pixabay

LIJEČNICA OBJAŠNJAVA: Opasna električna pražnjenja u dijelu mozga

Autor: doc. dr. sc. Morana BRKLJAČIĆ

U dječjoj dobi najčešći je uzrok bolesti porođajna, odnosno neonatalna trauma, potom poremećaji razvoja krvnih žila, prirođena oštećenja, ozljede glave, infekcije, novotvorine ili tumori. U odrasloj su dobi najčešći uzrok moždani udari, ozljede glave, intoksikacije odnosno prekomjerno konzumiranje alkohola ili droga, te tumori i infekcije

Epilepsija predstavlja kronični poremećaj stanica moždane kore, koje iz različitih razloga postaju “prepodražljive” i reagiraju sinkronim izbijanjima električnih impulsa, što se manifestira epileptičkim napadajima. Epileptički napadaj je vidljivi simptom opisanih poremećaja, a ovisi o tome na kojem se mjestu u mozgu poremećaj javlja. Tijekom napadaja mogu se javiti grčevi mišića, smetnje osjeta, smetnje njuha, vida ili sluha, kao i određeni stupanj poremećaja svijesti. Dvije su osnovne skupine napadaja: generalizirani (s potpunim poremećajem svijesti) i parcijalni (bez ili s djelomičnim poremećajem svijesti).

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), oko 50 milijuna ljudi širom svijeta ima epilepsiju. Uzrok nastanka bolesti i simptomi su izrazito raznoliki – u dječjoj dobi, prema učestalosti, najčešći je uzrok porođajna, odnosno neonatalna trauma, potom poremećaji razvoja krvnih žila, prirođena oštećenja, ozljede glave, infekcije, novotvorine ili tumori.

U odrasloj su dobi najčešći uzrok moždani udari, ozljede glave, intoksikacije odnosno prekomjerno konzumiranje alkohola ili droga, te tumori i infekcije. Nasljedna predispozicija, tj. genetski čimbenici odgovorni su za pojavu epileptičkih napadaja. Međutim, nasljeđivanje je vrlo složeno i mali se broj epilepsija nasljeđuje izravno s roditelja na dijete (idiopatska epilepsija). U bolesnika u kojih se ne mogu pretragama ustanoviti oštećenja mozga radi se o kriptogenoj epilepsiji (skrivenog, nevidljivog oštećenja).

Simptomi

Epileptičke napadaje se katkada klasificira prema njihovim značajkama. Jednostavni djelomični napadaji počinju električnim pražnjenjima u malom području mozga i pražnjenja ostaju ograničena na to područje. Osoba ima nenormalne osjete, pokrete ili psihička odstupanja, ovisno o dijelu mozga koji je zahvaćen. Na primjer, ako se električno pražnjenje pojavi u dijelu mozga koji regulira pokretima mišića desne ruke, desna se ruka može početi tresti i trzati; ako se pojavi u prednjem dubokom sljepoočnom režnju (dio mozga koji osjeća mirise), osoba može osjetiti izrazito ugodan ili neugodan miris. Osoba koja ima psihičko odstupanje može imati, na primjer, osjećaj déjà vu, pri čemu se nepoznati okoliš i neobjašnjivo čine poznatima.

Pri džeksonskim napadajima (Jacksonova epilepsija) simptomi počinju u jednom odvojenom dijelu tijela, kao što je šaka ili stopalo i tada “marširaju prema gore” kroz ud, kako se električna aktivnost širi po mozgu. Kompleksni djelomični (psihomotorni) napadaji počinju s 12 minutnim razdobljem tijekom kojega osoba gubi dodir s okolišem. Osoba može teturati, pokretati ruke i noge na čudne i beskorisne načine, ispuštati zvukove bez značenja, ne razumjeti što drugi govore i odbijati pomoć. Zbunjenost traje još nekoliko minuta nakon čega dolazi do potpunog oporavka.

Konvulzivni napadaji (grand mal ili toničkoklonički napadaji) obično počinju s nenormalnim električnim pražnjenjem u malom području mozga. Pražnjenje se brzo širi u priležeće dijelove mozga uzrokujući poremećaj funkcije cijelog područja. U primarnoj generaliziranoj epilepsiji, nenormalna pražnjenja preko velikog područja mozga uzrokuju od početka naširoko rasprostranjeni poremećaj funkcije. U svakom slučaju konvulzija je reakcija tijela na nenormalna pražnjenja. Pri tim konvulzivnim napadajima osoba ima povremeni gubitak svijesti, jake grčeve mišića i trzaje po cijelom tijelu, jako skretanje glave na jednu stranu, stiskanje zubi i gubitak kontrole nad mokraćnim mjehurom. Kasnije osoba može imati glavobolju, biti privremeno zbunjena i osjećati se neizmjerno umornom. Obično se osoba ne sjeća što se događalo za vrijeme napadaja.




Petit mal (“absans”) napadaji počinju u dječjoj dobi, obično prije 5. godine. Oni ne dovode do konvulzija i drugih dramatičnih simptoma grand mal napadaja. Umjesto toga, osoba ima epizode zurenja, treptanja vjeđama ili trzanja mišića lica što traje 10 do 30 sekundi. Osoba ne reagira, ali ne pada, ne kolabira, niti se pomiče u trzajima.

U statusu epileptikusu, najozbiljnijem poremećaju s napadajem, napadaj ne prestaje. Status epileptikus je medicinsko hitno stanje, jer osoba ima konvulzije s jakim mišićnim stezanjima, ne može odgovarajuće disati i ima naširoko rasprostranjena (difuzna) električka pražnjenja u mozgu. Bez brzog liječenja, srce i mozak mogu postati preopterećeni i trajno oštećeni, pa osoba može umrijeti.

Aktivnost mozga za vrijeme napadaja




Elektroencefalogram (EEG) je zapis o električnoj aktivnosti mozga. Postupak je jednostavan i bezbolan: na kožu glave se pričvrsti oko 20 elektroda i bilježi moždana aktivnost pod normalnim uvjetima. Tada se osobu izlaže različitim podražajima kao što je sjajno ili blještavo svjetlo da bi se izazvao epileptični napadaj. Za vrijeme napadaja električna se aktivnost mozga ubrzava proizvodeći nazupčanu valovitu sliku. Takva bilježenja moždanih valova pomažu u prepoznavanju epilepsije. Različiti tipovi epileptičnih napadaja imaju različite slike (obrasce) valova.

Osim uzimanja u obzir opisa epizode, liječnik dijagnosticira poremećaj s napadajem ili epilepsiju elektroencefalogramom (EEG) koji mjeri električku aktivnost u mozgu. Pretraga je bezbolna i nema nikakvog rizika. Elektrode se pričvrste na kožu glave da se izmjeri električke impulse u mozgu. Kako se nenormalna pražnjenja vjerojatnije pojavljuju nakon premalo sna, EEG se obično rade nakon što je osoba namjerno ostala budna 18 do 24 sata. Liječnici ispituju EEG zapis kao pokazatelj nenormalnih električkih pražnjenja. Nenormalnosti mogu postojati čak ako se napadaj nije dogodio za vrijeme bilježenja EEGa. Međutim, budući da se EEG snima samo u ograničenom vremenu, on može propustiti aktivnost napadaja i činiti se normalnim, čak i u osobe koja ima epilepsiju.

Jednom kada je postavljena dijagnoza epilepsije, obično je potrebno više pretraga za traženje uzroka koji se vjerojatno može liječiti. Rutinske pretrage krvi mjere razine šećera, kalcija i natrija u krvi; određuje se rade li ispravno jetra i bubrezi; broje se bijele krvne stanice, jer visoki broj može ukazivati na infekciju. Često liječnik traži elektrokardiogram da vidi je li nenormalni srčani ritam doveo do nedovoljne opskrbe krvlju mozga što može uzrokovati da osoba izgubi svijest.

Liječnik općenito traži kompjutoriziranu tomografiju (CT) ili magnetsku rezonanciju (MRI) kako bi se ispitao mozak s obzirom na rak i druge tumore, prethodne moždane udare, male ožiljke i oštećenja zbog ozljede. Katkada je potrebna lumbalna punkcija kako bi se utvrdilo ima li osoba infekciju mozga. (Izvor: http://www.msd-prirucnici.placebo.hr)

Uzroci epileptičnih napadaja

Uzroci pojave epileptičkih napadaja, osim nabrojenih bolesti, mogu biti i dugotrajnije sprječavanje spavanja, hipoglikemija (niska koncentracija šećera u krvi), duži i intenzivniji tjelesni napor (nedovoljna opskrba mozga kisikom), a u rjeđim slučajevima i emocionalni stres. Treba naglasiti da jedan napadaj ne čini bolest, te da je potreban detaljniji neurološki pregled i obrada kako bi se postavila konačna dijagnoza epilepsije.

Što je aura?

Aura znači upozorenje, predosjećaj. Predstavlja čitav niz različitih diskretnih simptoma, naznaka, koje prethode manifestnom napadaju kojega vidi i okolina. Teško ih je nabrojiti jer su brojni: osjećaj iskrenja, čudnog mirisa i okusa, bijesa, iznenadne velike žalosti, čudni zvučni signali, mučnina s povraćanjem, trnjenje ruku, nemotivirani pokreti, različiti neobični osjeti, osjećaj da je nešto maleno ili veliko što ne odgovara stvarnosti, osjećaj da je nešto već viđeno ili nikad viđeno, osjećaj propadanja, iznenadno lupanje srca itd.
Navedene simptome manje dijete ne zna označiti i upozoriti okolinu. Danas je poznato da ti “mali” simptomi u biti predstavljaju ili vrlo blagi napadaj koji je s aurom i prestao, ili, ako im uslijedi jedan od oblika vidljivog napadaja, predstavljaju njegov početak. Koji će se od ovih diskretnih simptoma javljati ovisno je o dijelu mozga iz kojega potječe napadaj i koji je odgovoran za funkcije koje se manifestiraju u auri.

Posttraumatska epilepsija

Posttraumatska epilepsija (PTE) najčešće nastaje kao komplikacija teške, ali ponekad i lakše traume glave, a ukoliko se ne liječi adekvatnim lijekovima (antiepilepticima) može izazvati i dodatno oštećenje traumatiziranog mozga. Traume glave najčešće nastaju u prometnim nezgodama, padovima s visine ili u ravnini, udarcima tvrdim ili oštrim predmetima u glavu, kao posljedica ranjavanja. Pojava epilepsije nakon traume glave zavisi od mehanizma ozljeđivanja i intenziteta traume. Tako npr. nakon ranjavanja metkom 33 posto bolesnika dobije PTE, a pri udarcu tupim predmetom u glavu 15 posto bolesnika. Rizik PTE-a je veći u onih bolesnika koji nakon traume glave imaju krvarenje u (mozgu), posttraumatski gubitak svijesti duži od 24 sata, te oni s epileptičkim napadajima unutar prvog tjedna nakon ozljeđivanja. Interval od traume glave do pojave kasne PTE iznosi od 1 tjedna do 7 i više godina.

EEG nema veći prognostički značaj za određivanje rizika od PTE-a. Po tipu napadaja polovica ima grand mal napadaje (veliki napadaji), a druga polovica parcijalne i parcijalne-kompleksne napadaje (manji napadaji). Mnogo je pažnje poklonjeno pokušajima sprječavanja nastanka PTE-a liječenjem raznim antiepilepticima odmah nakon traume glave, ali nažalost, bez očekivanih povoljnih rezultata.

Postavljanje dijagnoze

Dijagnoza epilepsije se postavlja na temelju detaljne anamneze, neurološkog pregleda i elektroencefalografskog snimanja (EEG) – osnovne dijagnostičke pretrage koja upućuje na funkcionalna neurofiziološka zbivanja u mozgu. Slikovna dijagnostika pomoću kompjuterizirane tomografije (CT) te magnetne rezonancije (MR) preporučuje se nakon prvog nefebrilnog epileptičkog napadaja s ciljem otkrivanja strukturalnih problema u mozgu i oko njega. MR je općenito bolji test za slikovni prikaz osim u slučaju sumnje na krvarenje, kada je CT osjetljiviji i dostupniji. Ukoliko se netko javi u hitnu ambulantu s epileptičkim napadajem, ali se brzo vrati u normalu, testovi slikovne dijagnostike mogu se odgoditi za kasnije. Ukoliko osoba već ima dijagnozu epilepsije s prethodnim nalazima slikovne dijagnostike, ponavljanje pretrage obično nije potrebno, čak i u slučaju ponavljajućih napadaja.

Premda liječenje uzroka epilepsije – ako je on otkriven i može se otkloniti – može zaustaviti pojavu napadaja, epilepsija u pravilu zahtijeva cjeloživotno liječenje, pri čemu oboljeli mogu ostvariti visoku kvalitetu života ako se pridržavaju liječničkih uputa. Danas se ova bolest u više od dvije trećine bolesnika može dobro kontrolirati lijekovima antiepilepticima. U ostalim slučajevima, u kojima se dostupnom antiepileptičkom terapijom ne može postići zadovoljavajuća kontrola epileptičkih napadaja, ponekad se primjenjuje neurokirurško liječenje – primjerice, mikrokirurški zahvati ili implantacija vagusnog stimulatora, kojim se postiže redukcija epileptičkih napadaja.

Oboljelom tijekom epileptičkog napada ne treba ništa stavljati u usta!
Treba ga okrenuti na stranu i pričekati da epi napad spontano prođe
Ukoliko epi napad traje duže od nekoliko minuta, pozovite HITNU POMOĆ!

Autor:doc. dr. sc. Morana BRKLJAČIĆ
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.