ČAK 50 POSTO MLADIH U BRITANIJI SKLONO JE MARKSIZMU: Putin im očitao lekciju! Održao je antologijski govor, raskrstio je sa Zapadom!

Prije mjesec dana britanski The Guardian objavio je zanimljiv tekst o tome kako je oko 50 posto mladih u Velikoj Britaniji sklono marksizmu kao društvenoj ideologiji, a slično je i u SAD-u. Slučajno ili ne, ovaj se tekst poklopio s govorom ruskog predsjednika Vladimira Putina 21. listopada na Međunarodnom forumu Valdai u Sočiju. Na prvi pogled, rekli bismo, čudno, poglavito iz perspektive naroda i država koji su na svojoj koži osjetili sve “čari” i “blagodati” velikog društvenog eksperimenta – socijalizma, kao navodne prijelazne faze do besklasnog društva – komunizma, koji bi, zapravo, bio raj na Zemlji iako od idejnih tvoraca nije zamišljen s Bogom u središtu koji je bitak, tj. prapočelo svega.

Preciznije, taj je eksperiment krenuo ploveći idejama utopijskog idealizma da bi se na kraju nasukao i razbio na onoj općepoznatoj “Homo homini lupus” (“Čovjek je čovjeku vuk”) koju je konstruirao teoretičar države i filozof Thomas Hobbes.

Međutim, čuđenju navodima britanskog medija zapravo nema mjesta. Marksističke ideje nastale su i bile su namijenjene razvijenim društvima zapadnih država, a ne, kako je neočekivano ispalo – agrarnoj Rusiji, odnosno SSSR-u i nešto kasnije potpuno nerazvijenoj, osiromašenoj i ratovima opustošenoj Kini. Mogli bismo slobodno reći: marksizam se vraća onamo gdje je i nastao i komu je izvorno bio i namijenjen.

Sramotan podatak

Ali ne treba ići previše u povijesna teoretiziranja da bi se protumačio spomenuti sadašnji fenomen, koji nije nikakav trend jer traje već dulje vrijeme. Dovoljno je pogledati oko sebe, unutar razvijenih zapadnih društava (pa tako i našeg), kako bismo spoznali da je kapitalizam, kao društveni model, iscrpio svoj potencijal i da više nije u mogućnosti adekvatno rješavati nagomilane probleme ljudi. Siromaštvo, koje je prije 30-ak i više godina bilo rezervirano za zemlje Trećeg svijeta ili gospodarski i moralno posrnule zemlje bivšeg Istočnog bloka, zahvatilo je široke slojeve u gotovo svim ekonomski i tehnološki razvijenim zemljama zapada. Samo u Sjedinjenim Državama prije pandemije koronavirusa živjelo je više od 50 milijuna krajnje siromašnih, što je sramotan podatak za najbogatiju zemlju svijeta. S posljedičnom postpandemijskom krizom (koja zapravo još traje), propašću tvrtki i gubitkom radnih mjesta taj je broj sada još veći.

Drugim riječima, došlo se do one točke kada se spoznalo da je potrebno tražiti nove razvojne, pa i ideološke modele – i to dobro znaju svjetske elite, svjesne nužnosti dubinskih promjena. One od toga ne bježe, a problem je “samo” kako pronaći pravu alternativu a da se ne ugroze njihovi temeljni interesi. Kapitalizam je izgubio dah ponajviše zbog svoje degeneracije, tj. transformacije od prirodnog stanja odnosa među ljudima (od pamtivijeka ljudi međusobno trguju i vode se nepisanim načelima ponude i potražnje – što nije ništa drugo nego kapitalizam u svom izvornom, prirodnom obliku – u kojem je uvijek netko uspješniji, a netko manje ili uopće nije uspješan), do gramzivosti i pohlepe neviđenih razmjera, uz izostanak bilo kakve empatije za obične ljude i njihove probleme. Neoliberalni kapitalizam uništio je stup zapadnih društava – dominantni srednji sloj, koji danas još jedva postoji i postao je toliko tanak da ga sloj siromašnih ubrzano dostiže, pa i prestiže.

Degradacija istine

Jaz između bogatih i siromašnih, gladnih i sitih, pravno nedodirljivih i društveno odbačenih i marginaliziranih postaje sve veći i sve teže premostiv, do te mjere da počinje ugrožavati i način života onih koji uživaju u blagodatima pomahnitalog neoliberalizma, koji osim za goli profit ne mari ni za što drugo. On je za osiguranje profita spreman na pljačku čak i vjekovnih javnih dobara poput voda (koje moraju biti dostupne svima, ali će i one uskoro na burzu ako se nešto žurno ne promijeni), a u svojoj je pohlepi spreman na sve – i na uporabu “meke” i “tvrde” sile. Sve to prati i potpuna degradacija istine, kako od medija koji su izgubili svaki kredibilitet i prvotnu ulogu informiranja ljudi i prešli u sferu nekritičkog i propagandnog izvještavanja, do političara, koji, kad je riječ o borbi za istinu i za široke slojeve građana koji ih biraju, nisu vrijedni ni spomena.

Sve ovo dovelo je do najnovije svjetske krize, za koju će zbog međusobnog velikog nepovjerenja među društvenim slojevima, narodima i državama biti teško pronaći zajednički odgovor čovječanstva, a koji je u ovom opasnom trenutku i više nego potreban. Željena izgradnja nekog budućeg boljeg, sigurnijeg i sretnijeg svijeta Sizifov je posao iz jednostavnog razloga: Thomas Hobbes bio je brutalno u pravu. Jer želja za dominacijom, moći i pohlepom glavni je pokretač većine ljudi – ne samo unutar vladajućih elita, nego i u običnom puku koji ta ista načela vježba i primjenjuje na svojim društvenim hijerarhijskim razinama. Rekli bismo, svaka ulica i kvart imaju svoje moćnike koji su za održanje svog dominantnog položaja spremni na sve, pa i na borbu na život i smrt. I tu, zapravo, dolazimo na našu vječnu temu – geopolitiku, koja i nije ništa drugo nego alat za osiguranje egoističnih – tzv. nacionalnih interesa, koji s nacijama nemaju nikakve veze, već samo s elitama koje njima upravljaju, a narod koriste prema potrebi – obično za “tvrdu” silu prema nepokornima iz suprotnog tabora.

Revolucionarni govor

Na spomenutoj Međunarodnoj konferenciji debatnog kluba Valdai, u Sočiju, na kojoj su sudjelovali predstavnici iz više od 45 zemalja, glavna zvijezda – očekivano – bio je ruski čelnik Vladimir Putin. Njegov će govor, usudio bih ga se svrstati u kategoriju onog čuvenog na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji iz 2007. koji je prema mnogim analitičarima označio prekretnicu svijeta, sigurno postati predmet analiza diljem zapada, a ima i zbog čega.

Naime, iz Putinova govora izdvajaju se dva ključna elementa, gotovo revolucionarnog karaktera:
1. stvaranje nove ruske ideologije;
2. promjena ekonomskog modela, tj. kraj kapitalizma.

Kad je riječ o prvom elementu, Putin je, zapravo, prvi put nakon raspada SSSR-a i uspostave RF-a, formulirao jasnu ideologiju ruskog društva, koje je dosad bilo deideologizirano, tj. lutalo je od krajnosti neoliberalnih ideja do žala za komunizmom, uz dominantni sloj tzv. centrista ili tradicionalista od kojih je većina usmjerena na pravoslavlje kao dominantnu državnu religiju. Tu je novu ideološku matricu, koja će nesumnjivo postati i službena, tj. uključena u svekoliki društveni sustav, prije svega sustav obrazovanja, kulture, umjetnosti, ali i ključnih medija – Putin nazvao umjerenim konzervativizmom ili, drugim riječima, oslanjanjem na tradicionalne vrijednosti ruskog društva. Prevedeno na dobri stari hrvatski jezik, Putin je službeno raskrstio s neoliberalnim idejama Zapada koje se posljednjih desetljeća globalno nameću kao dominantne vrijednosti (isto tako i Rusiji), rekao je kako je umjereni konzervativizam najbolji i najracionalniji ideološki oblik u vremenu preustroja svijeta koje će trajati jako dugo i do kojeg će sigurno doći.

Današnji udar

Objašnjavajući svoj stav, izjavio je: “Konzervativizam nije ono što ometa ići prema vrhu i naprijed, već ono što priječi ići natrag i dolje, prema kaosu”. Putin želi reći kako se mora uzimati sve ono pozitivno iz prošlosti i kretati se polako i oprezno prema budućnosti, bez naglih i revolucionarnih potresa, kao i bez raznih bioloških, socijalnih i filozofskih eksperimenata. U tom je kontekstu podsjetio kako su se u Rusiji prije 100 godina (komunističkom revolucijom) počeli provoditi različiti eksperimenti spomenutog tipa, koji nisu doveli ni do čega dobrog i čije se posljedice osjećaju do danas. Putin upozorava kako Zapad upravo sada “staje na one iste grablje” na koje je prije jednog stoljeća stala Rusija uspostavom SSSR-a. U tom je smislu rekao: “U to doba tzv. kulturni traderi uvodili su tzv. nove spoznaje i mijenjali vrijednosni sustav čije se (negativne) posljedice osjećaju do danas”. Putin upozorava na današnji udar na obitelj, na djecu kojoj se još od vrtićke dobi nameće da sama odlučuju o tome žele li biti muško, žensko ili nešto treće, što, kako navodi ruski čelnik, ulazi i u sferu “kaznene odgovornosti protiv čovječnosti” jer djeca nisu u mogućnosti takve odluke donositi, što zna svaki dječji psiholog. Oduzimaju im se roditelji, tj. ukidaju pojmovi otac i majka i uvode svakakvi drugi eksperimenti pod formom navodnih znanstvenih dostignuća odnosno napretka. Putin je rekao: “Komu se to sviđa, neka tako radi. To je njihovo pravo i mi u to ne ulazimo. Ali ne ulazite ni vi u naše”. Rusija, sada je to već posve jasno – takve ideologije neće prihvatiti niti ih implementirati u svoj pravni poredak novim zakonskim ili ustavnim rješenjima.

I drugi ključni element Putinova govora više je nego znakovit. On tvrdi da je suvremeni kapitalistički model ekonomskog razvoja pao u tešku krizu i da izlaza iz nje nema te je u blisko vrijeme nužno pronaći novu formulu za razvoj ekonomije, kako u Rusiji, tako i u cijelom svijetu, koja se ne smije opirati o stari kapitalistički model.

Civilizacijski razlaz

Putin navodi kako Rusiji nisu nužni potresi i eksperimenti koji se sada događaju diljem zapada. Misli li Putin ovdje na neki svoj originalni model ili možda na provjereno gospodarski uspješan kineski model socijalizma s jasnim obilježjima tržišnih zakonitosti, zasad možemo samo nagađati. Međutim, rekao je kako on mora biti usmjeren najprije na dobrobit svih ruskih građana. Slobodno možemo zaključiti: Putin je svojim govorom od 21. listopada u Sočiju javno dao do znanja kako je Rusija konzervativna zemlja, spremna štititi svoje nacionalno i povijesno nasljeđe, i da ima pravo na vlastiti razvojni put i svoj suverenitet.

Time je Rusiju definitivno i sam “odrezao” od Zapada (iako je to isto Zapad svjesno činio sve ove godine iz geopolitičkih razloga) i njegova društvenog i ideološkog modela. Putinov govor svojevrsno je finale dugogodišnje “brakorazvodne parnice” Rusije i Zapada i označava gotovo civilizacijski razlaz dviju strana, koje, da bi tragedija bila veća, pripadaju istom civilizacijskom krugu iako su povijesno uvijek bili u sukobu. Ali drugog rješenja jednostavno nije moglo biti s obzirom na količinu nagomilanih problema i izostanak istinske volje za njihovim rješavanjem, opet zbog svemoćne i sveprisutne geopolitike i tzv. nacionalnih interesa koji su jedino vječni.

O konačnom razlazu dviju strana govori i još jedan geopolitički događaj, kada je Rusija oštro odgovorila na nedavno ukidanje akreditacija NATO-saveza za osam ruskih diplomata iz ruske misije pri NATO-savezu u Bruxellesu i smanjivanje njezina ukupnog broja. Moskva je donijela odluku o zatvaranju svoje misije, ali i o zatvaranju misije za vezu NATO-saveza u Moskvi od 1. studenoga.

Policentrični svijet

Svojevrsnu potvrdu moje teze o konačnom razlazu Zapada i Rusije dao je zapovjednik britanskog Glavnog stožera oružanih snaga, general Nicholas Carter, u utorak 19. listopada, u intervjuu za Centar za novu američku sigurnost (Center for a New American Security – CNAS). On je, među ostalim, rekao kako je nakon sloma bipolarnog globalnog sustava (nakon završetka hladnog rata između SAD-a i SSSR-a) počela era unipolarnog svijeta (vodstvo SAD-a) kada je fokus pozornosti premješten na borbu protiv terorizma. Međutim, smatra Carter, sada opet dolazi vrijeme multipolarnosti i “doba stalne konkurencije”. Drugim riječima, Carter priznaje ono što se na zapadu dugo nije željelo priznati: krah globalne hegemonije SAD-a i rađanje policentričnog svijeta. Rekao bih – svijeta, koji puca po šavovima u mnogim svojim dijelovima i čija je budućnost krajnje neizvjesna.