fbpx
Foto: Profimedia

ZVUČI ZASTRAŠUJUĆE! Ovu bolest ima svaki deseti Hrvat, a mnogi od njih ni ne znaju za dijagnozu!

Autor: Daniela Delale

Pomalo zastrašujuće zvuči, ali jeste li znali da u Hrvatskoj šećernu bolest ima svaka deseta osoba te da od toga barem njih troje ne zna za dijagnozu?! Prema podacima CroDiab-a (Nacionalni registar osoba sa šećernom bolešću) iz 2018. godine, u našoj je zemlji registrirano 303 992 osoba s dijagnozom šećerne bolesti, a procjenjuje se da je ukupan broj oboljelih oko 500 000.

Ako sagledamo činjenicu da u svijetu od šećerne bolesti boluje preko 460 milijuna ljudi, a procjenjuje se da će taj broj narasti na 700 milijuna do 2045. godine, jasno je i zašto govorimo o toj bolesti kao o globalnoj epidemiji. Nažalost, svaka druga osoba u svijetu ne zna da je oboljela od šećerne bolesti, a još 374 milijuna ljudi ima poremećaj podnošenja glukoze (pred dijabetes).

U svijetu svake godine od šećerne bolesti umire 4,2 milijuna ljudi, odnosno jedna osoba svakih 8 sekundi, a gotovo polovica je mlađa od 60 godina. Kako bi se prevenirao nastanak dijabetesa te kako bi se ljude potaknulo na zdraviji život kao preduvjet za uspješan suživot s dijabetesom, provode se mnoge aktivnosti, među kojima je i obilježavanje Svjetskog dana šećerne bolesti, 14. studenog.


Šećerna bolest – kronična, neizlječiva i doživotna

To je poremećaj metabolizma ugljikohidrata, ali i masti i proteina koji se klinički manifestira povišenom koncentracijom glukoze u krvi. Najčešće nastaje kao posljedica genetskog nasljeđa u kombinaciji s okolišnim čimbenicima koje se može podvući pod nazivnik sedentarnog načina života.

Radi se o kroničnoj, neizlječivoj i doživotnoj bolesti, a osnovni cilj liječenja je sprečavanje i/ili, bolje rečeno usporavanje razvoja i napredovanja komplikacija bolesti na malim i velikim krvnim žilama, a posljedično i organima, tj. organskim sustavima: očima, bubrezima, srcu, perifernim živcima.

„U pozadini je uvijek manjak inzulina. Govorimo o apsolutnom manjku u osoba oboljelih od šećerne bolesti tipa 1, što znači da organizam s vremenom više uopće ne proizvodi inzulin. U osoba oboljelih od tipa 2 šećerne bolesti govorimo o relativnom manjku inzulina. U takvih osoba proizvodnja i izlučivanje inzulina nije dovoljno da nadvlada potrebe. Inzulin je hormon gušterače koji je neophodan kako bi šećer/glukoza mogla ući u stanice organizma gdje će se dalje koristiti za energiju. Istovremeno, inzulin je poznat kao „čuvar masti“. U nedostatku inzulina nalazimo povišene koncentracije glukoze u krvi koje se ne mogu iskoristiti za dobivanje energije. Takva neiskorištena glukoza ulazi u tri različita metabolička puta nepotpune razgradnje, a ostatni spojevi direktno ili indirektno oštećuju unutarnje slojeve krvnih žila – male krvne žile, poput kapilara koje opskrbljuju živčana vlakna, mrežnice oka ili bubrega. Velike krvne žile nakon ozljede nisu više elastične, slikovito bi mogli reći da se velike krvne žile ponašaju kao i koža nakon ozljede, tzv. „ožiljke“ više nije moguće ukoniti. Kada velike krvne žile postanu krute, više ne mogu primiti i provoditi dovoljnu količinu krvi do drugih vitalnih organa, srca ili mozga, čime nastaje opasnost od njihovog oštećenja. U nedostatku inzulina, nemogućnosti korištenja glukoze za dobivanje energije, organizam pokušava stvoriti glukozu iz masti. Nažalost, u istom procesu nastaju i slobodni radikali koji potom dodatno oštećuju i krvne žile, i tkiva, ali su poznati i kao kancerogeni. Stoga ne čudi činjenica da je šećerna bolest povezana s karcinomima“, pojašnjava nam dr.sc. Kristina Blaslov, dr.med. endokrinolog-dijabetolog Poliklinike Perić-Staničić.

Šećerna bolest tip 1 je autoimuna bolest

Tijelo u ovom slučaju stvara autoantitijela na stanice u gušterači koje proizvode inzulin. Posljedično tome, organizam oboljelog ima sve manje i manje zdravih stanica koje izlučuju inzulin što vodi hiperglikemiji. Zanimljiva je spoznaja kako se u najranijoj fazi nastanka bolesti zapravo radi o prekidu komunikacije između b-stanica gušterače koje u zdravom organizmu sinkronizirano izlučuju inzulin u podražaju na glukozu. U tom stadiju bolesti unatoč očuvanim stanicama, tzv. „pulsatilno“ lučenje inzulina je oštećeno.




„Izuzetno je mali broj oboljelih koje susrećemo u ovoj fazi bolesti. Ona često zbunjuje i oboljelog i struku jer se kao prvi simptom mogu javiti i hipoglikemije, odnosno niske koncentracije glukoze u krvi praćeno s paradoksalnim porastima koncentracije glukoze koje uobičajeno otkrijemo mjerenjem ostatne koncentracije vlastitog inzulina kao i identifikacijom protutijela na tkivo gušterače.
Češće u kliničkoj praksi viđamo oboljele koji se primaju na stacionarno liječenje zbog visokih koncentracija glikemije uslijed potpune iscrpljenosti proizvodnje vlastitog inzulina. Kako je inzulin potreban da bi se šećer koristio kao „gorivo organizma“ unutar stanica, u njegovu nedostatku trošimo zalihe masti. Izgaranjem masti nastaju spojevi koji doslovno rečeno zakiseljavaju oranizam, a takvo stanje je onda opasno po život te se zbrinjava u jedinici intenzivnog liječenja. Uobičajeno bolesnici navode žeđanje i prekomjerno mokrenje, prekomjernu glad uz gubitak tjelesne mase. Liječenje je uvijek terapija inzulinom u 4-5 dnevnih doza kojima nastojimo oponašati zdravu gušteraču“, kaže dr. Blaslov.

Šećerna bolest tip 2 nastaje tijekom duljeg vremenskog perioda

Unatrag 40-tak godina ova bolest je područje od velikog stručnog i znanstvenog interesa. Danas se smatra da čak osam organa ili organskih sustava, ali i više desetaka molekula ima važnu ulogu u procesu nastanka hiperglikemije u oboljelih osoba. To su masno tkivo kao organ koje se nalazi oko organa trbušne šupljine (zato često „centralnu pretilost“ smatramo rizičnim čimbenikom), jetra, gušterača sa svojim alpha i beta stanicama, crijeva, bubrezi, mišići skeleta, ali i središnji živčani sustav.




Ukratko, masno tkivo trbušne šupljine je endokrinološki izuzetno aktivan organ pa tako brojne molekule koje ono izlučuje u organizmu čine stanice skeletnih mišića „otpornima“ na djelovanje inzulina u normalnoj koncentraciji. U nedostatku energije dobivene glukozom, jetra u krvotok otpušta glukozu iz njenih zaliha, glikogena. Iz tog razloga b stanice gušterače izlučuju sve više inzulina čime i pospješuju ranije spomenutu otpornost na inzulin. Takvim „prenaprezanjem“ one se iscrpljuju te postepeno nestaju, slično kao u šećernoj bolesti tipa 1.

Smatra se da je u osoba koje boluju od šećerne bolesti tipa 2 narušena ravnoteža hormonskog statusa, uključujući hormone crijeva koji reguliraju osjećaj sitosti u središnjem živčanom sustavu, ali i i rad alpha stanica gušterače.

Iz svega navedenog, razvidno je da je nastajanje šećerne bolesti tipa 2 dugačak proces kroz duži vremenski period, a u bilo kojem trenutku moguće je registrirati povišenu glikemiju. Naravno, u što ranijoj fazi se dijagnosticira šećerna bolest, jednostavniji je pristup liječenju te manja vjerojatnost već razvijenih komplikacija bolesti.

Poremećaj metabolizma vodi ka dijagnozi šećerne bolesti tipa 2, a koji se može manifestirati povišenom glikemijom natašte ili samo postprandijalno, u većine osoba potpuno reverzibilan ukoliko mu se racionalno pristupi zajedničkim trudom oboljele osobe i liječnika.

Liječenje osoba oboljelih od šećerne bolesti tipa 2 isto kao u tipu 1 šećerne bolesti prije svega podrazumijeva temeljne mjere: raznoliku prehranu bogatu plavom ribom, nezasićenim masnim kiselinama, povrćem, nemasnim mesnom i aerobnu fizičku aktivnost. No, što se tiče farmakoloških mjera, tu se liječenje drastično razlikuje.

„Uzevši u obzir da osoba oboljela od tipa 2 šećerne bolesti barem u najranijoj fazi svoga nastanka ima i višak inzulina, jasno je da odgađamo „hiperinzulinizaciju“ te terapiju inzulinom uvodimo onda kada su iscrpljene ostale terapijske opcije, kada su drugli lijekovi kontraindicirani ili kada je u oboljelog već i prisutna inzulinopenija. Postoji veoma široki spektar kako oralnih tako i parenteralnih hipoglikemika koji ciljaju određeni korak u patofizilogiji nastanka bolesti“, objašnjava naša sugovornica.

Važno je imati zdrave životne navike

Većina oboljelih boluje od šećerne bolesti tipa 2 koja se u 80% slučajeva može spriječiti promjenom životnih navika. Budući da jedan od dvoje oboljelih u svijetu nema postavljenu dijagnozu šećerne bolesti, rano otkrivanje i liječenje su ključni u sprečavanju nastanka komplikacija ove bolesti. Podizanje svijesti o znakovima, simptomima i rizičnim čimbenicima su stoga od velike važnosti za pravodobno otkrivanje šećerne bolesti.

„Ako definiramo šećernu bolest sukladno svjetskim sandardima, tada ćemo reći da je to kardiovaskularna bolest. Kada to kažemo tako, tada je svima već jasna „kardiovaskularna prevencija“. Željela bih naglasiti kako se te dvije skupine bolesti vrlo često sagledavaju odvojeno, odsnosno, kardiovaskularna oboljenja često se shvaćaju, kako to i treba biti, „ozbiljna“, dok se šećernu bolest shvaća kao benigno stanje, kratko rečeno „ma blago povišen šećer“.

Kada bih rekla da prevenciju šećerne bolesti možemo vršiti samo i jedino kao prevenciju kardiovaskularne bolesti, bilo bi svima jasno. Nažalost, genetsko naslijeđe ne možemo promijeniti, no možemo utjecati na to hoće li ili ne iskazati samog sebe. Slijediti naizgled jednostavnu formulu, a samo onu u kojoj se sjetimo djetinjstva u kojemu pizza-u, coca colu, čokolade itd. nismo imali u izobilju, već „prigodno“, sjetimo se kada smo slijedili obroke kući: doručak, ručak i večeru, sa puuuno fizičke aktivnosti između obroka… u toj sjeti govorimo o pravoj formuli“, naglašava dr. Blaslov.

Pravilna prehrana je prevencija, ali i „terapija“

Da je važno i u slučaju dijabetesa jesti raznoliku hranu i ne kažnjavati se ograničenjima, smatra i ova stručnjakinja.

„Ni kao dijabetolog, ni kao znanstvenik nisam pobornik „isključivosti“, dapače, smatram da je ultimatum što se „smije“ ili „ne smije“ potpuno pogrešan, a prije svega zato jer je neostvariv, a zasigurno i štetan za svakog prosječnog čovjeka pa i osobu oboljelu od šećerne bolesti. Važno je jesti raznoliku hranu, plavu ribu, i krto, ali i blago masno meso, lisnato povrće, nezasićene masne kiseline kao npr. maslinovo ili bučino ulje, a rafinirane ugljikohidrate pokušati svesti na minimum. Također, u prehrani je važno zadržati i voće uz napomenu da je to prirodni, grožđani šećer, ali opet na kraju jednostavni šećer koji u prevelikim količinama može i hoće također rezultirati visokim glikemijema i akumulacijom tjelesne mase. Savjetujem uvijek jednu do dvije voćke sezonskog voća na dan. Ovakva prehrana je i dobra prevencija, ali i „terapija““, poručuje dr. Blaslov.

Stres kao „okidač“ za dijabetes

Stres je precipitirajući faktor za gotovo svaku sistemsku bolest, pa tako i dijabetes. Ovdje valja tek definirati pojam stresa na koji mislimo kada kažemo da je povezan sa nastankom bolesti. „Stres“ na koji ovdje mislimo nije i ne mora nužno biti onaj psihički, u vidu traumatičnog događaja, šoka. Stres je i akutna infekcija, i politrauma, odnosno svako stanje koje posredno ili neposredno remeti harmoničnost organskog sustava, posljedično i onog endokrinološkog kada se aktiviraju kontrainzularni hormoni koji iziskuju gušteraču da luči više inzulina i dovodi do njenog iscrpljenja.

Tehnologija olakšava život oboljelima

Svakodnevno svjedočimo novim svjetskim, ali i nacionalnim istraživanjima koja bi mogla olakšati život oboljelima od šećerne bolesti.

„Smatram da bi sada, ali i za nekoliko godina bilo pretenciozno razgovarati o transplantaciji matičnih stanica (koje su u „povojima“ svakih nekoliko godina). Naime, šećerna bolest u svojoj je biti kronična, doživotna i neizlječiva bolest. Moram istaknuti veliki farmakološki napredak. Naime, kada sam ja osobno učila dijabetologiju na fakultetu, imali smo zasigurno 3 ili 4 skupine lijekova manje nego danas. Dodatno, danas već imamo na tržištu i tri nove molekule inzulina, dok paralelno u kliničkoj praksi i ja već imam iskustva s oboljelima koji su u terapiji imali tzv. „mutne“ ili svinjske inzuline.

Nikako ne smijemo preskočiti i napretke u tehnologiji, od subkutanih kontinuiranih mjerača glukoze do sve suvremenijih inzulinskih crpki. Podržavam sve što se ne kosi s „konvencionalnom“ medicinom. Ne volim ljudima davati lažne nade. Stoga sam i sada istaknula samo ono što znam i što jest: znanost i tehnologija uvelike su unaprijedili skrb o šećernoj bolesti“, zaključuje dr. Blaslov.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.