozbiljnijeg protivnika, na što se godinama upozorava.

Jedan od krucijalnih potreba Mornarice svakako su protubrodske rakete s protubrodskim i sposobnostima protiv kopna, što je posebno značajno na jugu, gdje je osim raketa nužno jako mornaričko pješaštvo s projektiranom sposobnošću da zadrži neprijatelja od kopnenih dolazaka, zbog čega i jest problematična postrojba na krajnjem jugu, odnosno u Pločama, koja je evidentno samo kozmetičke naravi, posebice kada se zna da HRM-u nedostaje protubrodskih raketa, jer je pet topovnjača pred gubitkom raketnih sposobnosti.

Dodaju li se tomu zapuštene baze diljem Jadrana, jasno je do koje je mjere Hrvatska ratna mornarica zanemarena. Da bi se ponovno vratila na staze stare slave, Ratnoj mornarici potrebni su kvalitetniji brodovi, znatno većih sposobnosti, ali i veće autonomije, kako bi mogli odgovoriti izazovima u gospodarskom pojasu, riječ je o izvanobalnim ophodnim brodovima, kojima se možemo pojaviti u Sredozemlju, a možda i sudjelovati u operacijama NATO-a i EU-a. Sve to potrebe su na čijem se ispunjenju vrlo stidljivo i nestrateški radi da bi se ispunila prividna forma.