fbpx
Photo: Srecko Niketic/PIXSELL/ilustracija

‘DOBRO JE DA SU CIJENE PORASLE!’ Analitičar upozorava Hrvate: ‘Povukli smo poguban potez!’

Autor: Guste Santini

Ponovno je javni prostor zahvatila panika jer, kako kažu, bilježimo povećanje cijena koje bi moglo eskalirati i tako nas vratiti u stara vremena. Tako smo dobili još jednu priču koju će svi zaboraviti, uključujući i kolege ekonomiste, kad se susretnemo s pravim problemom – deflacijom. U javnom je prostoru komentirano kako je dobro da su se cijene povećale za dva posto jer će povećanje cijena dinamizirati gospodarsku aktivnost. Autor ovih redaka misli drugačije. To je vrijedilo u vrijeme nacionalne države. Danas ne vrijedi. Prisutno povećanje cijena posljedica je povećanja cijena energenata, sirovina i posebno transporta.

Zasad nije na vidiku značajnija ugroza inflacije iako bi, u određenim uvjetima, to mogla postati. Postojeća inflacija usporediva je s inflacijom koju su uzrokovali južnoamerički plemeniti metali. Međutim, bitno je reći da je inflacija koju je generirala Španjolska bila dugotrajna, s jedne strane, i, s druge strane, poluga razvoja europskog gospodarstva. Valja se prisjetiti kako je Habsburška Monarhija dominirala tadašnjom političkom scenom. Nizozemska, kao najrazvijeniji dio Europe, iskoristila je priliku i postala vodeća imperijalistička sila koju će zamijeniti Engleska. Premijer Andrej Plenković nas umiruje, ali imajući u vidu našu optimalnu politiku, opreza nikad dosta. Posebno je neprimjereno da ekonomisti – šute. Cilj moje rasprave je pokazati kako se smisao i sadržaj inflacije promijenio. Dok je u vrijeme nacionalne države inflacija predstavljala razinu entropije (mjera nereda) gospodarstva, u tržišnoj državi ona ima sasvim drugačiji smisao i značaj.

U vrijeme nacionalne države inflacija je bila dominantni problem. Tisuće knjiga napisano je o inflacijskoj nemani. “Inflacija je kao grijeh – svaka ga vlada osuđuje i svaka ga vlada čini.” (Frederick Leith-Ross). “Inflacija je vješta kao džepar, zastrašujuća kao provalnik i smrtonosna kao plaćeni ubojica.” (Ronald Reagan). “Inflacija je oblik poreza koji je moguće uvesti bez zakona.” (Milton Friedman) Inflacija identificira povećanje cijena. Njezina je suprotnost deflacija – smanjenje cijena. Inflacija uvjetuje deprecijaciju nacionalne valute i povećanje kamatnih stopa, a deflacija aprecijaciju valute i smanjenje kamatnih stopa. Inflacija smanjuje, a deflacija povećava realne porezne prihode.

Liječenje inflacije donosi više štete nego sama bolest

Tržišno gospodarstvo temelji se na konkurentnosti pa, prema tome, ono je, u biti, deflacijski proces koji povećava učinkovitost ili, što je isto, smanjuje troškove. To se lijepo može pokazati ako se umjesto praćenja kretanja cijena roba promatra kretanje cijena putem potrebnog broja sati rada kako bi se kupila neka roba ili usluga. Još se precizniji pokazatelj dobije ako se iz obračuna isključe svi porezi i doprinosi. Mišljenja sam, općenito, kako nacionalna država blagostanja funkcionira samo i jedino u mekom budžetskom ograničenju. Prema tome, inflacija koju smo imali predstavlja inflaciju nacionalne države kojoj je cilj održati (još bolje ubrzati) gospodarsku aktivnost. Nažalost, u današnjim raspravama prisutna je argumentacija, glede inflacije, koja je dominirala u vrijeme nacionalne države. Tvrdo budžetsko ograničenje govori nam kako se ekonomski problemi ne mogu riješiti tiskanjem novca, nego povećanjem produktivnosti (konkurentnosti). Država blagostanja mogla je funkcionirati samo u uvjetima mekog budžetskog ograničenja.

Poznata je Samuelsonova usporedba inflacije i malarije te njegov zaključak kako liječenje, terapija, donosi više štete nego sama inflacija (bolest). Samuelson je precizno rekao kako u uvjetima nacionalne države postoji dilema povećanja cijena (ekspanzivnom monetarnom i kreditnom politikom) kako bi se održala gospodarska aktivnost ili stabilne cijene koje usporavaju gospodarsku aktivnost. Zato su stabilne cijene “skuplje” od inflacije. Zašto je u nacionalnoj državi nužna inflacija? Odgovor moramo tražiti u samoj definiciji nacionalne države – suverenitet u okviru nacionalnih granica. Nema slobodnog protoka roba, usluga rada i kapitala. Propusnost nacionalnih granica kontrolira i određuje izvršna vlast. Dakle, nacionalnu državu, slikovito rečeno, možemo usporediti s posudom koja je jasno i precizno odvojena od okruženja, u kojoj nacionalno gospodarstvo djeluje nezavisno, autonomno. Izvan posude vrijede druga pravila koja nisu u nadležnosti nacionalne države niti ona na njih može utjecati, barem ne izravno. Ipak, valja reći, najrazvijenije i najveće, po veličini dodane vrijednosti (gospodarskoj snazi), zemlje (pristalice liberalizma) svojom efikasnošću uvijek su određivale pravila igre. Manje razvijene zemlje, zbog manjka internacionalnog novca (popularno zvanog – devize), s jedne strane, i brige za vlastito gospodarstvo, s druge strane, provode posebnu, svoju, ekonomsku politiku (merkantilističku, protekcionističku i intervencionističku) koja nije u suglasju s pravilima igre koja vladaju na svjetskom tržištu. Naglasak je na zatvorenom gospodarstvu koji razmjenu s drugim zemljama smatra dijelom, izvedenicom ili derivatom, svoje politike (jasno, uvijek se teži suficitu platne bilance). Od navedenog pristupa odstupaju zemlje malog nacionalnog tržišta koje opstaju i razvijaju se izvoznom orijentacijom (Švicarska, Belgija, Danska itd.).

Slovenska iskustva

Najrazvijenije zemlje su u mogućnosti, zbog svoje superiorne konkurencije, što se vidi na računu robne razmjene s inozemstvom, realizirati značajan dio nacionalnog proizvoda i nacionalne štednje u inozemstvu putem izvoza. Povijesno gledano, to je slučaj s Nizozemskom, Ujedinjenim Kraljevstvom, SAD-om, Njemačkom, Japanom, azijskim tigrovima i danas Kinom. Usput rečeno, susjedna nam Slovenija danas je dio te priče. Zbog toga ustrajno ističem slovenska iskustva. Da bi se održala gospodarska aktivnost, potrebno je održati investicijsku aktivnost ili, što je isto, prihvatljivu profitnu stopu. Polazeći od Keynesove preporuke, država je ta koja mora, u slučaju nedovoljne privatne potražnje, svojom politikom javnih rashoda omogućiti potrebnu razinu potražnje. Cilj Keynesove preporuke bio je da država intervenira u vrijeme krize, depresije, kada zbog nedovoljne potražnje posustaje gospodarska aktivnost.

Ekonomska politika nacionalne države nije provodila politiku javnih rashoda (rashodi veći od prihoda) samo u lošim vremenima, što je rezultiralo napuštanjem kejnezijanizma i prihvaćanjem monetarizma (racionalnih očekivanja koja tvrde da autonomna ekonomska politika nema učinaka jer se gospodarstvo brzo pilagođava mjerama ekonomske politike). Nacionalna država je, da bi dinamizirala gospodarski rast i ostvarila punu zaposlenost, nastavila s politikom javnih rashoda i u dobrim vremenima. Upravo zlatno doba kapitalizma, od kraja Drugog svjetskog rata do naftne krize, bilježi najveće stope gospodarskog rasta. Međutim, rast javnih rashoda imao je za posljedicu nužan rast javnih prihoda, što se provodilo sve većim poreznim opterećenjem koje je često bilo iznad poreznog kapaciteta nacionalnog gospodarstva. Jednom se rukom uzimalo, a drugom davalo. Nevidljiva ruka Adama Smitha postala je vidljiva i odlučujuća za funkcioniranje države blagostanja. Da bi se održao gospodarski rast, kad je visina javnih rashoda postala kontraproduktivna, pokrenula se kreditna aktivnost banaka, uz obilatu pomoć središnje banke. Rast kredita, bez stvarne štednje, nazvan je tzv. teorijom dopunskog kredita koju je zastupao Joseph Schumpeter, ugledni austrijski i američki ekonomist, putem “stvaralačkog razaranja”.

Pojavni oblik

Ideja se temelji na novoj (superiornoj) kombinaciji faktora koja će povećati nacionalni proizvod i tako ex post “pokriti”, namiriti, inflatorni kredit. Kada “stvaralačko razaranje” uspije, nema problema. Međutim, kad ne uspije, tada je odnosno gospodarstvo suočeno s nepokrivenom emisijom novca, kredita, što u konačnici povećava jalove fiksne i varijabilne troškove ili, što je isto, smanjuje konkurentnost odnosnog gospodarstva, a pojavni oblik je inflacija. Uvijek netko plaća cijenu – nema besplatnog ručka. Tzv. potrošački krediti, američki izum financiranja finalne potrošnje u vrijeme Velike krize iz tridesetih godina prošlog stoljeća, omogućili su građanima da kupe predmete trajne potrošnje s obećanjem da će posuđeni novac, s pripadajućom kamatom, vratiti tijekom određenog razdoblja. Tako je rastuća masa kredita povećala privatnu potražnju koja je pomogla državi u njezinu osnovnom naumu – održanju željene razine gospodarske aktivnosti.




Činjenica da podignuti kredit danas smanjuje raspoloživi dohodak sutra (najmanje za iznos anuiteta) nije zabrinjavala nositelje ekonomske politike jer će, smatrali su oni, povećanje potražnje povećati društveni proizvod pa će, samim time, njegovo povećanje povećati dohodak građana. Što vrijedi za javne rashode, vrijedi i za rast kreditne aktivnosti. U slučaju kreditne aktivnosti imamo dodatnu opasnost koja se ogleda u činjenici da, kada gospodarski polet izostane, građani nisu u mogućnosti izvršiti svoje kreditne obveze. Tada kreditni balon koji je podržavao gospodarsku aktivnost “preko noći” postaje poluga koja uzrokuje dodatni pad gospodarske aktivnosti – produbljuje recesiju. Mnoge krize su posljedica kreditnih balona. Prisutna monetarna ekspanzija FED-a i ECB-a zato mora zabrinjavati ako i samo ako bude dugoročna, s jedne strane, i, s druge strane, ako zagovornici nacionalne nadjačaju zagovornike tržišne države (što je malo vjerojatno, ali nije nemoguće).

Seljenje kapitala

Monetarni stručnjaci, kada govore o inflaciji, govore o inflaciji ponude i inflaciji potražnje. U prvom slučaju imamo dva pojavna oblika, svode se na isto, jedan je inflacija troškova (poznata spirala cijene nadnice), a drugi strukturna inflacija (jalovi fiksni i varijabilni troškovi). Marshall je pokazao kako u srednjem i dugom roku tržišni način privređivanja eliminira inflaciju ponude. Inflaciju potražnje imamo kada prevelika količina novca “trči” za premalo robe. Odmah kažimo kako u otvorenom gospodarstvu dugoročno nema inflacije potražnje, već ju je moguće generirati na strani ponude (npr. kartelni sporazumi).

Prema tome, nacionalna je država mogla jedno vrijeme svojim instrumentarijem podržati gospodarsku aktivnost. Kada je ekspanzivna fiskalna i monetarna politika iskoristila svoje mogućnosti, kao u slučaju Prvog naftnog šoka, nacionalna država nije mogla održati gospodarsku aktivnost već je gospodarstvo svoj “spas” tražilo i našlo izvan nacionalne države – u globalizaciji. Tržišna država povećava propusnost svojih nacionalnih granica (umjesto posude imamo cjedilo), što je transformira iz nacionalne u tržišnu državu. Ne postoji više, u potpunosti, ono naše i samo naše što je izolirano od ostalog svijeta i njegova utjecaja. Tako seljenje kapitala i proizvodnje u područja najvećih povrata transformira nacionalnu u tržišnu državu. Multinacionalne korporacije nemaju matične domovine. Njihova je domovina tamo gdje su najveće mogućnosti oplodnje kapitala. Tržišna država, da bi opstala, mora pružiti multinacionalnim korporacijama konkurentnije (čitaj: povoljnije) uvjete. Tržišne države postaju međusobno konkurentne jedinice. Da bi bile konkurentne, postaju partner multinacionalnim korporacijama, općenito investitorima, kako bi zaposlili svoje nezaposlenije građane. Tako konkurencija među državama smanjuje troškove investitorima – smanjuju se porezi na rad i kapital. Neizravni porezi su njezina, zasad, “domaća igra” putem kojih nastoji osigurati što je moguće više javnih dobara i povećati konkurentnost gospodarstva. Privlačnost poreza na dodanu vrijednost, zbog svojih karakteristika, toliko je velika da postaje vodeći porezi oblik poreznih sustava.

Najveći problem

Tržišna država ima otvorene granice, što znači slobodan protok roba, usluga i kapitala. Još nemamo na toj razini slobodan protok rada. Međutim, kada investitorima pojedine države više neće moći osigurati željenu profitnu stopu, napustit će poslovnu aktivnost u manje razvijenim zemljama, što će rezultirati “seobom naroda” prema razvijenim zemljama, a oni će, nudeći svoju radnu snagu po nižim cijenama, smanjiti cijenu rada u razvijenim zemljama. To je, po mome mišljenju, najveći problem u budućnosti koji će se moći riješiti samo i jedinom globalnim dogovorom. Sindikati u razvijenijim zemljama još polaze od nacionalne države s jasno određenim granicama i traže veće plaće, što samo ubrzava cjelokupni proces transformacije nacionalne u tržišnu državu. Lenjin nije bio u pravu kada je tvrdio kako radnici nemaju svoju državu, čime je nesvjesno najavio globalizaciju. Upravo suprotno, radnici se daleko više oslanjaju na državu koju je kapital već davno napustio. Kako sada stvari stoje, malo je vjerojatno da će se sindikalna aktivnost primjereno transformirati kako bi bila aktivni čimbenik u pregovorima s globalnim kapitalom.




Tržišno gospodarstvo kreira deflaciju. Zagovornici inflacije kao poluge dinamiziranja rasta gospodarstva gube iz vida da u uvjetima tržišne države, recimo eurozone, svako povećanje novčane mase i kredita generira povećanje proizvodnje u konkurentnim zemljama, dok u manje konkurentnim gospodarstvima povećava potražnju, što, kao posljedica, povećava deficit na računu roba i usluga. Da je tome tako, dovoljno je “povezati” u Lijepoj Našoj dinamiku kreditne aktivnosti poslovnih banaka i deficit robne razmjene s inozemstvom. U tržišnoj državi pitanje svih pitanja je konkurentnost vlastitog gospodarstva. Ako ono nije konkurentno, slijedi njegova eutanazija jer se ono nije u stanju suprotstaviti inozemnom, globalnom, gospodarstvu. Tako, umjesto inflacije, imamo eutanaziju domaćeg gospodarstva. Umjesto praznih polica, imamo veliku stopu nezaposlenosti, što je, sa svoje strane, samo upozoravajući signal da će uslijediti emigracijski procesi.

Upala pluća

Rasprave o inflaciji u Lijepoj Našoj nisu osobito prisutne. Kretanje cijena je stabilno i tek nešto više razine nego u razvijenim zemljama. “Ostatke” inflacije bilježimo u nontradable sektoru, dakle aktivnost koja ne proizvodi čisto komercijalno dobro ili uslugu, odnosno, kada proizvodi komercijalno dobro ili uslugu, zbog visokih transportnih troškova, ponudu sačinjava pretežno domaća ponuda (izostaje inozemna konkurencija). Tih i takvih proizvoda i usluga sve je manje (uvozimo velike količine kruha, recimo, iz Poljske). Zahtjevi kako dio javnog sektora valja privatizirati proširenje su i produbljenje, dakle, tržišnih silnica u sfere koje su do jučer smatrane dijelom javnih ili gotovo javnih dobara.

Često u svojim komentarima pišem kako “prehlada” u razvijenim zemljama u Lijepoj Našoj, u najmanju ruku, ima učinak “upale pluća”. Otvorenost nacionalnih granica, da ne kažem njihovo ukinuće, zamijenilo je povećanje cijena (inflaciju), u zemljama manje konkurentnosti, problemima eutanazije domaćeg gospodarstva. Porezi u tome igraju posebno značajnu ulogu. Problem je moguće riješiti jedino obrazovanjem, obrazovanjem i, konačno, obrazovanjem kako bismo usvojili tehnologije veće dodane vrijednosti koje povećavaju konkurentnost. Za to je potrebna znanost, znanost i samo znanost. Upravo zato smatram da je otvorenost domaćeg gospodarstva, u prvom redu, problem koji može riješiti jedino i samo angažman domaćih i inozemnih stručnjaka (zato je važno da se preferiraju inozemne investicije koje korespondiraju koncepciji i strategiji razvoja Lijepe Naše). Industrijske politike mogu u tome biti od koristi, ali one nisu rješenje. Precizno rečeno, znanost je temeljna poluga razvoja i očuvanja hrvatskog identiteta (suvereniteta). Inflacija iz vremena nacionalne države dio je prtljage koju valja prepustiti povjesničarima. Promjena pojavnog oblika inflacije, od povećanja cijena prema eutanaziji domaćeg gospodarstva, zahtijeva kompleksan pristup. Zato je dobro da su se cijene povećale i tako nas upozorile na moguće pogubne posljedice helikopterskog novca.

Hrvatska kao mala i nerazvijena zemlja mora imati u pripremi odgovore na inflatorne izazove kako se ne bi našla u još većoj nevolji nego što to danas svjedočimo. Vrijeme je traženja i nalaženja odgovora na pitanja razvoja, istovremeno su to odgovori i na moguće ugroze globalne inflacije. Višegodišnji pad industrijske aktivnosti (eutanazija) samo je dokaz kako nas inflacija karakteristična za tržišnu državu nikada nije napustila.

***

Tvorac makroekonomije: Lenjin  je bio u pravu

Svoju raspravu iz 1931. godine engleski ekonomist John Maynard Keynes, poznat kao tvorac makroekonomije, započinje Lenjinovim stavom kako je obezvređivanje novca najbolji način za uništenje kapitalističkog sustava i dodaje “Lenjin je zasigurno bio u pravu”. Iz navedenog slijedi kako Keynes nije bio pristalica “tiskarskog stroja”, što se od jednog broja ekonomista zaboravlja, kako bi se riješili prisutni gospodarski problemi zemlje. Treba reći, što također mnogi gube iz vida, kako Keynes, kada govori o dijagnozi i terapiji (ekonomskoj politici), ima u vidu samo i jedino razvijena nacionalna gospodarstva.

***

Mađarski ekonomist tvrdi: Socijalizam nužno generira inflaciju

Janos Kornai, mađarski ekonomist, proslavio se tvrdnjom kako je tzv. socijalistički sustav moguće održati samo mekim budžetskim ograničenjem – “tiskarskim strojem” – inflacijom.
Drugim riječima, tvrdio je da tzv. socijalizam nužno generira inflaciju, i to bez obzira na to je li riječ o ustrajnom povećanju cijena ili “praznim policama”.

Autor:Guste Santini
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.